Josip Ranogajec

Josip Ranogajec, medičar i voskar te suvlasnik jednog od najstarijih osječkih obrta "Blažeković"

Josip Ranogajec, medičar i voskar te suvlasnik jednog od najstarijih osječkih obrta “Blažeković”

Licitare kao UNESCO-vu nematerijalnu baštinu Osijeka mogli bismo uključiti u već postojeća kulturna događanja

* Prije četiri godine licitari su upisani na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine. Što vam znači taj naslov, kako za Vas osobno tako i za Vaš obrt? A što za Osijek?

– Ljubavlju prema tradicijskom obrtu kojeg smo naslijedili, svojim djelovanjem i radom mogu slobodno reći, uvelike smo doprinjeli da umijeće izrade licitara 2010 godine dobije povelju UNESCO-a i bude upisano na Reprezentativnu listu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva. Za jedan obrt poput našega, za Antoniju kao vlasnicu i mene trenutak u kojem smo saznali da smo nositelji tog naslova donijelo je oduševljenje i radost kao da smo osvojili zlatno olimpijsko odličje za svoju domovinu i svoj grad.

To saznanje nakon niza godina potvrdilo je naše uvjerenje da obrt kojim se bavimo prije svega ima kulturološku vrijednost,  da i dalje moramo unatoč poteškoćama nastaviti s radom i stvaranjem.

Neke od ideja i mogućnosti korištenja znaka i činjenice da je Osijek našim djelovanjem također nositelj titule UNESCO-a te da bi ovu nematerijalnu baštinu našega grada mogli uključiti u već postojeća kulturna događanja  i na taj način obogatiti  kulturne sadržaje, a istovremeno podići  i svijest građana o vrijednostima nematerijalne baštine koju posjedujemo, predočili smo u razgovoru nadležnim osobama zaduženim za kulturu u gradu. Nažalost grad nije do sada tu činjenicu iskoristio na način na koji su to učinili neki drugi gradovi koji također imaju kulturno nematerijalno dobro u svojoj sredini, na primjer Dubrovnik Festu sv. Vlaha ili Lepoglava lepoglavsku čipka.

I danas se i sam još uvijek pitam, znači li i koliko gradu ta činjenica da Osijek jest grad UNESCO-a  za sada po jednom kulturnom dobru.

Čini mi se da će tako i dugo ostati te, ima li volje tu činjenicu iskoristiti na način da se između ostalog predstavi i kao grad zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra.
Jedan mali pomak vidjeh u korištenju licitarskog srca iz naše radionice, kao oznaku za digitalnu javnu raspravu na ovom blogu, no nažalost u svim dosadašnjim raspravama nitko od sudionika nije našao za vrijednim spomenuti da je Osijek i grad UNESCO-a baš zbog tog malenog srca koji je najprepoznatljiviji  znak te  tradicijske baštine koju posjeduje.

* Na koji ste se još način predstavili Europi posljednjih godina?

– Kada god smo bili u mogućnosti predstavljati obrt, uvijek smo ga prezentirali upravo kroz činjenicu tradicijske nematerijalne kulturne baštine i činjenicu da dolazimo iz Osijeka. Tim više što je uvriježeno mišljenje da ovaj  obrt pripada isključivo području hrvatskoga Zagorja, što naravno nije točno i mi smo to, nadam se, uspjeli uvelike potvrditi i time što smo se rado odazivali i na izložbu UNESCO-ve nematerijalne baštine u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu…

Uspješno predstavljanje smo imali na festivalu podunavskih zemalja u Ulmu ovoga ljeta, sudjelovali smo na projektu Ministarstva vanjskih poslova RH “Hrvatski božićni nakit u Vatikanu”, kićenje bora na trgu Sv. Petra.

Značajno je i sudjelovanje na 21. Međunarodnoj izložbi jaslica 100 Prespi u Bazilici S. Maria del Popolo u Rimu. To je  sudjelovanje imalo izuzetan medijski odjek ne samo u domovini već i u svijetu jer je u vrijeme božićnih blagdana CNN, prilog Darije Marjanović nekoliko dana za redom puštao u udarnim terminima. U prosincu prošle godine obilježili smo 60-u obljetnicu osnutka radionice kao gosti Europskog Parlamenta i pobjednici foto natječaja grada Bruxellesa, “Bruxelles je t’aime” te imali izuzetnu čast predstaviti nematerijalnu kulturnu baštinu grada Osijeka pod zaštitom UNESCO-a.

