Danijel Jelaš

Danijel Jelaš, Odjel za sređivanje i obradu arhivskog gradiva javne uprave u Državnom arhiv u Osijeku

Danijel Jelaš, Odjel za sređivanje i obradu arhivskog gradiva javne uprave u Državnom arhiv u Osijeku

Od studenata i općenito mlađih generacija s pravom očekujemo da svojom kreativnošću predvode pobunu protiv letargije, učmalosti i sveprisutnog kiča

* Državni arhiv u Osijeku sve se više otvara građanima Osijeka kao mjesto na kojem mogu upoznati prošlost svoga grada. Je li taj potencijal kulturne djelatnosti dovoljno iskorišten? Što vidite kao najveći potencijal Osijeka?

– Najveći su potencijal, dakako, kreativni, nadareni i obrazovani pojedinci koji rade u kulturi. Od njih bismo trebali početi. Nažalost, prečesto se događa da se taj potencijal zanemaruje, ignorira ili se njime krivo upravlja i to treba mijenjati.
Također, potreban nam je drugačiji pristup javnim kulturnim dobrima da bismo u znatnijoj mjeri mogli iskoristiti njihov potencijal.

Ključno je pitanje koliko je kulturna baština uopće prepoznata kao resurs koji je moguće staviti u funkciju društvenog razvoja.

Mi u ustanovama smo primarno usredotočeni na rješavanje problema zaštite kulturnih dobara, što i jest naša temeljna zadaća. Međutim, općenito se premalo pozornosti posvećuje promišljanjima kakvu sve konkretnu korist zajednica može imati od toga. Znanost i obrazovanje će nam vjerojatno odmah pasti na pamet zbog njihove tradicionalne povezanosti s kulturnim djelatnostima. No, mogućnosti su razne. Na primjer, mogli bismo se napokon sustavno pozabaviti pitanjem neiskorištenih estetskih i funkcionalnih potencijala baštine u javnom gradskom prostoru, odnosno o načinima kako planirati obnovu i uređenje spomeničkih cjelina, a da time podignemo i razinu kvalitete življenja u nekoj sredini. Kod nas se tome pristupa vrlo mlako.

Naročito bismo se trebali potruditi oko boljeg korištenja turističkog potencijala osječke kulturne ponude.

Stvari za sada ne funkcioniraju dobro, a najočitiji su primjer organizirani turistički posjeti gradu. Naime, autobusi s grupama turista u Tvrđi postali su uobičajena pojava. No, Osijek je često tek usputna postaja pa je njihov boravak prekratak, dostatan eventualno za kratku šetnju uz upoznavanje s najistaknutijim znamenitostima stare gradske jezgre. Tako na desetke ili stotine turista tjedno jednostavno prošeće pokraj jednog od najznačajnjih i najzanimljivijih stalnih arheoloških postava u Hrvatskoj, a da toga vjerojatno nisu ni svjesni. Pitam se vodi li itko o ovome računa.

* Noć muzeja u čijem je programu i Arhiv nedavno sudjelovao pokazatelj je kako postoje jednostavni načini putem kojih kulturne vrijednosti mogu postati dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana. Što je potrebno napraviti kako bi bilo više takvog sadržaja?

– Za početak bismo dodatno trebali poraditi na afirmaciji postojećih sadržaja. Primjerice, hrvatski arhivi, pa tako i Državni arhiv u Osijeku, svakog 9. lipnja, kada obilježavamo Međunarodni dan arhiva, širom otvaraju svoja vrata i priređuju tematske izložbe, radionice, predstavljanja knjiga, predavanja i druge aktivnosti kako bi javnost pobliže upoznali sa svojim radom.

Ne želim reći da trebamo biti jako nezadovoljni odazivom i reakcijama posjetitelja, ali nemam još dojam da je ta manifestacija zauzela primjereno mjesto u osječkom kalendaru kulturnih događanja.

Dijelom je to zbog toga što arhiv u Osijeku već duže vrijeme muči kronični manjak prostora. Nedostaje nam, osim spremišnog, zadovoljavajući čitaonički i izložbeni prostor, višenamjenska sala za predavanja i radionice namijenjene građanima. Vjerujem da će naš program biti sadržajniji i raznovrsniji, a broj posjetitelja i korisnika još veći, kada se taj problem riješi.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna? Koje aktivnosti vi pokrećete na tom planu?

– Odnedavno imamo strateške planove za razvoj kulturnih djelatnosti na nacionalnoj, na lokalnoj razini te na razini institucija. Na tim bismo dokumenata trebali temeljiti i kulturnu politiku. Naravno, nemoguće je u prvim godinama njihove provedbe dati ocjenu o rezultatima i učincima, ali samo uvođenje dugoročnog strateškog planiranja u kulturu predstavlja znatan iskorak prema jasnijoj kulturnoj politici.
Što se suradnje tiče, ona je ipak najintenzivnija između srodnih ustanova jer je uostalom i neophodna zbog naravi posla, osobito kada je riječ o baštinskinskim ustanovama.

