Denis Detling

Denis Detling, muzejski pedagog u Muzeju Slavonije Osijek

Denis Detling, muzejski pedagog u Muzeju Slavonije Osijek

Prazne industrijske hale mogu ponovno proizvoditi kulturne vrijednosti

* S kolegom Danijelom Jelašem iz Državnog arhiva Osijek radite na projektu edukacije učenika i studenata. Koliko je važana jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Na području edukacije u baštinskom sektoru Muzej je imao i ima suradnju s mnogim dionicima, ne samo u kulturnom sektoru već i šire. Napomenuli ste izvrsnu suradnju koju imam s cijenjenim kolegom Jelašom, kao jedan vid suradnje Muzeja i Arhiva. Bilo bi dobro tu navesti, pri čemu ne bih volio nikoga izostaviti, suradnju s fakultetima, raznim udrugama i obrazovnim ustanovama…  Popis je poduži. Suradnja unapređuje naš rad, a na korist zajednice u kojoj djelujemo. Ona je nužna. Muzej bi u svom pojmovnom određenju trebao biti u službi društva i njegova razvoja. Sve svoje potencijale, prosvjetne, kulturne, znanstvene, pa i gospodarske kroz kulturni turizam, koji u konkretnom slučaju Muzeja Slavonije nisu mali, može ostvariti prije svega na korist zajednici u kojoj djeluje upravo kroz suradnju s dionicima.

No, kada govorimo o suradnji općenito, čini mi se da bi suradnja najšire platforme kulturnih dionika pa i šire trebala nadići deklarativnu, te onu osobnu i kolegijalnu.

Čini mi se da, nadam se da u tome griješim, nedostaje u gradu jedna čvršća suradnja na kulturnom planu. Jednako tako mislim da bi i suradnja među kulturnim institucijama mogla biti bolja, u smislu stvaranja ili realizacije kulturnih projekata, na, prije svega, gradskoj razini. Suradnja najšire platforme kulturnih dionika bi morala biti dio jasne kulturne politike na svim razinama, dakako i gradskoj. O važnosti i nužnosti postojanja jasne kulturne politike mislim da ne treba odveć trošiti riječi. Pokušao bih citirati Leonarda da Vincija, navodno su to njegove riječi: „Ako ne znamo cilj našeg putovanja, svaki put će nas dovesti do cilja“. No, bez jasnog cilja, nema niti jasne strategije, izostaje tada i sinergija, a rezultira upravo onim što smo dobili. I ništa više od toga, štogod to bilo. Ili što je.

* Muzej Slavonije i ovih se školskih praznika otvorio djeci svakodnevnim sadržajima, radionicama, ali i obiteljskim posjetima. Može li se reći kako je Muzej postao mjesto gdje kulturne vrijednosti postaju dijelom svakodnevnog života najšireg broja građana?

– Otvoriti muzej znači učiniti ga mjestom kakvim ste definirali u samom pitanju – gdje kulturne vrijednosti postaju dijelom svakodnevnog života. Otvoriti muzej znači prilagoditi njegov sadržaj svima. Otvoriti ga, znači učiniti sadržaj, a ne samo prostor dostupan svima.

Muzej treba biti dio svakodnevnice. Tome težimo, no to se ne ostvaruje preko noći.

Zahtjeva predan i dugotrajan rad, ne samo edukatora, već i svih djelatnika. Zahtjeva promjenu razmišljanja od upravljačkih, do najnižih struktura. Zahtjeva i suradnju na širokim razinama. Zahtjeva edukaciju krajnjeg korisnika. Iako bi mnogi htjeli uspjeh preko noći, u smislu kvantitativnog ishoda, rezultate rada u tom pravcu ćemo vidjeti tek mnogo godina kasnije. Jer se kod takvog pristupa krajnji korisnik mora odgajati od malih nogu, a muzeji mijenjati u hodu. Korak po korak. No, to nas ne smije obeshrabriti.

* Je li potencijal Muzeja dovoljno iskorišten? Što vidite kao općenito kulturni potencijal Osijeka?

