Sanja Jukić

Doc. dr. sc. Sanja Jukić, Katedra za hrvatsku književnost Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Doc. dr. sc. Sanja Jukić, Katedra za hrvatsku književnost Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Bilo bi dobro u okviru studijskih programa različitih sveučilišnih sastavnica uvesti kolegije koji bi obrađivali isključivo segmente osječke kulture

* Što vidite kao najveći potencijal književne kulturne djelatnosti Osijeka? Koliko je tu važna njegova geografska smještenost? Je li taj potencijal dovoljno iskorišten?

– Kada pitate o potencijalu književnokulturne djelatnosti Osijeka, upravo je geografski označitelj „srednjoeuropski“ onaj kojim se Osijek često atribuira (da ne kažemo „busa“) u različitim kontekstima, pa i u književnokulturnome, tako da njegov geografski položaj, odnosno blizina europskih urbano-kulturnih središta, kao prednost u realiziranju književnokulturne djelatnosti, nije upitan, pogotovo stoga što je riječ o europskim književnostima koje su kroz povijest na različite načine utjecale na hrvatsku književnost i kontaktirale s njom. Naravno da potencijal srednjoeuropskosti našega grada u smislu interkulturnih književnih i nakladničkih projekata danas nije dovoljno iskorišten, no takvim kontaktima treba i ozbiljna financijska potpora i precizno razrađena strategija… zapravo drugo i nema smisla bez prvoga…

Čini se kako trenutno najveći teret oblikovanja osječke književne kulture nose Gradska knjižnica pod voditeljstvom Dubravke Pađen Farkaš s kontinuirano sjajnim programima za djecu i odrasle te knjižara Nova Ivice Vuletića s raznožanrovskim događanjima – književnim promocijama, razgovorima, predavanjima, stručnim i popularnim tribinama, s često inozemnim gostima…

Donedavno je dio književnokulturne ponude grada bila i književno-kulturna tribina Umjetničke akademije – Susreti u knjižnici Igora Gajina, gdje, i kada nisu (bili) književni gosti – književnokulturna je aktivna Gajinova rečenica. Treba spomenuti još neke izvaninstitucijske pokušaje kao što su književni razgovori u kafeu Zeleni zub u organizaciji kroatističke studentice Svetlane Mrak i književne večeri ponedjeljkom u osječkom noćnom klubu Cadillac, što ih je inicirala drenovačka pjesnička laureatica i odnedavno nova članica Društva hrvatskih književnika Livija Reškovac…, no (ne)stabilnost bilo kakvoga književnog programa, ako on i jest dobro osmišljen, u konačnici je, kako rekoh, uvjetovana financijama…
Potencijal književne kulture, dakle, nije iskorišten pogotovo kada se osvijetli podatak da je u Osijeku trenutno 20 članova Društva hrvatskih književnika…
Spomenula bih ovdje i nastavničko iskustvo koje ipak obećaje svjetlo na kraju tunela…naime, iako Vaše pitanje očekuje odgovor na „što“ (je potencijal osječke književne kulture), prva mi je pomisao bila vezana uz „tko“, to jest uz studente, koje sam već spomenula, kao obrazovno-istraživački najsvježiju populaciju što bi mogla biti onakav književnokulturni stroj kakav su bili studenti 80-ih i 90-ih, odnosno studenti predbolonjske ere, kada studijski programi nisu čak ni predviđali, poput bolonjskih, toliku izvannastavnu i izvaninstitucijsku radnu mobilnost… Točnije, prva mi je asocijacija bila konkretna studentska skupina, studentice jednopredmetne kroatistike generacije 2009./2010. (Ivana Buljubašić, Nikolina Rebrina, Sanja Heraković, Antonia Rašić, Izabela Bagarić, Ranka Kojčinović, Kristina Krušelj, Maja Markač, Maja Crnković, Mateja Horvat, Mia Jurić, Ivana Mirošničenko, Sonja Smojver, Jasmina Vrebić, Santina Kresinger, Marija Radman, Tomislava Kesegić, Ana Brekalo, Natalija Mujan, Doroteja Eškutić, Leonija Laktić, Maja Marijanović, Darija Briševac, Marijana Marković, Marina Marković, Martina Mihin, Marija Perić, Marina Šprem, Ivana Vidinović, Sandra Kovačević, Maja Kelava, Marina Mišković, Dajana Dalić), nazvane HIKOS MASHUP po adresi njihova službenoga kontakta, iz čijeg je rada vezanog uz nastavne zahtjeve i naročito uz sveučilišni projekt Medijski subjekt pjesništva, književne kritike i znanosti, što smo ga vodili Goran Rem i ja, proizašlo desetak bibliografskih jedinica – od stručnih i književnoumjetničkih radova do performansa, od čega čak tri samostalna i nagrađena uknjiženja – zbirka kritika, zbirka pjesama i zbornik radova! Na osječkom su Filozofskom fakultetu organizirale i prvu književnoteorijski orijentiranu međunarodnu studentsku konferenciju Pontes poeticae, uz najveći radni udio Ivane Buljubašić, Sanje Heraković i Nikoline Rebrine!

