Tomislav Livaja

Tomislav Livaja, Mag. Educ. Art., voditelj KUD-a Sarvaš

Tomislav Livaja, Mag. Educ. Art., voditelj KUD-a Sarvaš

Grad Osijek se trebao pobrinuti za očuvanje što tradicionalnijih oblika glazbenog i folklornog izražavanja

* Gdje vidite KUD Sarvaš kada govorimo o Osijeku kao mogućoj europskoj prijestolnici kulture? Koje su prednosti ove titule? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

– KUD Sarvaš je primjer manjeg društva kulturno-umjetničkog amaterizma koji prezentira sela Aljmaš –Sonta. Selo Sarvaš (mađ. Jelen, rogata životinja) je švapsko selo te nije imalo šokačku tradiciju te je društvo kao i brojna druga društva bez šokačke tradicije odlučilo prezentirati onu najbližu mu. Samim time društvo nije opterećeno društvenim strujanjima i htijenjima nego je predano socijalno-umjetničkom pristupu reprezentacije i prezentacije kao glavnog motiva postojanja. Cilj društva jest afirmacija i sjedinjenje svih dobnih skupina i afiniteta u jednu masu čija će heterogenost izroditi hvale vrijedne rezultate širokog opusa ljudskog kreativnog izražavanja.

KUD Sarvaš aktivno provodi reanimaciju društvene i folklorne umjetnosti u svim njenim segmentima koja može biti polazište umjetničkim individualcima da se umjetnošću počnu baviti rekreativno pa čak i profesionalno.

Za razliku od ansambala čiji je primarni cilj reprezentacija na pozornici, KUD se više bavi socijalnim afirmiranjem te su nastupi i javno eksponiranje pozitivan nusprodukt kontinuiranog rada. U tom području KUD Sarvaš može Osijeku pružiti drugačiju sliku folklora u obliku raznih radionica, predavanja i socijalnih okupljanja za razliku od one koju daju profesionalna i poluprofesionalna folklorna društva.

* U slučaju da se Osijek ovjenča ovom titulom, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva za pokretanje različitih programa i izgradnju infrastrukture. Što je prioritet?

– Primarna sredstva se trebaju uložiti u znanje:
1. Ulaganje u kompetencije, znanja i istraživanja vezana za folklornu baštinu i nematerijalna kulturna dobra.
2. Povezivanje raznih institucija putem programa i projekata: Osnovnih i srednjih škola, glazbenih škola, muzeja, ansambala, Kulturno- umjetničkih radionica te društava i udruga
3. Reprezentacija u smislu cjelovečernjih koncerata, snimanja video uradaka o običajima, rekonstrukcije običaja za turističke svrhe.
4. Obnavljanje fundusa umjetničkih artefakata sa lokaliteta.
5. Otkup i restauracije predmeta sa lokaliteta i aktivna prezentacija istih
6. Putujuće izložbe
7. Ulična umjetnost
8. Zapošljavanje i afirmiranje mladih
9. Povezivanje sa suvremenim tehnologijama

* Što vidite kao najveći potencijal tradicijske kulture Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Osijek ima bogatu i burnu prošlost čijim djelima kulture svjedočimo. Multikulturalni identitet Osijeka je njegova specifičnost no ona nije istaknuta niti poticana. U amaterizmu i raznim amaterskim umjetničkim intervencijama Osijek dobro stoji i može se podičiti s dva aktivna ansambla, nekoliko društava i udruga te dva velika tamburaška orkestra.

Manjkavim smatram slabu povezanost između ovih skupina te ne postoji platforma koja bi ujedinila ove skupine. Ne postoje zajednički ciljevi, projekti, festivali za prezentaciju baštine i umjetnosti.

Kao rješenje vidim povezivanje vrtića, osnovnih i srednjih škola u projekte folklora i kulturne baštine gdje bi se mladima više približili pozitivni utjecaji pjesme, plesa, druženja za njih.

KUD Sarvaš nema tamburaški orkestar jer njeguje tradicijske instrumente panonske zone prije tambura; ponajprije gajde te tambure samice te razne pastirske frule i svirale.

