Vlado Obad

dr. sc. Vlado Obad, germanist i publicist

dr. sc. Vlado Obad, germanist i publicist

Gradski i županijski uredi za kulturu zapravo bi trebali biti na usluzi stvarnim producentima kulture, umjesto da se bave sobom i dnevnom politikom

* Prije 26 godina objavili ste knjigu “Slavonska književnost na njemačkom jeziku”, a krajem prošle godine i “Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture”. Koliko su danas građani Osijeka svjesni svog essekerstva?

– Do kraja 80-tih godina prošlog stoljeća Osijek je pod pritiskom onovremene jugoslavenske ideologije bio zaboravio na svoju višestoljetnu prošlost u okvirima srednjoeuropskog zajedništva( 1687 – 1918). Pojavom moje prve knjige, a još više objavljivanjem prijevoda memoarskih knjiga Vilme Vukelić, stanje se ubrzano mijenja. U gradu već 20 godina djeluje Austrijska čitaonica, prof. Petrović je istražio i prezentirao esekerski govor, izučavanju kulturne baštine vezane uz vrijeme Austro-Ugarske znatno su doprinijeli Muzej Slavonije i Galerija likovnih umjetnosti pa je taj period gradske povijesti danas primjereno  osviješten kod većeg dijela stanovništva .

Rekao bih da nas i drugdje u Hrvatskoj prepoznaju kao izlog srednjoeuropske građanske kulture.

Mojom prošlogodišnjom  knjigom  probuđeno je zanimanje i za osječke njemačke novine kao pouzdani  indikator ondašnjih postignuća u kulturi, dok je već etablirani književni trolist (Reisner, Roda Roda, Vukelić) obogaćen s dva dodatna imena: Edmund Blum i Ilka Maria Ungar. Bilo bi od koristi ako bi se priredila knjiga, možda pod naslovom „Slavonska čitanka“, koja bi objedinila najuspješnije primjere proze zavičajnog tipa, kako hrvatskih, tako i njemačkih autora.

* Koliko multikulturalnost koju je Osijek njegovao i na kojoj i danas temelji dio svog identiteta može biti važna u odluci Europske komisije da ga proglasi Europskom prijestolnicom kulture?

– Multikulturalnost je nesumnjivo jadan od najvažnijih kriterija prigodom dodjele titule „Europske prijestolnice kulture“.  Prisjetimo se da su u Austriji tu laskavu titulu ponijeli samo gradovi s periferije: Graz i Linz. Graz je u kulturnom i prometnom smislu određen  šarolikim susjedstvom: Mađarska, slavenske i talijanske regije. Slično je s Linzom prema kojemu gravira Češka, dok ga Dunav veže uz Njemačku. Prije nekoliko godina titulu grada kulture nosio je i rumunjski Sibiu (odnosno Hermannstadt), gdje je izvorna karpatska kultura prožeta njemačkim etnosom, koji je ondje bio odomaćen još od srednjeg vijeka (Siebenbürgen, Sedmogradska).

I Pečuh i Maribor su gradovi na granici … pa bi i Osijek, iz te perspektive imao dobre izglede.

Pritom se ipak moram prisjetiti jednog pitanja iz publike s neke od promocija knjiga Vilme Vukelić. „Što se autorici ne bi dopalo u današnjem Osijeku?“ Odgovorio sam da bi joj smetalo što je Osijek danas uglavnom izgubio svoj multietnički karakter.  1918. grad su napustili veleposjednici i  industrijalci, pretežito stranci.  1942.Osijek je na strašan način i temeljito „očišćen“ od Židova, poslije 1945. otišao je , milom ili silom, i većinski dio preostalih Nijemaca i Austrijanaca, Mađari nikada ovdje nisu uspjeli razviti svoj prepoznatljivi identitet; nakon Domovinskog rata znatno je smanjeno  i srpsko stanovništvo pa nisam siguran da smijemo govoriti o gradu Osijeku kao otvorenoj sredini.  U 20. stoljeću  nije se baš odlikovao toleriranjem različitosti.


