Boris Sekulić

Boris Sekulić, vizualni umjetnik

Boris Sekulić, vizualni umjetnik

Ljudi ne idu ni u kazalište, ni na izložbe, ni na predavanja jer se osjećaju glupo i srame se svog neznanja, a mi im pomažemo u tome

* Na ovogodišnjoj manifestaciji Zemlja bez granica bili ste  zaduženi za vizualni izgled čarobnog događaja koji svake godine privlači mnoge i velike i male posjetitelje. Na koje je načine moguće kulutrne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Tako je, ove godine sam sudjelovao na festivalu u ulozi vizualnog kreatora. Cijeli autorski tim je i više nego zadovoljan kako je festival prošao. Ove godine se pokušalo pristupiti na drugačiji način, pa je za režiju i koncept angažiran Ivan Kristijan Majić. Riječ je o mladom redatelju, “novom” Osječaninu koji do sada nije prisustvovao Zemlji bez granica, tako da je potpuno neopterećeno mogao pristupiti stvaranju.

Neopterećenost i svježina su ključne stvari za kreiranje, pa tako i za promjenu vizura kulturnih vrijednosti Grada Osijeka. Potreban je odmak i druga perspektiva kako bi se stvari uočile.

Za primjer ću uzeti zdenac na promenadi koji je većini građana samo komad jednog prošlog vremena, nekima je sjajno mjesto za uriniranje subotom navečer, a nekima pak prekrasna scenografija za akustični koncert. Nemoguće je preko noći osvijestiti ljude, ali sigurno da se može malim koracima krenuti prema tome.

* Upravo je Zemlja bez granica pokazatelj uspješne jasne kulturne politike i suradnje našire platforme kulturnih dionika. Postoji li ona i u drugim kontekstima? Koliko su one važne?

– Zemlja bez granica uistinu okuplja ljude najšire profesije, od plesnih pedagoga do bravara. Rijetki su oni koji nisu još dobili priliku sudjelovati na ovom festivalu i svojim angažmanom doprinijeti stvaranju jedne prekrasne priče za najmlađe sugrađane. Osobno sam već sedam godina u raznim projektima udruge Breza i surađivao sam s brojnim osječkim kulturnjacima, te se svaki put iznenadim količinom ljudi. Većina njih djeluje od projekta do projekta, a ostatak vremena razmišlja o svojoj egzistenciji koju nažalost ne može priskrbiti svojom profesijom. Malo je projekata, a samim time i suradnji. Institucije još nekako i surađuju, ali više iz nužde nego iz potrebe.

Apsurdno je da studenti glume sami sebi rade scenografiju, lutke i plakate pored odsjeka za likovnu umjetnost, koji pak nemaju stvarnih projekata, već rade na fiktivnim. Studenti akademije bi trebali iskoristiti sinergiju i stvarati gotove proizvode koji su u svakom segmentu na visokoj razini, te samim time pokazati primjer institucijama koje se financiraju iz proračuna.

Također bi učenici škole za primijenjenu umjetnost i studenti trebali raditi plakate za sva kulturna i nekulturna događanja u gradu, od izložbi, koncerata, predstava, pa sve do sajmova. Vizualna komunikacija grada bi se promijenila u nekoliko dana. U primijenjenoj školi postoji smjer “scensko-aranžerski dizajn” koji svake godine završi nekoliko učenika.

Nije li logično da školovani ljudi uređuju izloge umjesto prodavačica?

Možda djeluje kao banalna stvar, ali prostor je postao već suviše zagušen raznim reklamama i obavijestima, dok bi nekoliko zanimljivih intervencija na neočivanim mjestima sigurno doprinijele vizualnom dojmu samog grada. Ne možemo ignorirati konzumerizam koji se uvukao u sve pore društva, ali zato možemo pokušati kulturu implementirati u područja koja ju ne poznaju. Tiho – s leđa.


 
* U čemu vidite najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći potencijal vidim u Umjetničkoj akademiji i mladim umjetnicima koji djeluju unutar raznih udruga ili grupa. Treba iskoristiti kreativnu energiju u usponu dok je još na okupu, i dok se nisu u potpunosti razočarali neuspjehom. Nakon toga teško je motivirati i okupiti kreativni tim kada znaju kako stvari funkcioniraju. Rad institucija poput kazališta i galerija idu svojim tokom bez velikih oscilacija i tu se isto neke stvari mogu mijenjati, ali važnije je ulagati u korijen kulutre, pa će kasnije i plodovi biti bolji. Kroz razne projekte povećati mogućnost financiranja novih ideja i novih ljudi, a siguran sam da nove ideje iziskuju i manje financijskih troškova.

Studenti Akademije i mladi umjetnici trebaju biti uključeni u rad institucija i svojim idejama doprinijeti razvoju, a isto tako zauzvrat skupiti iskustvo i upoznati funkcioniranje sistema. Što više ljudi poznaje pravila igre to je lakše igrati, ali i teže varati.

Također je važno stimuliranje najboljih pojedinaca u obliku stipendija i rezidencijalnih putovanja koja su nužna za razvoj, ali i povezivanje s kolegama iz drugih sredina. Dvomjesečni boravak u inozemstvu može značiti više od petogodišnjeg studija u rodnom gradu. Umjetnička akademija ima zadatak educirati umjetnike koji će krojiti kulturni život grada, ali važnije od toga je stvaranje odgovornih likovnih pedagoga. Ti će pedagozi “odgojiti” tisuće djece koja će ili znati ili ne znati što s tom “kulturom”.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture.