Grad Osijek, sa svim institucijama povezanim s glazbom i glazbarstvom nije pokazao interes za ove instrumente pa se događa da Osječani niti ne znaju da su gajde jedan od najizvornijih instrumenata ovog područja te da su uvelike utjecale na oblike vokalnog i glazbenog opusa i izražavanja.
Ne postoji niti orkestar niti arhivsko istraživanje vezano za ovu problematiku što smatram golemim propustom za centar Slavonije jer se time nameće zamisao da su nekoć turske tambure, došle iz Vojvodine na ove prostore, nositelji naše folklorne glazbe.
Grad Osijek se trebao pobrinuti za očuvanje što tradicionalnijih oblika glazbenog i folklornog izražavanja jer se uplitanje modernih i klasičnih strujanja u folklornu baštinu učinila golema šteta za nekoć hvalevrijedne glazbene tvorbe. U ovaj problem uključio bih i glazbene škole, muzeje, ansamble ali i Umjetničku akademiju kao glavne nositelje i oličenja kulture.

Primjera radi: Bugarska je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda sa 333 gajdaša na jednom mjestu.

Ni u hrvatskoj ni u bugarskoj povijesti nije zabilježen toliki broj gajdaša koji je za ovu priliku postignut isključivo aktivnim promoviranjem ovog tradicijskog instrumenta. Glazbalo gajde i tradicijsko nazalno pjevanje godinama je već smjer na Glazbenim akademijama u Mađarskoj, Bugarskoj, Njemačkoj i Španjolskoj (njima sam svjedočio). Predanost i revnost pri očuvanju što izvornijih oblika tradicijskih izričaja tolika je da se nikada nije miješao suvremeni izričaj s tradicijskim te se većina osnovnih oblika tradicijskih izričaja očuvala.
Tako su glasovite Bugarke postale svjetski poznate jer su tradicijskim proturustikalnim napjevima prezentirale tradicijske pjesme ali i novonastale kompozicije koje se tehnikom nisu razlikovale od tradicijskog pjevanja. Izdale su nekoliko albuma, od kojih je najprestižniji i Grammyjem nagrađen Mistery of Bulgarian Voices.
Grad Vigo u Španjolskoj i Budimpešta na svojim akademijama imaju smjerove Tradicijska Glazba i Glazbarstvo gdje ne uče samo tradicijsku glazbu nego i izradu instrumenata. Svjedočio sam tolikoj predanosti izvedbi tradicijskih zvučnih zapisa, da je svaki detalj vjerno prekopiran, a nove su forme bile odriješito odbačene.

I dok se drugi diče vlastitim korijenima, svjedočim nekoj čudnovatoj odbojnosti prema folkloru u visokim glazbenim kulturnim krugovima što me začuđuje s obzirom da su neka od najvećih umjetničkih djela nastala inspirirana folklorom.

Očuvanje tradicije palo je na leđa zaljubljenicima i brojnim osobenjacima čime je tradicija ostala nezaštićena od egosintoničnih i pomodnih utjecaja kojima su ti zaljubljenici nerijetko skloni.
Grad Osijek bi trebao taj potencijal iskoristiti: Postati središte tradicijskih zanata i oblika koji mogu poslužiti kao cjeloživotno učenje i profesija čiji se potencijali tek otkrivaju .

* A identitet? U kojoj mjeri Osijek svoj kulturni identitet treba i može temeljiti na tradiciji?

– Osječki identitet je svakako multikulturalan. Od mađarske Retfale do bečkog secesijskog bloka te njemačkih švapskih radionica i pridošlica u nekoć industrijski Osijek imamo paletu mnogih tradicija i folklora. Osječki se identitet vezuje uz djela vezana za određene nacionalnosti, ali i periode i to je njegova tradicija.
Jedan dio je Tvrđa, drugi dio klasicističko-secesijski centar, a treći industrijski Osijek.

Nažalost, svjedoci smo da se s tim artefaktima umjetnosti i svjedočanstvima nekadašnjih kultura postupa paušalno, a rekao bih i devastirajuće te se taj trend mora naglo zaustaviti.

Spomenici kulture i arhitekture, ako ne funkcionalnošću, onda estetikom moraju ostati očuvani jer se jedino u poznavanju vlastitog kolektivnog identiteta može potražiti vlastiti bez da se luta u ponavljanju odveć zaboravljenih tehnologija.

