RitmOs

Članovi bubnjarske skupine RitmOs

Članovi bubnjarske skupine RitmOs

Nema ništa loše da jedan neobični bubnjarski sastav nastupi zajedno sa simfonijskim orkestrom

* Osijek ima raznoliku kulturnu ponudu. No, što je potrebno napraviti kako bi kulturne vrijednosti postale dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– To ponajviše ovisi o svakom Osječaninu! Svakom ponaosob!
Nažalost, kultura je uvijek bila na marginama interesa većine ljudi – osim onih koji su se u svom svakodnevnom životu, profesionalnom radu ili kroz hobije i interese svojevoljno kulturi prepustili i posvetili, a oni su ipak – obzirom na našu populaciju – malobrojniji! Svakodnevni život jednostavno ne ostavlja previše vremena za uživanje ili aktivno posvećivanje kulturi, uz svakodnevne „nekulturne“ obaveze. No, ukoliko postoji istinska želja i interes – svatko od nas će posegnuti za određenim vidom kulture – bilo kao aktivni ili pasivni sudionik, i u onom vremenu kojeg si može i želi priuštiti.

Ono što je potrebno poticati jest, upravo tu – raznolikost ponude svih razina kulturnih sadržaja, pružanje sveobuhvatnih informacija o istima za građane različitih dobi, različitih mogućnosti i konstantno pozivanje na sudjelovanje – bilo aktivno, bilo pasivno, javna prezentacija već ostvarenih uspjeha, uključujući i uspjehe pojedinaca i skupina koje nisu npr. na razini HNK ili slično – tu uključujemo i alternativne kulturološke oblike.

Važna je i dostupnost kulturnih događaja – vrijeme, cijena i slično – što u današnje vrijeme i nije posve zanemarivo!
Osobni „kulturni vidik“ jest individualna unutrašnja predispozicija i potreba – zato je potrebno da ponuda bude što raznolikija, ali i dostupnija. Možemo li kulturu definirati jednolično? Ne! Postoje razna poimanja kulture, a ona uključuju i sub-kulturu koja jest prisutna, ali manje priznata, na žalost! Kultura uključuje i razlikuje, također, i poziciju aktivnog ili pasivnog sudjelovanja. Unutrašnje poimanje kulture, kao takve, vrlo je individualno, obzirom na svakog pojedinca, zato ova „problematika“ i jest kompleksna.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Definirajte – „najšira platforma kulturnih dionika“!
Ministarstvo je tijelo koje tek posredno utječe na kulturne obzore i vrijednosti Osječana. Grad Osijek i Osječko-baranjska županija imaju programe za poticanje, održavanje i razvoj kulturnih zbivanja, no to nije dovoljno da bi se kod ljudi „usadila“ i spontano, sa željom, razvila ili pojačala svojevrsna POTREBA za kontinuiranim praćenjem tih zbivanja te kako bi se građani i aktivno uključili u stvaranje i osmišljavanje istih. Iako, neka su konstantna događanja, tijekom godina – npr. Osječko ljeto kulture – poprilično dobro posjećena i više nego poželjna. S takvim se događanjima zbilja treba nastaviti, ali, definitivno – potrebno je širiti spektar izvođača, sudionika, konvencionalnih, ali i malo manje konvencionalnih te svakako poticati i razvijati i neobične suradnje onih konvencionalnih i manje konvencionalnih. Potrebno je proširiti broj prisutnih, vrijeme i dinamiku trajanja, ali i dostupnost građanima!
Ipak su ponajveća očekivanja od lokalnih „platformi“ za stvaranje i provođenje lokalnih, osječkih kulturnih zbivanja!
Nekako – mogli bismo zaključiti da bi „kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika“ mogla biti bolja, povezanija, pro-aktivnija i produktivnija!

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Veliki dio kulturnih zbivanja u Osijeku potiču od raznih udruga civilnog društva! To nije nepoznanica – to je stvarnost! Upravo te udruge, ponikle iz, zbilja samoinicijativnih, intrinzičnih motivacija, nerijetko pojedinaca, amatera, „zanesenjaka“, nose svojevrsnu kulturu i sub-kulturu ovoga Grada. Tu ubrajamo i nas, RitmOS-e, ali i cijeli niz sub-kulturalnih umjetničkih grupa – trash/metal/punk bendove, žonglere, ljude koji od slame ili lišća prave čuda, ljude koji sve to fotografiraju ili fotografiraju Osijek (i za to osvajaju nagrade), ljude koji posjećuju izložbe fotografija, kolekcionare… No, čini se kao da upravo ti ljudi, koji su se uslijed svoje istinske, intrinzične motivacije „usudili smjestiti kulturološki“ – ne prolaze! Zato jest potreba upravo te – prilagodbe promjenama koju potiču ljudi koji SADA ŽIVE i stvaraju!

Ako se bavite kulturnim stvaralaštvom i stvarate iz unutrašnje motivacije – financijska dobit vam je na drugom, trećem, petom mjestu! Ipak, potrebna su vam financijska sredstva kako bi ostvarili sami sebe, predstavili sami sebe drugima i/ili privukli druge u kulturno stvaralaštvo koje i sami prezentirate, koliko god ono bilo ili ne bilo priznato i poznato.

