
Vera Erl
Treba financirati atraktivne programe bez obzira na izvođača, a ne samo „hladne pogone“ kulturnih institucija
* U čemu Vera Erl, urbana Šokica i sveučilišna profesorica vidi najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka?
– U mojim životnim sadržajima ništa se nije promijenilo osim što ne idem na fakultet jer sam u mirovini i imam previše godina. Doduše povremeno predajem, ali kao gost predavač.U mom životnom „opisu“ poslova je kulturna aktivnost prisutna i jednostavno o tome ne razmišljam, ja taj život živim, a on je dio mojih kulturnih potreba i želja u kojima i aktivno sudjelujem. I tako živim proteklih pedeset godina.
Moja osobna aktivnost je sada usmjerena na tradicionalnu baštinsku kulturu kao predsjednice Šokačke grane Osijek već desetu godinu i voditeljicu velikog šokačkog projekta Urbani Šokci i tiskanja Zbornika s istim nazivom, zajedno s prof.dr.sc.H.Sablić Tomić, prof.dr.sc.G.Remom i od najnovijeg vremena s prof.dr.sc. Ružicom Pšihistal.Ovaj projekt obuhvaća danas ne samo Hrvatsku nego i Vojvodinu, Mađarsku, rekla bih velik dio panonskog prostora.
Za mene su najveći potencijal mladi ljudi. Ne samo „brojčano“ nego aktivno uključeni u sve kulturne sadržaje. Moramo im otvoriti prostor da svojim posebnostima „mladih“ ideja, kreativnošću, budu sadržajima prepoznatljivi, a što im treba omogućiti postojećom kulturnom infrastrukturom, za početak (u nedostatku financijskih sredstava).
Osijek ima „obrazovne tvornice“ kulture: Umjetničku akademiju i nastavu na Odjelu Kulturologije, (izvođače i organizatore) da ne govorim o ostalim fakultetima i studentima.
Već sama Akademija, kao „starija“, svojim dramskim, likovnim, glazbenim sadržajima/programima obasipa cijeli prostor Istočne Hrvatske, rekla bih panonski prostor s mnoštvom novih kulturnih sadržaja i ne zaustavlja se na postojećim programima nego ih stalno i dopunjuje i oplemenjuje kulturnim različitostima uključujući pri tome studente i kulturne radnike, znanstvenike drugih europskih naroda što jednoj multinacionalnoj svijesti europskog Osijeka savršeno odgovara. Studenti Odjela Kulturologije Sveučilišta svojim smjerovima Kulturalni menadžment, Medijska kultura i Knjižničarstvo otvaraju „svoje kulturne prostore“ a ove godine je prva generacija diplomiranih studenata.
* Čini se kako se knjige sve manje čitaju, a i tradicijska kultura je sve zapostavljenija. Zašto je kultura važna i kako joj pomoći?
– Možemo li živjeti bez kulture? Živimo li dovoljno, u kojoj mjeri mi sebe vidimo kao jedinke u kulturnim događanjima, kako reagiramo, odazivamo se izazovima kulturnih programa. Jesu li obiteljski dom i škola dali temelje za nadogradnju? Učimo li djecu od ranog djetinjstva na Dječje kazalište, Gradsku knjižnicu, Muzej i Galeriju?
Vidimo da naša i prosvjetna državna vlast ne prepoznaje dodatne kulturne aktivnosti u školama.
Ne mislim da se knjige sve manje čitaju, nego se manje kupuju a više posuđuju u knjižnicama. E-knjiga je neophodnost suvremenog čovjeka, potreba za brzom informacijom, ali tiskana knjiga je i dalje prioritetna.
Zašto ne smijemo zapostavljati tradicijsku kulturu? Prvo želimo li mi zadržati, imati svoj identitet? Ili svi postati isti, bez različitosti? Kako ćemo prepoznavati sebe, svoje porijeklo? Nije li baštinska kultura dio našeg identiteta? Hoćemo li se odreći svog identiteta?
Postali smo dio Europe i globalizacije. Prema riječima Alain de Benoist, u članku “Što je to identitet?” (Alain de Benoist: Što je to identitet? Vijenac, 22, broj 526, 1.05.2014., str. 3), jasno je da je sadašnje vrijeme vrijeme otvorenog tržišta, profita i samo profita koji je prijetnja identitetima navodeći ga kao „sustav koji ubija narode“. Kapital zahtjeva sve veću mobilnost radne snage i stalne migracije preko državnih granica… Svjetsko tržište postavlja prirodne okvire za „globalno građanstvo“, a imigranti su samo“ rezervna armija kapitala.“(…) Autor zaključuje da će “identiteti ostati ugroženi sve dok ne preispitamo svoje otuđene živote, živote u skladu s kapitalističkim mentalnim sklopom, sklopom neograničenog ekonomskog rasta i neograničene potrošnje.“ Nije li ovo jasna poruka nama i našoj baštinskoj kulturi?
* Ukoliko postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture? Jesu li to građani ili proizvođači kulture?
