Željka Živković

Željka Živković, novinarka i književnica
Željka Živković, novinarka i književnica

Osijeku je potrebna agencija koja bi vodila računa o preklapanju pojedinih događaja

* U romanu Esekerski capriccio govorite o Osijeku u osadmedesetim godinama i vremenu živog kulturnog života grada. Gdje je Osijek danas u odnosu na to vrijeme kao i u odnosu na sebi sličnim gradovima?

– Osijek je sredinom osamdesetih uistinu bio čudesan grad. Tada sam krenula u srednju školu i počela otkrivati mnoge prednosti Osijeka u odnosu na druge gradove. Već tada sam znala da ću postati novinarka pa sam počela pisati za omladinski list „Ten“ i surađivati na Radio Osijeku – tako sam mnoge stvari vidjela iz prve ruke. U gradu se svakodnevno nešto događalo, a posebno pamtim koncerte u tadašnjoj „rupi“ pokraj STUC-a, kazališne predstave i, ono što me posebno oduševljavalo, iznimno živu rock scenu grada. Gosti koji nisu dotad bili u Osijeku, često su ga uspoređivali sa Sarajevom i Novim Sadom, govoreći kako je taj pozitivan duh i mnoštvo događanja, uz ljepotu, ono najbolje što Osijek ima.

Nažalost, već uoči rata, neke su stvari počele nestajati, a poslije rata, čak je i meni, iako tada to nisam željela priznati, bilo jasno da je taj duh nestao. Ne posve, ali velikim dijelom.

Nije to uopće čudno jer se stanje totalno promijenilo, rane su bile svježe, riječ „rat“ još je godinama konstantno visila u zraku. Ipak, tada sam mislila da će se nekako sve vratiti na svoje mjesto, no iako sam svjesna da se vremena i ljudi mijenjaju, još uvijek čekam taj trenutak. Novo vrijeme donijelo je nove probleme, a onaj Osijek osamdesetih čuvam u svojim sjećanjima kao dragulj koji povremeno bljesne kada se nađem s prijateljima iz tadašnjeg CUO-a, dakle, s onim ljudima s kojima sam dijelila to vrijeme. Taj duh sigurno postoji, ali, kako je moja generacija jedna od onih nesretnih generacija koja je doslovno preko noći morala odrasti i dobar dio svoje mladosti zamijeniti mnogo ružnijim i tužnijim stvarima, na neki se način svatko uvukao u sebe i nosio svoju bol kako je znao.  Kada su moji prijatelji i poznanici (a riječ je o ljudima različitih godina ), jedan za drugim, počeli čitati “Esekerski capriccio”, shvatila sam da su te, osamdesete, kada je život u Osijeku doista bujao, ostavile jednak trag u njima, kao i u meni. No, moja želja nije da sve opet bude kao u to vrijeme, jer vrijeme donosi mnoge nove i dobre poticaje,  nego da to bude jedan od podsjetnika da se mnogo toga u kulturnom životu grada može napraviti kako bi on bio bolji i sadržajniji.

U odnosu na to vrijeme, Osijek nažalost nije ispunio moja očekivanja.

Unatoč trudu i entuzijazmu pojedinaca i nekih kulturnih ustanova, mnogi Osijek danas doživljavaju kroz pojmove: kulen, fiš, komarci i politička prepucavanja.

I sve dok bude više onih koji će Osijek vezati uz te pojmove, a ne uz Tvrđu, Osječko ljeto kulture, Ivanu Šojat Kuči, darovite mlade glazbenike… posla na kulturnom identitetu grada će biti mnogo. No, ako se punom parom krene ispravnim putem, stvari se relativno brzo mogu promijeniti.

* Ukoliko postoji, navedite temeljni problem osječke kulture?

– Temeljne probleme osječke kulture vidim u činjenici da, iako grad ima izvrsne umjetnike i ljude koji i bez mnogo novca mogu napraviti čuda, malo tko zna za njihove mogućnosti, pa su veliki projekti rijetki, a ujedno su često produkt sreće i slučajnosti. Bez jasne strategije i bez davanja bezrezervne podrške projektima koje oni ponude, neće biti niti većih rezultata. Problem je i u nepostojanju agencije koja bi, među ostalim, vodila računa o preklapanju pojedinih događaja.

Prečesto se, naime, u zadnja dva desetljeća događalo da se u isto vrijeme održava premijera u HNK i neki drugi zanimljiv kulturni događaj, a u ostatku tjedna se ne događa ništa. Problem je i štednja na krivim mjestima.