Samo za informaciju (vrlo realno i racionalno!) – instrumenti na kojima mi, RitmOS-i, stvaramo i sviramo koštaju i do 400-500 eura! Ako želimo napredovati i svirati – trebaju nam instrumenti, treba nam prostor! Instrumenti koštaju! Prostor košta! Znači – ipak – koliko god mi u svom stvaralaštvu kulture bili intrinzično motivirani – za ostvarenje onoga što želimo, volimo – treba nam financijska potpora!
Ne navodimo svoj primjer kao TEMELJNI PROBLEM (jer, nizom godina ipak smo se snalazili, u skromnim uvjetima, a ipak smo svirali i stvarali!), ali on jest naš primjer, a vjerujemo da se s istim problemom susreću i drugi.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Ako definiramo kulturu kao „cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, tj. naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izraze tih obrazaca u materijalnim objektima“ (wiki cit.), tada je „slavonsko, pa i osječko naslijeđe“ nešto što ne smijemo zanemariti!

Slavonija, bećari, konji, širok šor, klanja, kirvaji, rakija, kolači i stari slavonski običaji za rođenja, svatove i sprovode… Po ovoj definiciji – to jest dio naše kulture! No, kultura je po istoj definiciji – podložna i prilagodljiva promjenama za nove naraštaje i svijetu oko njih! Neoprostivo je ne uzeti ih u „kadar“! Mi jesmo sada – za sve one koji će doći poslije nas!

Definitivno da sve što nosi „slavonski“ epitet ne smijemo zanemariti, čak štoviše, trebamo njegovati, ali svakako da to „slavonsko“ trebamo oplemenjivati novim vrijednostima koje će jednom možda i postati „tradicijske“.

* A identitet? Koji je osječki kulturni identitet? Prepoznaju li ga kao takvog i sami Osječani, odnosno, je li prepoznat i izvan okvira Osijeka?

– Upravo taj! Slavonski! Svakako ga treba poštovati kao dio tradicije koja traje godinama, desetljećima pa i pokoje stoljeće. I radi nas samih i budućih generacija – trebamo i moramo održavati neke od njih – vez, nošnje, običaje, događanja tijekom godine, ali – svakako da trebamo stvarati i vlastitu tradiciju – jer ona podrazumijeva, ipak, nas – koji trenutno živimo, a za buduće generacije! „Slavonska“ tradicija nije nastala – ona je NASTAJALA životnim ritualima ljudi koji su živjeli u ovim podnebljima i na ovim koordinatama. MI sada živimo ovdje! U našem podneblju, na istim koordinatama!
Taj „slavonski štih“ prepoznaju Osječani, a definitivno da ga prepoznaju ljudi i izvan okvira Osijeka. To je iznimna spoznaja i treba ju njegovati, ali i obogaćivati novim!

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Definitivno da su ugled i poželjnost Osijeka kao turističke destinacije nešto od čega bi grad mogao „profitirati“ stjecanjem navedene titule. Pitanje je – koliko bi, u stvarnoj situaciji, opet baš ta titula motivirala same građane na kulturno uzdizanje, obrazovanje i angažman? Pritom ne mislimo na jednokratno zanimanje i interes, već na stalni interes i uključivanje. To ne možemo predvidjeti! Tome se možemo samo nadati! No, svakako – svaka titula je dobrodošla i ne valja ju, a priori, odbaciti! Čak štoviše!

* Što u Osijeku treba izgraditi, odnosno koje infrastrukturne i programske projekte pokrenuti kako bismo opravdali ovu titulu?

– Ovo je poprilično teška zadaća! Barem iz našeg „kuta“. U našem gradu postoje institucije koje održavaju ugled i slijed već dugi niz godina. One i jesu kulturne institucije po svojoj samoj definiciji. No, definitivno da bi bilo potrebno umrežiti postojeće institucije, kulturološke grupe, udruge i interesne lokalne zajednice sa samo jednim ciljem – a to je postavljanje realnog i postojećeg – svepriznatog, sveobuhvatnog i raznolikog kulturnog identiteta! I da, ovdje mislimo i na sub-kulturne, marginalizirane skupine koje ipak, skromno, ali postojano opstaju u ovom gradu – našem gradu!

Nema ništa loše da jedan neobični bubnjarski sastav nastupi zajedno sa simfonijskim orkestrom, kao niti da neki punk/metal bend ne zasvira „unplugged“ s tamburašima, a u pozadini pleše jedan od osječkih plesnih studija, uz samozatajni pjev zbora, a žongleri vrte vatrom, zar ne?

Rekli bi – to je moćna – infrastruktura, ali i sasvim moguća, ako postoji višestrana volja!
U jeku političkih previranja oko Ministarstva kulture, potencijalnih financijskih (ne)potpora udrugama civilnog društva i kulturnim institucijama općenito – nadamo se da će ove financijske trenutke ili „ne-trenutke“ ipak nadvladati osobnost ljudskog bića u potrebi za kulturom i umjetnosti u svojoj najširoj definiciji.

* Prema Vašem mišljenju, što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.?

– Sve! Treba ostati sve što već postoji! Bilo bi neoprostivo da i ovo što postoji prestane postojati!
Svakako treba nastaviti s održavanjem tradicionalnih kulturnih događanja i promicanjem vrijednosti kojima se održava naš slavonski mentalitet i kulturološki identitet! Treba održavati tradicionalnost i/ili inventivnost osječkog HNK (uz prijedlog da bude više predstava gostujućih kazališta što obogaćuje razmjenu stavova, mišljenja i običaja!), priznatih glazbenih sastava, zborova, tradicionalnih priredbi – OLJK, a tu treba napomenuti i npr., Sajam antikviteta – jer i taj događaj predstavlja posrednu i neposrednu tradicijsku vrijednost.
Ipak – u cilju obogaćivanja svega što pod kulturom podrazumijevamo, važno je obogaćivati ju novim, neobičnim izdanjima, suradnjama, događajima, predstavama, izložbama, flash-mobovima… Važno je priznati trud i ljubav uloženu u umjetnost i stvaralaštvo jer je krajnji proizvod nešto što je rezultat iznimnog rada i kreativnosti.