* Kako taj identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Umrežavanjem i korištenjem suvremenih tehnologija, ali i na očuvanju tradicijskih i minulih zanata koji su do potonjih doveli. Veliku ulogu igra i turistička ponuda koja bi se mogla temeljiti na bogatstvu tradicijske baštine. Mogući problemi su nekompetentnost i loše razrađena metodika takvih projekata koji mogu dovesti do loših rezultata stoga se za provedbu takvih aktivnosti trebaju angažirati stručnjaci za navedena područja.

Najvažniji i prvi korak je edukacija lokalnog stanovništva sa vlastitim identitetom da bi se tek nakon toga mogli provesti projekti reprezentacije.

* Organiziranjem i sudjelovanjem na različitim seminarima o tradicijskim glazbalima, frizurama kao i u drugim segmentima tradicijske kulture napravili ste iskorak iz klasičnog poimanja rada kulturno-umjetničkih društava. Koliko je važno danas ići u tom smjeru?

– Da, osim što društvo kao i sva druga društva njeguje pjesmu i ples kroz nastupe i smotre te burna druženja nakon istih, ono je krenulo i drugim pravcima: Prvo je aktivno istraživanje i arhiviranje građe s lokaliteta te publikacija istih. KUD se priprema objaviti nekoliko znanstvenih radova vezanih za područja istraživanja. Drugi dio su radionice pomoću kojih se vrše restauracije i revitaliziranje loše očuvanih tradicijskih predmeta i nošnje, ali pomoću kojih se mogu izraditi i jednake replike.

Društvo je odlučilo da će, kada napravi replike postojećih restauriranih originala načiniti Zbirku u obliku voštanih skulptura koje će biti putujući fundus.

Treća grana djelatnosti su radno-okupacijske terapije koje se temelje na edukacijsko-pedagoškim iskustvima te suradnjama van konteksta kulture kako bi se razvile ili stvorile strukture za bolju socijalnu i psihološku afirmiranost među ugroženim pojedincima društva. Kontekst KUD-a je Kulturna tvornica: Društvo stvara nositelje i promovitelje radionica, uči ih znanjima ali i pribavlja alate te socijalno povezuje razne skupine ljudi kako bi ciljevi takve tvornice bili ostvareni i uspješno reprezentirani.
Mi se moramo pomiriti da su masovni mediji te tehnologija 21. stoljeća doveli do užasavajućeg trenda izolacije i individualizacije pojedinaca, a u svakoj skromnijoj psihologiji je poznato da će se čovjekova piramida potreba ostvariti jedino kroz socijalizaciju i vlastiti integritet u kolektivu, bez koje bi čovjek postao osamljen te sklon raznim psihopatologijama.

* Kako vrijednosti tradicijske kulture učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Edukacijama, festivalima, organiziranim izložbama i radionicama, turističkim intervencijama.

* Ako postoji, navedite temeljni problem osječke kulture, a kada govorimo o tradicijskoj kulturi?

– Osijek treba postati uzorom za cijelu regiju. To će učiniti afirmiranjem stručnjaka koji će nepristrano istražiti, evidentirati i publicirati sve segmente tradicijske baštine. Oni koji se bave ovime znaju koji je to posao. Tvrdim; nama će trebati minimalno deset godina za uspješnu reprezentaciju lokaliteta Aljmaš-Sonta, a nećemo ni govoriti o drugim regijama i koliko ih zapravo Osijek posjeduje kao kulturni centar.

Drugi problem je što ne postoje jasni i usmjereni ciljevi usko vezani za tradicijsku kulturu nego se njome bavi usputno, dok je cilj namijenjen nekim drugim domenama.

Metode provođenja nisu jasno i kompetentno razrađene. Tradicije su teško dostupne te metode nisu prilagođene širim masama. Folklorom se bavi sve manje ljudi, a taj problem započinje u obrazovnom sustavu te se nastavlja kulturnim pluralizmima nametnutima od strane medija i tehnološkim izumima koji su puno bliži današnjim mladima.
Za kraj, prisjetio bih se riječi Vidoslava Bagura dok smo gledali prelazak mohačkih Buša preko Dunava koje su zaštićene kao nematerijalno kulturno dobro UNESCO-a, kada mu se, kao istraživaču pred fotoaparatom, ispriječilo živahno dijete sa kokicama:
„Da, svi ti hvalevrijedni običaji koji su za cilj imali druženje, zbližavanje ali i neki metafizički nadnaravni karakter ili moraju izumrijeti ili se pretvoriti u vašarsko smeće čime više neće imati veze s onim iskonskim dobrom“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s