– Problema uvijek ima, i to je dobro, jer da ga nema to bi bio još veći problem. Čini mi se da je nedostatak medijacije suvremene umjetnosti i umjetnosti općenito jedan od temeljnih problema. Kako će prolaznik shvatiti performans kad ne razumije ni apstrakciju? Zašto da ide na izložbu ako ne razumije “jezik” kojime se autor obraća? Jednostavno je komunikacija između autora i konzumenta loša, i to u svim kulutrnim područjima.

Velika je udaljenost između populizma i elitizma, a nikako da se stvori most kojime bi se omogućilo shvaćanje umjetnosti.

Ljudi ne idu ni u kazalište, ni na izložbe, ni na predavanja jer se osjećaju glupo i srame se svog neznanja, a mi im pomažemo u tome. Uvijek je lakše ismijati nego objasniti. Ključ je u edukaciji od najranije dobi. Problem koji sam naveo vjreojatno nije samo lokalni, ali nekad treba krenuti od većih problema.

* Na čemu Osijek treba graditi svoj kulturni identitet? Je li on prepoznat kako od strane građana tako i izvan okvira Osijeka?  

– Kada bih naš grad opisivao kao osobu, rekao bih da je Osijek: nizak, skroman, dobrodušan i uvijek spreman pomoći. Imao je teško djetinstvo, i radi toga je malo povučen i asocijalan. Ljudi rijetko dolaze k njemu, ali kad jednom dođu, rado se vraćaju. Nije baš sportski tip, iako je nekoliko puta iznenadio sportskim uspjehom. Više je umjetnički tip, klasičniji, pa se tako i odijeva; iako ga u zadnje vrijeme forsiraju nekim suvremenim elementima koji mu dosta loše stoje u kombinaciji sa starim. Ostali ga znaju kao lijepog, zdravog i perspektivnog mladića kojemu je potrebno vremena i ulaganja za razvoj, a da se pri tome ne mijenja njegova srž. Potencijala ima, to zna i sam, ali još se pronalazi.

* Na koji način promicati i zaštititi kulturni identitet Osijeka na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Kao i nacionalni identitet, tako i lokalni treba graditi na stvaranju, jer na kraju samo djela ostaju. Bilo da je riječ o likovnom, arhitektonskom ili kazališnom djelu, sva kulturna produkcija ima mogućnost vremenskog očuvanja i stvaranja identiteta.

Imamo pojedince poput Julija Knifera koji su svojim djelovanjem uistinu ostavili traga za sobom, a mi taj trag trebamo očuvati i promovirati. Malo je neobično da Osijek nema niti ulicu nazvanu po njemu, dok Zagreb ima i ulicu i Muzej suvremene umjetnosti projektiran u obliku njegovog Meandra.

Imamo puno autora i djela cijenjenih u svijetu, samo ih trebamo predstaviti svojim sugrađanima.

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? U čemu vidite njezine prednosti? Postoje li  zamke o kojima moramo razmišljati?

– Takva vrsta titule bila bi velika stvar za Osijek. Za početak, vjerujem da bi se ljudi barem malo osvijestili i da bi počeli cijeniti ono što imamo, a ne ono što želimo. Prednost je u tome što bi mogli predstaviti svoju kulturnu baštinu, ali i mlade ljude koji stvaraju u raznim područjima. Vjerujem da bi bilo dosta posla pa bi se time podigao i moral ljudima. Imali bi prilike ugostiti brojne posjetitelje, te im pružiti ugodan i ispunjen boravak tako da imaju potrebe vraćati se i nakon što sve to završi.  Zamka bi mogla biti u organizacijskom smislu koji zahtijeva profesionalnost, a bojim se da smo tu tanki.

* U slučaju da Osijek 2020. zaista bude proglašen Europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti značajna sredstva za izgradnju infrastrukture I pokretanje različitih programa. Što je Osijeku najpotrebnije?

Prije svega, centar za kulturu. Autonomna institucija koja bi okupila sva područja kulturne djelatnosti i postala “drugo poglavarstvo” grada Osijeka. To bi trebalo riješiti i bez titule.

Sigurno da bi trebalo povećati i smještajni kapacitet, ali privremeno, kako poslije ne bi zjapilo prazno, znači, neka vrsta kampa. Možda urediti biciklističke staze po gradu i omogućiti posjetiteljima najam bicikala, i još puno intervencija tog tipa. Bilo bi pametno iskoristiti novac za nedovršene stvari, a tek onda graditi nove. (Restaurirati Europsku aveniju i secesijske zgrade u Kapucinskoj) .

* Što nam treba ostati nakon 2020.-e?

– Poslije 2020.-e bi trebao ostati dobar glas koji će se još dugo širiti i privlačiti nove ljude i projekte.

* Iako ste češće u Zagrebu, kako vi osobno možete unaprijediti kulturu grada? Imate li planove u organizacijskom razvoju i podizanju kapaciteta?

– Aktivno djelujem u raznim područjima likovne i primijenjene umjetnosti, pa vjerujem da svojim autorskim radom doprinosim kulturi grada. Nemam konkretne planove u organizacijskom razvoju, ali stojim na raspolaganju svojim vremenom i dobrom voljom.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s