* Na koji način promicati taj kulturni identitet na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Trebalo bi ciljano raditi na jačanju multikulturnih sadržaja: intenzivnije podupiranje nacionalnih kulturnih udruga (Mađara, Srba, Nijemaca i Austrijanaca, Židova) i podizanje objekata/spomenika s multietničkim obilježjima. Evo nekoliko primjera. Gradu bi dobro došao restoran s izvornom mađarskom , ali i slavonskom kuhinjom.

Pravoslavni hram u Donjem gradu obvezatno uključiti među gradske turističke destinacije. Na Gajevom trgu, pred Židovskom općinom, podići nekoliko kamenih monolita s uklesanim imenima žrtava holokausta.

Na Dravi, uz rub Copacabane, izgraditi repliku Turskoga mosta (u dužini od 50 ili 100 m). Na prilazu Tvrđi, uz Most Franje Tuđmana, rekonstruirati staru tursku česmu. U zgradi Generalske vojarne (ili drugdje u Tvrđi) otvoriti „Sobu topnika Rode Rode“ , koja bi čuvala uspomenu na austrougarsku vojsku i osebujnu pojavu ovog slavonskog književnika i bećara. U katedrali Sv. Petra i Pavla urediti spomen-sobu na biskupa J.J. Strossmayera (njegov ornat, osobni predmeti, knjige o biskupu, predmeti iz crkvene riznice).

Kao najbolju i najprirodniju poveznicu prema europskom zapadu doživljavam rijeku Dravu. Dunav povezuje europski zapad i istok, ne samo prometno, nego i u svim segmentima kulture. Jednake mogućnosti nama nudi rijeka Drava koja teče od talijanskih Alpa do Aljmaša.

Uz Dravu leže zanimljivi gradovi: Ptuj i Maribor u Sloveniji, Spittal a.d. Drau i Lienz u Austriji, Tobblach i Innichen  u Italiji – njih treba pozvati da sudjeluju u programima vezanim za „Europsku prijestolnicu kulture“. Osobno ću rado posredovati u tome.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Bez imalo razmišljanja: najveća nada osječke kulturne scene za mene su pojedini pregaoci i stvaraoci, koji najčešće samozatajno i bez prave nagrade, ali s mnogo entuzijazma rade na ostvarenju svojih kreativnih vizija i na taj način bogate kulturne domete i ponudu grada Osijeka. Imamo Glazbenu školu s uvijek novim mladim talentima, pjevačka i plesna društva na amaterskoj osnovi; imamo HNK s dugom umjetničkom tradicijom u dramskim i glazbenim programima. Galerija likovnih umjetnosti okuplja impozantan broj likovnih umjetnika različitih usmjerenja. Uz ranije profilirane pisce za djecu i odrasle (Gardaš, Cvenić, Tomaš, Hodak) zablistaju često nova imena (Ivana Kuči, Drago Hedl), cijenjena i tražena u cijeloj Hrvatskoj.

* Ako postoji, navedite temeljni problem osječke kulture?

– Upravo sam naveo ono što imamo kao stvaralačke potencijale. Ono što nemamo, što nedostaje pa time ugrožava opstojnost i artikulaciju produktivnih snaga, to je odgovarajući društveni okvir, odnosno čvrsto sazdana pozadina.

Ne zaboravimo: kultura je tek nadgradnja, ona je šlag na torti.

Kod nas nema gospodarske osnovice, nema društvenog konsenzusa o tome što nam je doista prioritetno i kojim pravcem trebamo napredovati.
Drugi problem vidim u isključenosti mladih iz kulturnog života. Meni je neshvatljivo da studentska mladež ovoga grada nema svojih novina, da nema alternativnih kazališnih družina, da u „Gradu na Dravi“ nemamo studentske veslačke klubove…

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna?

– Na suradnji i povezivanju dionika kulture doista bi trebalo poraditi. Gradski i županijski uredi za kulturu zapravo bi trebali biti na usluzi stvarnim producentima kulture, umjesto da se bave sobom i dnevnom politikom.

