Zlatko Kramarić

Prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, profesor Odjela za kulturologiju

Prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, profesor Odjela za kulturologiju

Tvrđa mora živjeti 24 sata, ali i imati gradske institucije koje će tome pridonjeti

* Osijek je jedan od četiri hrvatska grada koji su prošli u drugi krug natjecanja za titulu Europska prijestolnica kulutre. Koja je, prema vašem mišljenu, osječka kulturna raznolikost, a koja bi mogla presuditi u dobivanju te prestižne titule? Gdje je Osijek u procesu kulturne integracije?

– Dogodila se jedna paradoksalna situacija. Vrlo loša gospodarska situacija i zaostajanje Osijeka u odnosu na ostale prostore u  Hrvatskoj bi mogli biti prednost u natjecanju za titulu Europska prijestolnica kulture. Na neki način bi se Osijek mogao “poravnati” s drugima i dobiti šansu budući da nema drugih parametara gospodarskog razvoja.

Osijeku i istoku Hrvatske bi se moglo pomoći ovim simboličnim činom i pobjedom u konkruenciji s ostalim gradovima koji su svi zaslužili tu titulu.

Također, još jedna od kvaliteta je ta što smo mi, za razliku od drugih, prvi krenuli u tu priču. Bit ću malo privatan i pojasniti kako smo ’90.-ih napravili vrlo promišljene političke korake sprijateljivši se s gradovima koji su uskoro postali europske prijestolnice kulture, odnosno pojačali kontakte s onima s kojima smo bili dugogodišnji prijatelji. Već smo tada imali viziju o tome što će za nas značiti ako se ti gradovi kandidiraju.
Također, neposredno poslije rata, a prije vojno-redarstvenih operacija, u Osijek smo doveli Vijeće Euorpe, organizirali okrugli stol na kojemu se raspravljalo i o kulturi. Ostali gradovi kandidati tada nisu bili u takvim poizicijama. Tada se nisu mogle očekivati spektakularne investicije, gledali smo kako preživjeti,
ali smo ostvarili dimenziju osvješćivanja o postojanju nacionalnih manjina i njihovih prava, građanskog odgoja, prepoznavanja prava i potreba slabijih u društvu te hvatali ritam s drugim dijelovima
Hrvatske. To su bili logični projekti i strategije kojima smo stekli određenu prednost. Nakon toga je došla svjetska gospodarska kriza što se prelomilo i na Hrvatskoj, a posebno na istoku. Bili smo na neki način kažnjeni. I tu vidim šansu Osijeka.

Ne treba zaboraviti blizinu Baranje, Kopačeva, prirodne baštine i neposredne okoline koja nudi toliko toga. Te elemente treba koristiti kao svoju prednost. Odnos kulture i prirode.

* Raznolikost postoji u svim segmentima kulture, no postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Možda nije politički korektno govoriti jer nisam član Gradskog vijeća, tek promatrač. Ipak, kao profesor na Odjelu za kulturologiju moram primjetiti kako, od kada smo pokrenuli taj studij 2009. godine, ne postoji suradnja između fakulteta i institucija. Vjerovao sam kako će taj studij povezati kulturne institucije od kazališta, muzeja, arhiva, galerija, glazbene škole, medijskih kuća i drugih. No, nisam primjetio da postoji taj
aspekt, da ga netko prepoznaje. Ista je situacija i s akademskom zajednicom. Taj je odnos uvijek bio stidljiv ili nevidljiv.

Vizionarstvo im nije jača strana, ne prepoznaju to kao krug svoga djelovanja, drže se birokratskih rješenja i ne vide stvari iznad plota.

Istina, sama činjenica da smo ušli u drugi krug znači da se nešto radi. Mislim da raznolikost nije dobro iskorištena. Akademska zajednica u zaostatku, a to je i autokritika.

* Evo, spomenuli ste neke od problema. Može li se reći kako Osijek ima problema u kulturi? Koji je, ako postoji, temeljni problem osječke kulture?