– Usuglašavanje termina kulturnih događanja, jasno, koliko je moguće, jer npr. u isto vrijeme je izvrstan koncert, kazališna predstava, predstavljanje izvrsnog autora, reprezentativno otvaranje izložbe itd. Drugo, dio građana nije informatički obrazovan pa do njih naše elektroničko oglašavanje ne dopire, veliki dio ne kupuje tisak, dakle ostaje nam radijsko ponavljanje informacija o događanjima i lokalne TV.
Ono najvažnije, najveći dio građana ide na besplatne kulturne manifestacije u nedostatku financijskih sredstava. Manji broj je onih koji preferiraju „ozbiljnu“ kulturu, iako imamo preko 20 tisuća studenata nismo u Gradu u dovoljnoj mjeri osjetili tu brojnost na kulturnim programima.
* Kako kulturu u svim njezinim segmentima približiti i utkati u svakodnevicu najšireg broja Osječana?
– Prvo stečenim kulturnim navikama od djetinjstva, nastavak u školi, uključivanje samih građana preko civilnih udruga u različite kulturne programe. I, naravno, internetom.
* Sigurna sam kako ćete reći kako se identitet Osijeka ogleda u puno toga. Što biste istaknuli? Koji je osječki kulturni idenitet? Prema čemu ga treba usmjeriti?
– Definitivno istaknuti njegovu multikulturalnost, usmjeriti na najatraktivnije sadržaje koji tu multikulturalnost iskazuju, od povijesnog certifikata do gastro programa.
* Na koji način biste promicali i zaštitili kulturni identitet Osijeka na regionalnoj, nacionalnoj i europskoj razini?
– Promicati i zaštititi svoje kulturna dobra, materijalne i nematerijalne kulturne baštine. Ne dopustiti da naš brand postane brand drugog naroda/države, a što se događa.
Šokačka grana je sudjelovala u prepoznavanju zlatoveza i zapisivanju u Registar nematerijalne kulturne baštine Hrvatske. Možemo zaštiti također unikatne ručne radove, svoje suvenire.
* Koja je to osječka kulturna raznolikost, a koja bi mogla presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture 2020. godine? Što bi Osijek mogao dobiti tom titulom?
– Kad bi sve što smo naveli u našem strateškom planu, svu različitost nasljeđenih kulturnih programskih sadržaja, s novim dobro osmišljenim idejama i dobro predstavili te popratili dobrim sadržajima, radili znanjem, umijećem, ne misleći pri tome samo na svoj „profit“, možda bismo mogli uz sve postojeće institucije koje se financiraju kao i „vojsku“ entuzijasta u udrugama/civilnim društvima pokrenuti prema tituli europske prijestolnica kulture 2020. godine!
Što bi značio europski rejting, ali stvarno? Ima li to uopće cijenu?
* Ako zaista postane Europskom prijestolnicom kulture, prije toga će nam raspolaganju biti milijuni eura za programe i njihovu izvedbu. Što biste vi prvo napravili, izgradili, pokrenuli u gradu?
– Prvo imati izvrstan tim kreativnih sposobnih ljudi koji su u mogućnosti pokrenute aktivnosti i realizirati ih. Paralelno bih organizirala timove suradnika u svim kulturnim programima, a to se posebno odnosi na programe neinstitucionalnih ustanova (udruge, KUD-ovi baštinske kulture).
Treba financirati atraktivne programe bez obzira na izvođača, a ne samo „hladne pogone“ kulturnih institucija. Ne zaboraviti dobar PR u kulturi!
Nije nevažno pokazati u punom sjaju secesijsku ulicu, centru Osijeka vratiti „stari sjaj“ i vratiti mu“ dušu“, spomenike kulture „umiti“, prirediti dobre suvenire (tradicijske..) i ostale izvrsne promidžbene materijale. Osijek nema mogućnosti (nedostatkom prostora) Muzeja pokazati svoje kulturno blago npr. etnografski odjel, sobe Osječana, Osijek nema uopće Gradsku knjižnicu i tu funkciju vrši Sveučilišna knjižnica, ali koja se ne izgrađuje do daljnjega i koristi prostor Gradske knjižnice. Tvrđu bi trebalo do kraja obnoviti i realizirati predviđene projekte, iskoristiti lijevu obalu Drave…
* A gdje vidite Osijek 2021. godine? Što nam treba ostati u godinama poslije te prestižne titule?
– Osijek vidim kao prepoznatljiv grad Europe, grad na Dravi u koji će se dolaziti i zbog Tvrđe i secesije, sačuvane kulturne baštine,(brand tambure, zlatoveza), ali i zbog kvalitenih kulturnih, ali i zabavnih sadržaja, te poznatih gastro proizvoda.
Osijek vidim kao grad „po mjeri čovjeka“, grad s radnim mjestima za mlade, grad zelenila i ljepote življenja.
To će biti „vrijeme“ današnjih studenata, u to vrijeme 2021. godine vrsnih stručnjaka kulture i ne samo kulture s bogatim znanjima stečenih i radom na kulturnim sadržajima u pripremi do 2021. godine. Čekamo „bolje sutra“.