U suradnji sa turističkom zajednicom grada Zagreba  licitarskim srcima okitili smo u vrijeme adventa borove u Berlinu i Rimu. Naši licitari su bili i maleni dio velikog kulturnog događanja u Parizu Croatie, la voici.

To su samo neka od predstavljanja u Europi, no bilo je lijepih događanja i druženja u domovini ali i nezaboravno u Sarajevu na Baščaršijskim noćima u muzeju Svrzina kuća. Svako od tih druženja s prijateljima tradicijskih vrijednosti i s prijateljima obrta samo po sebi je priča za sebe i doista obogaćuje i daje nam potvrdu vrijednosti onoga što radimo

* Koliko je u Europi zastupljena tradicijska kultura i stari obrti poput vašega?

– Svaka zemlja Europske unije kreira vlastiti odnos prema  tradicijskoj kulturi i tradicijskim obrtima.

Neke zemlje, primjerice susjedna Mađarska pa i neke druge članice EU doista potiču obrtnike da očuvaju svoje obrte, a svoja umijeća prenesu na mlađe.

U tome vide ne samo kulturološku i turističku značajku već naravno i gospodarsku. Lijepo je bilo vidjeti na Donaufestu u Ulmu niz tradicijskih obrta podunavskih zemalja. Premda živimo u teškim vremenima, majstori koji žive svoj obrt i od svoga zanatskog umijeća prikazali su radost stvaranja kulturnih dobara. To je ono što me raduje, a i budi nadu da i kod nas ne smijemo dozvoliti da takva umijeća završe kao eksponati etnografskih odjela muzeja.

* Osijek se kandidirao za titulu Europska prijestolnica kulture. Što bi za vas predstavljala ta titula? Pripremate li se za nju?

– Svi dosadašnji projekti na kojima smo sudjelovali pa tako i izložba “Zoete Zonde”   za koju je Antonija izradila niz originalnih licitara u suradnji sa umjetnikom  Draganom  Striškovićem, a  koja je postavljena 2001. godine u Rotterdamu, Europskoj prijestolnici kulture, dogodili su nam se zbog toga što je prepoznat njezin kvalitetan rad i majstorsko umijeće. Naravno, bilo je potrebno i malo sreće i puno, jako puno rada.

Dakle, nama sudjelovanje u Europskoj prijestolnici kulture nije nepoznat, dalek i neostvaren san. On se nama dogodio, veoma uspješno, donio nam neka nova iskustva, lijepa prijateljstva, a istovremeno bilo je lijepo na plakatu izložbe pročitati i ime grada iz kojeg jesmo.

Mi smo uvijek prvenstveno u svom poslu išli srcem prema naprijed u svakom smislu te riječi i nikada se nismo pripremali za kakav događaj ukoliko nismo bili sigurni u njegovu realizaciju i dobru priču koju takav događaj prati. Zato, ne mogu znati što bi mi mogla predstavljati ta titula sve dok se ta priča doista i ne dogodi.

* Što vidite kao njezine prednosti? Što bi Osijek njome dobio?

– Volio bih kada bi Osijek danas, bio prijestolnica kulture svojih građana i posjetitelja grada, kada bi se manje lamentiralo kako bi trebalo i što bi trebalo, a puno više konkretno stvaralo bez kalkulacija tko više, a tko manje daje sebe u priču koju bih nazvao kulturnim življenjem jednoga grada bogate kulturne tradicije.

Kada bi se manje očekivalo od eventualnog dobitka, a puno više sebe davalo odmah i sada, to bi donijelo rezultate koji bi nas uspješno doveli do željene titule.

Često puta kad god nam je bilo teško, tvrdoglavo i s dozom inata realizirali smo neke ideje i priče koje su onda donijele rezultate u kulturnom smislu koje nismo mogli predvidjeti, a koje su  otvarale neka nova vrata za nove priče. Ima li u gradu tih snaga da  stvaraju, rade, proizvode, provociraju i pobuđuju pažnju u kulturi življenja jednoga grada, vjerujem da ima. Ima li razumijevanja, ima li volje da se tim snagama da potrebna doza slobode da obnove grad, da ga obojaju svim bojama umjetnosti, mislim da nema.