– Vrlo je jednostavno i neću otkriti toplu vodu. Kako bi narod rekao, koliko para, toliko muzike. Ne želim biti nostalgičan i govoriti o vremenu s puno dramskih i opernih premijera u odnosu na ovih simboličnih tri koje imamo danas. Teško je za očekivati velike izložbe. No, mislim da drugačije treba pristupiti kulturnoj baštini.

Muzealni pristup nije dobar, potreban je životni pristup. Zašto u Tvrđi nema više živosti?

Pokušali smo u sadašnji Arheološki muzej smjestiti gradsku upravu i održavati sjednice Gradskog vijeća i to bi bio dio brenda Tvrđe i samog Osijeka. Nedopustivo je da je Tvrđa postala tek prostor za kafiće, bez drugih sadržaja. Također, poneki puta se i država o urbanom središtu koje ima kapacitet odnosi kao prema maloj općinici.

* Može li se reći da u Tvrđi vidite najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Može li se na njemu graditi osječki kulturni identitet? Prema čemu treba usmjeriti taj identitet?

– Idejom da ondje preselimo gradsku upravu poslali smo poruku. Otvaranje Galerije Waldinger je također bila poruka. Kao i galerije Kazamat. U kratkom vremenu je bilo puno investicija kojima smo htjeli dati Tvrđi na značaju. Da, mislim da je Tvrđa najveći osječki kulturni potencijal. Ondje je i glazbena škola koja je jedna od najprepoznatljivijih ustanova tog dijela grada.

Grad se mora vraćati investicijama. Tvrđa mora živjeti 24 sata, ali i imati gradske institucije koje će tome pridonjeti, fakultete, akademiju, nešto poput Quartier Latin studentske oaze u Parizu.

Jer, Osijek ima više od 20.000 studenata i mora čuvati svoje Sveučilište.

Ako zaista budemo u prilici ovjenčati se ovom značajnom titulom, novac će trebati uložiti u programe i(li) infrastrukturu. Na čemu treba prije raditi, na infrastrukturnim projektima ili programskom sadržaju?

– Smatram da treba vidjeti što su napravili gradovi prijatelji s kojima i dalje imamo odličnu suradnju. Treba vidjeti njihova iskustva, rješenja.

Kultura ne smije biti elitistička i smatram da ne trebamo graditi zdanja koja nitko neće posjećivati.

Za takvo što publiku treba dugo odgajati. Treba naći balans i vidjeti iskustva drugih, kako ne bismo pravili tuđe greške.

* Koje su prednosti ove titule?

Bojim se da će titulu prepoznati manji broj građana. No, sam taj naziv, da je grad Europska prijestolnica kulture puno znači.

Kada to dodate u potpis, to samo sebe reklamira i moći će se naplatiti u drugim segmentima. Na marketingu, institucijama i medijima je da to eksploatiraju na fini način.

Da to bude jedna od uloga pomoću koje ćemo se pokušati izvući iz nezavidne situacije u kojoj je u kratkom vremenu grad napustilo 5000 ljudi u svom najpotentnijem razdoblju života.

* Što Osijeku treba ostati nakon godine u kojoj ćemo s ponosom nositi naziv Europska prijestolnica kulture, a da bismo opravdali tu titulu i u vremenima koja će doći poslije?

– Ako nešto dobro znate predstaviti, ljudi će to i prihvatiti bez obzira na prisutnu letargiju. Ta godina mora biti godina Grada Osijeka. Ne možete svakoga odgojiti u tom smislu, ali, primjerice, učenici u 1. razredu osnovne škole trebaju dobiti tu informaciju koja bi trebala postati dio školskog programa.

* Na koji biste način vi, osobnim angažmanom promicali i zaštitili kulturni identitet Osijeka na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Kao osoba koja pripada akademskoj zajednici i ima kontakte, volio bih i mogao sa suradnicima napraviti kulturnu monografiju grada Osijeka koja bi prikazala što je Osijek s kulturnog aspekta.