Naime, građa o kojoj skrbimo umnogome je međusobno komplementarna ili je čak istovjetna, što nas po prirodi stvari upućuje jedne na druge.

Najčešće se radi o zajedničkim publikacijama ili izložbama, a polako se suradnja širi i na druga područja. Posebno me raduje razmjerno nedavno započete zajedničke aktivnosti Državnog arhiva u Osijeku i Muzeja Slavonije na osmišljavanju tematskih edukativnih sadržaja za učenike i studente, u čemu sudjelujemo kolega Denis Detling i ja. Krajnji je cilj putem predavanja, radionica, didaktičkih izložbi i sličnih sadržaja, afirmirati Arhiv i Muzej kao mjesta učenja, uspostaviti trajni partnerski odnos sa školama i fakultetima te na poučan i zanimljiv način mladim ljudima prezentirati osječku povijest i kulturu.

* Ako postoji, koji je temeljni problem osječke kulture?

– Kultura dijeli sudbinu zajednice kojoj pripada i odražava trenutačno stanje u našem društvu, a ono je, kao što znamo, u problemima. Rekao bih da postoji više problema i da oni nisu prisutni samo u kulturi. Imamo, recimo, dosta problema institucionalne naravi što proizlaze iz neadekvatnih zakonskih propisa, ali i odnosa osnivača prema ustanovama. Pritom ne vidim osobitu razliku između ustanova koje se financiraju iz lokalnih ili državnog proračuna. Općenito govoreći, stječe se dojam da je osnivačima temeljna djelatnost ustanova u drugom planu, dok su u prvom planu politički ili neki treći interesi koji s kulturom nemaju veze. Osobite volje da se to promijeni za sada nema pa se struka po svemu sudeći mora izboriti za ravnopravan status pri donošenju odluka relevantnih za kulturu ne bi li tako uspjela potaknuti pozitivne pomake u načinu upravljanja kulturnim resursima.

Pred stručnjacima je, dakle, izbor žele li biti sukreatori kulturne politike ili puki izvršitelji naloga kakvi god oni bili.

Osobno smatram da je za kulturu i napose krajnje korisnike kulturnih sadržaja daleko povoljnija prva solucija.
Drugi izraziti problem je pitanje financiranja rada ustanova i u okolnostima kada se više ne može računati na izdašna proračunska sredstva. Jasno da bez novca programi trpe, a mnoge ustanove nisu dovoljno pripremljene za prelazak na alternativne izvore financiranja, poput fondova EU. Nije isključeno da će u budućnosti biti potrebno uložiti veće napore od dosadašnjih samo da bi se zadržala postojeća programska razina. Svejedno, nisam pesimističan i vjerujem da se možemo vrlo brzo prilagoditi novom načinu funkcioniranja, ako bude dobre volje.
Što se samih kulturnih sadržaja tiče, situacija na prvu i ne izgleda loše. Bacimo li pogled na kalendar kulturnih događanja, vidjet ćemo da svako malo imamo koncerte, kazališne premijere, otvorenja izložbi, predstavljanja knjiga, tribine, radionice, festivale i druge manifestacije.

No, nemam osjećaj da ovaj grad doista živi (za) kulturu. Osobito nedostaje više kreativne inicijative izvan institucionalnih okvira i službenih programa.

Nevjerojatno je koliko osječke ulice oskudijevaju umjetničkim sadržajima, uzmemo li u obzir da živimo u gradu gdje petinu stanovništva čine studenti, među njima i studenti Umjetničke akademije (!!!). Upravo od studenata i općenito mlađih generacija s pravom očekujemo da svojom kreativnošću predvode pobunu protiv letargije, učmalosti i sveprisutnog kiča. Nije mi cilj generalizirati, naravno da uvijek ima dobrih primjera i oni zaslužuju pozornost i poticaj.

Naznaka da po tom pitanju doista nešto ne štima moglo bi biti Osječko ljeto mladih. Oni koji tu manifestaciju prate godinama znaju da je program već godinama u krizi, a u zadnje vrijeme je sažet i osiromašen pa rekao bih do neprepoznatljivosti, što se ne može opravdati isključivo nedostatkom novca.

Tračak nade bilo je alternativno ljeto mladih, održano 2009. godine kao prosvjed protiv službenog programa u kojem se tada našao i koncert Joleta (!!!). Eto, ove je godine isti izvođač opet nastupio u sklopu OLJM-a, ali sada bez prosvjeda. Bojim se da to govori ponešto o današnjoj generaciji studenata.