* Što vidite kao prednost ove titule? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

– Titula „“Europske prijestolnice kulture“ ograničenog je trajanja, ali bi napori uloženi u njezino postizanje morali rezultirati trajnim i pozitivnim vrijednostima. Graz se od uspavanog regionalnog središta preobrazio u moderan i dinamičan grad, inspirativan za šire okruženje. Linz je ranije bio prozaično industrijsko mjesto, a danas je i kulturna metropola.

Nameće se pitanje: Ima li u našem gradu vizionarstva, entuzijazma i konkretnih ideja kako da se trenutačna depresija i letargija preobraze u htijenje i prosperitet? Ima li odlučnih ljudi koji bi tu preobrazbu proveli u djelo?

Da li bi im politika omogućila slobodu djelovanja? Od rata na ovamo grad je postojano tonuo, gušio se u svom regionalizmu, zavadio se i izolirao od ostatka države. Ne vidim kako bismo mogli postati svjetionik u europskim razmjerima, ako smo u vlastitoj zemlji svedeni  na provinciju u odumiranju.
Sasvim konkretno; pomaka bi moglo biti u domeni turizma. On bi mogao stvoriti vedrije ozračje i za manje gospodarske pomake, recimo, bolji plasman autohtonih poljoprivrednih proizvoda na europske stolove. Očekivati neke velike promjene prema gospodarskom boljitku bilo bi nerealno.

* U slučaju da Osijek bude proglašen prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva za pokretanje različitih programa i izgradnju infrastrukture. Što vidite kao prioritet?

– Dopada mi se kondicional sadržan u ovom pitanju: Ako bi? Jer vjerojatnost da se Osijeku posreći ova titula vrlo je mala. Nije mi doduše poznato tko su nam izravni protukandidati, ali mi je poznato pedesetak gradova iz našeg šireg okruženja, koji bi s jednakim pravom mogli posegnuti za njom. U Rumunjskoj, koju mi tako rado gledamo s visine, postoje predivni gradovi (Kluž-Napoka, Jaš, Temišvar), u susjednoj Mađarskoj ne znam da li je bolje dotjeran veliki Seged ili mali Šopron, Slovačka se s razlogom diči svojom Banskom Bistricom, Češka s desetak gradova poput Čeških Budjevica ili Tabora, a što tek reći o biser-gradovima na sjeveru Italije – Merano, Bolzano ili Trient? Lokal-patriotizam ne mora biti loša osobina, no za ovaj osječki bih rekao da je uglavnom bez pokrića i odviše vezan za prošlost.

Po meni bi Osijek izborio željenu nominaciju samo pod uvjetom da se udruži sa susjednim Novim Sadom. Europa je oduvijek imala ozbiljnih problema s nacionalizmima, a ima ih i danas.

Dok se poduzimaju najveći napori da se nova tvorevina Europske unije doista sjedini i ujednači po životnim uvjetima, administratori u Bruxelles-u bili bi jako sretni ukoliko bi mogli postulirati novi primjer uspješnog zbližavanja prijašnjih neprijatelja. Zbližile su se Francuska i Njemačka, vječiti pretendenti na duhovno vodstvo u Europi (doduše 30 godina nakon 2. svjetskog rata), pa zašto ne bi onda i Hrvat i Srbi? Problem je što ni u Osijeku a niti u Novom Sadu nisu baš oduševljeni ovakvom idejom. Na obje dunavske obale još obilno buja nezdravi nacionalizam, a povremeno i otvorena netrpeljivost.
Ali pretpostavimo da se sve to kamenje za spoticanje nekako zaobiđe i da EU doista bude spremna staviti nam na raspolaganje „znatna sredstva za pokretanje različitih programa i izgradnju infrastrukture“. Kako bismo to iskoristili? E pa prvo bi trebalo ispuniti neke preduvjete.

Stara tvrđava bi postala središtem svekolikog kulturnog događanja pa bi je trebalo zatvoriti za prometovanje automobilima, odnosno izgraditi parkiralište pored remize ili preko Drave.