* Vaš je obrt star 60 godina i predstavlja dio tradicijske kulture. Može li Osijek na temelju toga graditi svoj kulturni identitet? Koliko su toga svjesni građani Osijeka?

– Naravno da može i trebao bi iskoristiti maksimalno tu činjenicu što ovaj obrt predstavlja. Vjerojatno u gradu ima još obrtničkih radionica koje su na neki način dale svoj doprinos tradicijskoj kulturnoj baštini, no ja ne znam niti jednu koja je kroz svo vrijeme svoga rada toliko promovirala grad iz kojeg potječe.

Kako je jedan od osnovnih ciljeva i zadataka nositelja  UNESCO-ve Reprezentativne  liste, očuvanje i promicanje, ali i educiranje u lokalnoj zajednici o dobru koje posjeduje, svako je sudjelovanje u nekom projektu grada lijep doprinos očuvanju te tradicije, ali i turističkoj promociji grada.

Malo je gradova u svijetu koji se mogu pohvaliti da su nositelji UNESCO-vog znaka zaštićenih dobara bilo to materijalnih ili nematerijalnih.

* Na koji način taj kulturni identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Mogu odgovoriti na vlastitom primjeru, naše obrtničke  radionice. U određenom momentu sami smo utvrdili i spoznali tko smo i što uistinu naš obrt predstavlja, naravno da do te spoznaje nismo došli lako niti brzo. Tek tada, mogli smo naravno opet radeći i uz pomalo sreće, koja je uvijek poticajna krenuti dalje. Tada se sve pokrene, a kada krene, zaustavljanja nema ma koliko ponekad bilo teško.

Često vam se učini da je svemu kraj, da više nema ideja  za nešto novo, no ne znano zašto niti od kuda kakav poziv, dolazak prijatelja, razgovor koji onda iznjedri neku novu priču i otvaraju vam se nova vrata.

Bilo ona lokalna, nacionalna, europska pa i svjetska – nije važno, koliko je važno da je priča dobra, da će donijeti i vama i onome kome je upućena bogatstvo novih spoznaja.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? S kim vi surađujete?

– Rekoh jednom u prostoru gradske uprave: “ Mi radimo, stvaramo i ne možemo se baviti pisanjem projekata, to činite vi koji ste tu da kreirate kulturnu politiku.”, razgovor ostade nejasno završen i svak s osmjehom i svojim mislima ode svojim putevima. To bje pred četiri godine. Je li se nešto razjasnilo od tada do danas u kulturnoj politici grada ne znam, ali  ipak do suradnje pojedinih institucija u gradu dolazi i bez jasne politike što me raduje.

Na likovnim radionicama  susrećemo građane koji uživaju u kreiranju vlastitih licitara i učenju o tradicijskom obrtu svoga grada.

Eh, kada bih na jednoj takovoj radionici okupio osobe od javnog, političkog i kulturnog života grada, možda bi se onda barem malo razjasnila ta nejasna  kulturna politika i suradnja kulturnih dionika sa nematerijalnim kulturnim dobrom grada.

* Kako biste vrijednosti tradicijske kulture koje vi njegujete predstavili i učinili dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

Jedan od načina prezentacije i promicanja nematerijalnog  kulturnog dobra može biti i  kroz svojevrsne razglednice na kojima bi se nalazio specifičan tradicijski predmet grada prijatelja grada Osijeka i licitarsko srce kao najprepoznatljiviji znak  te baštine.

Tako bi se kroz simboliku srca i lijepim pozdravom povezalo slikom dva  grada pod sloganom „Od srca vas pozdravljamo prijatelji dragi“. Taj vid pozdrava i promocije bi se mogao koristiti i putem interneta  kao jednog od najzahvalnijih medija za promidžbu, a na taj način bi spojili višestoljetnu tradiciju i suvremene medije. To je samo jedna od ideja kako približiti tradicijske vrijednosti što većem broju ljudi. I ne samo licitari kao dio tradicijske kulture nego i ostala tradicijska kulturna dobra.

Uz pomoć današnje tehnologije doista se možemo prezentirati cijelom svijetu,  no to se ne čini dovoljno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s