* Kulturni identitet Osijeka izazvao je različite polemike i na našem blogu. Koji je kulturni identitet Osijeka?

– Ne čudi me što je ovo pitanje izazvalo polemike. S identitetima je uvijek “čupavo”, a Osijek nije iznimka. Prije stotinjak godina bi, vjerojatno, bilo puno lakše odgovoriti na ovo pitanje.

Ali danas od tog višekulturnog, gospodskog, ili ako hoćete esekerskog, grada nije ostalo mnogo.

Političke perturbacije tijekom dvadesetog stoljeća u više su se navrata mijenjale etničku, vjersku i socijalnu strukturu stanovništva pa se stječe dojam da je nakon svega Osijek ostao pomalo ošamućen i dezorijentiran u pogledu vlastitog kulturnog identiteta. Ipak, on je i dalje jedan tipični panonski grad duboko ukorijenjen u svom srednjoeuropskom nasljeđu i unutar tih okvira može graditi svoju kulturnu prepoznatljivost.

* Osijek je bogat sadržajima u različitim segmentima kulture, bogat je svojom hortikulturom, posebnom geografskom smještenošću. Što je dovoljno jako i izraženo, a što bi moglo presuditi u osvajanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Geografski položaj i značaj Osijeka je velika prednost. U prvom redu, Osijek je centar slavonsko-baranjske makroregije u kojem djeluju važne institucije (Sveučilište J. J. Strossmayera, HNK, Muzej Slavonije, Muzej likovnih umjetnosti, Državni arhiv u Osijeku…). Također, imamo vrlo zanimljivu neposrednu i širu okolicu koju je moguće na neki integrirati u vlastitu kulturnu ponudu (Kopački rit, baranjske vinske ceste, biciklističke rute, Valpovo, Đakovo, Aljmaš, Vukovar…).

Blizina susjednih zemalja i gradova usporedive veličine i značaja, kao što su Pečuh, Subotica, Tuzla i Novi Sad, otvara mogućnosti za međunarodnu suradnju.

Osobito ako uzmemo u obzir da su prva tri među njima osječki gradovi-prijatelji i da je Pečuh 2010. godine nosio titulu europske prijestolnice kulture. Konačno, imamo razmjernu blizinu nacionalnih centara, Zagreba, Budimpešte, Beograda i Sarajeva. Sve se to može iskoristiti u kandidaturi.

* Koje su prednosti ove titule? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

– Vidim već i neke (male) prednosti i od same kandidature.

Recimo, nikada do sada nismo imali slučaj da se tako velik broj djelatnika u kulturi i srodnim djelatnostima na jednom mjestu (Oskulturi) izjašnjava o problemima koji ih svakodnevno muče ili dijeli svoju viziju kulturnog razvitka grada.

I sama činjenica da je kultura barem nakratko postala jedna od važnijih osječkih tema predstavlja osvježenje. Ako se Osijek uspije izboriti za ovu titulu, to će značiti da se položaj kulture našoj sredini drastično promijenio nabolje. Ako na pravilan način iskoristimo tu titulu, znači da to ne bude jednokratna fešta, već projekt s razvojnom vizijom, Osijek bi mogao profitirati u više segmenata. Kulturne djelatnosti bi dobile znatan poticaj i puno bolje uvjete rada. Posljedično, to bi imalo i određene pozitivne socijalne i ekonomske učinke..

* U slučaju da Osijek postane Europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva. Što biste vi prvo učinili? Koje programei i infrastrukturne projekte pokrenuli?

– Potrebno je što hitnije u funkciju staviti zapuštena i neiskorištena nepokretna kulturna dobra. Prije svega mislim na pojedine objekte u Tvrđi i zanemarenu osječku industrijsku baštinu. Tu uopće ne moramo “izmišljati toplu vodu”. Dovoljno je vidjeti kako su tome pristupili drugi europski gradovi i pronaći odgovarajući model.

Na koncu, bivše kulturne prijestolnice Pečuh i Maribor su naši gradovi-prijatelji. Vjerujem kako bi se odazvali pozivu da nam svojim iskustvima pomognu u pripremi projekata.

Već se dugo piše o tome, najavljuju se i neke privatne investicije. Ako nam na raspolaganju doista budu znatna sredstva, ona će to biti jedinstvena prilika da se ovaj problem riješi (pod uvjetom da se riješe i imovinsko-pravni odnosi). O konkretnoj prenamijeni tih objekata treba provesti široku javnu raspravu. Na primjer, Osijek nema koncertnu dvoranu. Spomenuo sam već da Državni arhiv muku muči s nedostatkom prostora, a jednako tako i Muzej Slavonije. Uglavnom, ako bude novca, bit će i ideja.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Daleko veća prisutnost i važnost kulture u svakodnevnom životu građana.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s