Za prihvat većeg broja posjetitelja nužno je izgraditi veći  sanitarni čvor (javni WC) za barem 20 korisnika, te ga danju i noću održavati čistim i u funkciji. Prigodnog prostora, gdje bi se on nenametljivo uklopio, ima dovoljno. Obnoviti treba postojeći muzej školjaka, opremiti barem dvije suvenirnice s novim, originalnim suvenirima, vinima, knjigama o gradu i putnim potrepštinama. Dobro bi bilo vratiti slikarske ateljee i  prodajne galerije, posjetiteljima otvoriti dio tvrđavskih podzemnih rovova, a u dvorištu Generalske vojarne  izgraditi dobro opremljenu ljetnu pozornicu.
Prioritetna je također izgradnja suvremenog auto-kampa da bismo barem dio europskih putnika, na proputovanju sa sjevera na jug, nakratko zadržali u Osijeku. Zaboraviti ne bismo smjeli ni hostel, odnosno ferijalni dom, u kome bi smještaj našla mlađa populacija iz bijelog svijeta, ili i đačke ekskurzije koje stižu iz „lijepe naše“. Za svaku pohvalu je otvaranje biciklističke staze, nasipom od Osijeka do Kopačeva, kojom će prometovati i izletnički „vlakić“.

Kopačevo bi moralo dobiti pristojan ornitološki muzej, seljani županijsku potporu za uređenje kućnih fasada i dvorišta, a Park prirode „Kopački rit“ kanue za veslanje.

Lovački restoran u Tikvešu valja iznova otvoriti, a tamošnji dvorac renovirati i pretvoriti u hotel. U Zimskoj luci na vezu bi trebale biti dvije brodice koje bi ljeti prometovale prema Aljmašu. Na baranjskoj obali pod hitno bi trebalo maknuti sramotnu krčevinu koja je unakazila prostor između visećeg mosta i rekreacijskog centra i ondje urediti uzoriti arboretum ili botanički vrt. U rekreacijskom centru korisna bi bila atraktivna vještačka stijena za penjanje i više hladovine. Dodatne maštovitosti i modernosti ne bi naškodilo ni Zoološkom vrtu.

* Kako vi osobno možete unaprijediti kulturu grada? Koji su vaši planovi u organizacijskom razvoju i podizanju kapaciteta?

– Od jeseni prošle godine stupio sam u zasluženu mirovinu pa se od mene ne može više mnogo očekivat. I nadalje ću brinuti o Austrijskoj čitaonici i poticati kulturnu suradnju sa zemljama njemačkog govornog područja. Ukoliko mi zdravlje to bude dopuštalo radit ću na unapređivanju planinarstva i rekreacijskog veslanja na Dravi.

Join the conversation! 4 Comments

  1. Štovani i dragi profesore, iako ste u mirivini, od Vas se uvijek moze mnogo očekivati–u to sam sigurna. Vi ste jedan od najvećih intelektualaca koje ima grad Osijek i Vaš intelektualni i prosvijećeni duh ne mogu poraziti ni godine ni zasluzena mirovina. Ponosim se što sam bila Vaš student. Topli pozdrav vama i supruzi iz Madrida i potrazit ću Vas kad ovog ljeta dođem u Osijek.
    Sanja Brekalo Pelin

    Odgovori
  2. Moje iskreno poštovanje profesore na prekrasnoj slici kakav bi Osijek mogao i trebao biti. Nakon ovoga što ste napisali gotovo ga takvog mogu zamisliti. Žao mi je samo što takvih ljudi, poput Vas,nema na mjestima gdje bi trebali biti. Želim Vam zdravlje i puno svega dobroga u mirovini a i uspjeha u onome čime ćete se baviti.

    Odgovori
  3. […] Vlado Obad […]

    Odgovori
  4. Profesor, uvijek isti, kao da ne stari; objektivan, stručan, odmjeren i samozatajan, točan i jasan u izričaju. Takvog ministra kulture mogu zamisliti, ali istovremeno zbog svih ovih osobina mi ga je nemoguće zamisliti na našoj političkoj sceni, na našu žalost…

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s