– Potencijal Muzeja je izniman i on se itekako iskorištava. Može li biti bolje ili više iskorišten? Uvijek može. No, treba imati u vidu i objektivne okolnosti koje stoje na putu veće iskorištenosti potencijala Muzeja, kao što je nedostatnost ljudi, prostora, sredstava…

Kulturni potencijal Osijeka, kao i na svim poljima su ljudski resursi.

Treba ih znati prepoznati, dati im priliku i mogućnost, stvoriti im uvjete za razvoj, njegovati ih, treba ih na pravi način potaknuti i poticati.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Probleme je dakako lakše nabrajati, nego davati rješenja za njih. Mnoštvo bi se problema dalo navesti.

Temeljni problem mislim da je odnos prema ljudskim resursima. Nedovoljno ih prepoznajemo, slabo ih njegujemo, potičemo, koristimo.

Razloge treba možda tražiti u isticanju drugih vrijednosti koje je kriza ili bolje depresija (i ono što joj je prethodilo) stvorila, u politici i negativnoj selekciji na svim razinama.

* Osijek ima dugu povijest. Na čemu treba temeljiti svoj kulturni identitet? Na koji način je potrebno taj identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Identificiramo se prema drugima onime što nismo. Drugi imaju sigurno jasniju sliku o našem identitetu nego što je imamo sami. Na tome trebamo poraditi, na onome što jesmo. Da toga budemo svjesniji.

Nedostaje nam kulturna samosvijest.

Na čemu se treba temeljiti kulturni identitet? Onome što je ljudski potencijal ovoga grada stvorio. To treba iznova prepoznati, njegovati, isticati, poticati, promovirati. Popis je poduži. Svojedobno je uvaženi profesor Mesinger u uvodniku jedne osječke fotomonografije pisao o dva klimaksa koji su obilježili ovaj grad – baroku i secesiji.

Ako smo zaboravili industrijsku proizvodnju u gradu, nemojmo zaboraviti i industrijsku baštinu. Istaknimo je i stavimo je u funkciju.

Ne zaboravimo bogati kazališni život, bogatu materijalnu i duhovnu baštinu o kojoj skrbe osječke baštinske ustanove. Uz njih nikako ne smijemo izostaviti i izvaninstitucionalnu kulturnu scenu i kulturni amaterizam i njihova postignuća, ostvarenja, nastojanja… Potičimo mnoge manifestacije koje imaju svoju dugu tradiciju, a za primjer bih naveo samo neke – Festival tamburaške glazbe, Osječko ljeto kulture, Zemlju bez granica… Veliki je to zalog za budućnost i prilog identitetu ovoga grada.

Napore i energiju treba ulagati u ono što nas okružuje. Moramo samo postati svjesni vrijednosti koje nas okružuju.

Treba nadalje poticati ljudski potencijal kao nositelja kulturnog života. I svakako treba ulagati u vidljivost kulture u gradu. Dakle promovirati je prvenstveno među građanima ovoga grada. Kulturu treba učiniti dostupnijom najširem krugu naših građana. Pri tome treba biti oprezan da ne oživimo basnu o rodi i lisici. Edukacija je tu dakako bitna. Ukoliko grad, pri tome mislim na njegove građane, bude iskreno živio s kulturom koja ga okružuje, bit će to prepoznato i na široj razini, od regionalne, do europske.

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Prednosti je mnoštvo. Prvo i osnovno je mogućnost da Osijek poradi na svojem kulturnom identitetu. Da ga definira. Istakne. Njeguje. Promovira.

* U slučaju da Osijek postane Europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva. Koje je programe i infrastrukturne projekte potrebno prvo izgraditi, odnosno pokrenuti?

Pored ljudskog potencijala, kultura traži i prostor. Dajmo joj ga.

Osječkoj glazbenoj sceni treba koncertna dvorana. Baštinske ustanove vape za prostorima, kako bi u dijelu njih otvorili baštinu građanima. Industrijske hale koje ne proizvode mogu ponovno proizvoditi kulturne vrijednosti. Obnovimo baštinu koja nas okružuje, ali nemojmo stati na tome, već je stavimo i u funkciju, u najmanju ruku kulturnog života grada. Ako već ne i prosvjetnog, znanstvenog, pa i gospodarskog.

* Što nam treba ostati nakon 2020.-e?

– Osijek koji živi svoje kulturne vrijednosti i sa svojim kulturnim vrijednostima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s