Na stoti rođendan HNK, došli smo snimati prilog, a kazalište je bilo neosvjetljeno. Kada sam pitala kako je to moguće, rečeno je – štednja.  Ne moramo imati, kao nekad, deset dramskih i deset opernih premijera u sezoni, ali na taj dan iz Osijeka nije smjela otići slika kazališta u mraku.

* Jesu li Osječani svjesni važnosti kulture?

– U trenutku kada ljudi žive teško, u trenutku kada mnogi naši sugrađani hranu vade iz kontejnera, teško je govoriti o tome jesu li Osječani svjesni važnosti kulture. Oni koji su uključeni u kulturu grada, bilo kao njezini kreatori, bilo kao posjetitelji kulturnih zbivanja – jesu. Rekla bih čak da su bolno svjesni. No, sadašnjost je takva kakva jest. Na svima je nama  zadatak da bolnu sadašnjost pokušamo pretvoriti u bolje sutra.

* A lokalna samouprava kao i oni koji upravljaju kulturnim institucijama? Postoji li jasna kulturna politika i suradnja našire platforme kulturnih dionika?

– Loklana samouprava i upravljanje kulturnim institucijama? Previše je tu politike. Premalo stručnosti.

Ne kažem da stručnosti nema, ali još uvijek politika diktira sve. Iznimke su pravi rariteti. Jasne kulturne politike dosad nije bilo. Kandidatura Osijeka za prijestolnicu kulture, prilika je da se to promijeni.

* Identitet treba pronaći, utvrditi i usmjeriti. Koji je osječki kulturni identitet i kako ga promicati i zaštititi na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Identitet već postoji. Tu je raznovrsnost i bogatstvo ponude domaćih snaga iako toga kao da nismo svjesni, pa uvijek mislimo da je netko drugi bolji. Nije.

Imamo najbolje pjevačke zborove u Hrvatskoj, jednu od najboljih glazbenih škola u državi, imamo kazališne ansamble i ljude koji stoje iza njih koji prave sjajne projekte, imamo Umjetničku akademiju, mlade snage u Muzeju likovne umjetnosti. Imamo ljude koji su tijekom svog radnog vijeka iškolovali sjajne kadrove.

Neki su na sreću ostali, a neki su i otišli. Primjerice, Eva Huhn bi negdje vani bila prepoznata kao prava dragocjenost. Jelena Burić isto tako. Osijek im je trebao dati više. Još uvijek nije kasno.

* Što mislite, koje su prednosti dobivanja titule Europska prijestolnica kulture? Koji su osječki glavni aduti?

– Kulturni identitet, raznovsnost ponude, prekrasni prostori za ambijentalna događanja, osječki su glavni aduti za dobivanje titule. A mogućnosti koje ta titula nosi mogle bi dovesti do one “samo nam je nebo granica”. No, zato treba ujediniti sve kulturne snage Osijeka i mnogo raditi. Napraviti sposoban tim koji bi se s tim mogao nositi. Ovo bi za Osijek trebala biti prilika koja se ne propušta.

* U slučaju da Osijek zaista postane Europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti milijuni eura za izgradnu infrastrukturnih projekata kao pokretanje kulturnih programa. Što je Osijeku najviše potrebno?

– Već jedno petnaestak godina kroz svoje priloge nastojim upozoravati koliko je Osijeku potrebna koncertna dvorana i kvalitetan koncertni klavir. Odgovor je svake godine isti: dobit ćemo ih sljedeće godine.

Treba riješiti i postav Muzeja Slavonije. Tristo tisuća eksponata, a koliko ih se može vidjeti? Premalo. Mnoge stvari treba osuvremeniti, promijeniti pristup, znači nužna je i edukacija ljudi. I ne treba stati.

Ako Osijek dobije titulu prijestolnice kulture, pravi posao tek slijedi, a to je iskoristiti uloženo i kroz rad s najmlađima poticati čuvanje svega napravljenog.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon te 2020. godine kako bismo zadržali istu razinu, odnosno dostigli i višu?

– Ne treba ići za tim da se zadrži ista razina, uvijek treba težiti za višom.

Eventualno dobivanje titule bila bi tek međustepenica u radu koji mora biti na duge staze. Osijek to, sigurna sam, može.

No, prvo i osnovno je stvoriti tim koji će imati dovoljno znanja i entuzijazma, koji će biti dobro motiviran i koji će biti svjestan da je do konačnog cilja dalek put.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s