One su kompletnim svojim studijskim angažmanom demonstrirale kako pojam Studiranje još uvijek nije postao dijelom pasivnoga leksika hrvatskoga jezika.

Kako još uvijek postoje studenti kojima je poznat, dapače imanentan eros istraživačkoga rada, kao i nezamjenjivost Radosti nad, prvotno i temeljno – procesom, pa potom i rezultatima do kojih se takvim radom dolazi!

* U slučaju da se Osijek zaista „ovjenča“ ovom titulom, koje je programe i infrastrukturne projekte potrebno pokrenuti?

– Mislim da bi trebalo (re)aktivirati (barem) dvije institucije. Prva je Studentski centar koji je 80-ih i početkom 90-ih, pod književnim uredništvom, a onda i ukupnim voditeljstvom Gorana Rema, bio srce osječke književne kulture! Trebalo bi to učiniti kroz dva simultana angažmana – kroz eksplicitno programsko referiranje na 80-e i 90-e radi osvješćivanja i čuvanja (književno)kulturnoga kontinuuma, ali i kao repliku ukupne književne djelatnosti tadašnjega SKUC-a kroz maksimalno angažiranje studentske populacije i u kreiranju, i u izvedbi programskih sadržaja! Preduvjet je, dakako, prvoga angažmana ono što je na nedavnoj razgovornoj večeri povodom djelovanja SKUC-a u 80-ima i 90-ima, u sklopu programa Barutana 014, jasno artikulirala Ana-Marija Koljanin – arhiviranje ukupnoga dokumentarija SKUC-ove kulture, dakle i dokumentarija ukupnoga književnog zbivanja!
Kao model integracijskoga kulturnog projekta svakako može poslužiti i projekt Noise Slawonische Kunst (od 1990. do 1994. vodi ga Goran Rem) koji je pokazao kako je takav kontinuitetni i aktivni program otporan i na najkriznije okolnosti te da, dapače, na njih spremno visokoestetski odgovara i baš tada pokazuje aktivno komunikacijski koncept… upravo ta raznomedijskost kulturnog programa koja je funkcionirala u svakome svom segmentu, ono je što se od svakoga pozorno osmišljenoga kulturnog programa i očekuje…
Druga je institucija Filozofski fakultet (ili prva, s obzirom da bi on trebao biti primarno mjesto proizvođenja i moderatorskih kadrova, i potencijalnih aktera književne kulture) koji je također imao period intenzivne integracije u književnu kulturu grada te na neki način nastavio ono što je SKUC započeo i što, vjerujem, treba biti polazištem njegove obnovljene uloge u tom smislu. Riječ je tu o dvjema vrstama aktivnosti – književnim programima i promocijama sredinom 90-ih za koje se uvijek tražila stolica više, s tim što su publiku činili doslovce Svi koje je književnost zanimala, a ne samo studenti (sjećam se, primjerice, promocije knjige Sagrada familia Delimira Rešickog u dupkom punoj fakultetskoj knjižnici!); druga aktivnost koju treba spomenuti Slamnigovi su dani, međunarodni znanstveni skup dužim naslovom Modernitet druge polovice dvadesetog stoljeća, Ivan Slamnig – Boro Pavlović, postmodernitet, koji se pod redateljstvom i voditeljstvom Gorana Rema od 1998. do 2005. održavao u Hrvatskoj, Poljskoj, Mađarskoj…važnost je toga skupa u njegovu, danas bismo rekli, diseminacijskom karakteru koji uistinu može poslužiti kao model angažmana Filozofskoga fakulteta u književnoj kulturi grada.

Naime, znanstveni je segment skupa Rem proširio žanrovski različitim književnim programima eksternoga karaktera u smislu fizičkoga i suradničkoga nezatvaranja u institucijski prostor.

Dakle, i na razini vizualnog identiteta različitih promidžbenih publikacija, i na razini dislociranja zbivanja u druge institucijske i izvaninstitucijske prostore, primjerice tadašnju Galiju, u Galeriju likovnih umjetnosti, knjižaru Magis, kafić Valentino, u slične poljske i mađarske prostore itd., i na razini angažmana ljudi koji nisu nužno bili institucijski djelatnici…tih je dana Grad znao gdje je Filozofski fakultet (i fizički i svjetonazorski), tko su Ivan Slamnig i Boro Pavlović, što je ta postmoderna i koji su to suvremeni hrvatski pjesnici…i sva su događanja bila prepuna publike…osječke, izvanosječke, sve koja je, bez obzira na mjesto stanovanja, te programe doživljavala kao svoj kulturni habitus…
Jasno da spominjanje ovih dviju institucija nije nikakav inventivni zamišljaj, već vjerojatno projiciranje priželjkivanja mnogih koji književnu, ali i drugomedijsku kulturu i spomenute prostore osjećaju, Augéovim riječima, svojim antropološkim Mjestima…

* Na temelju čega možemo graditi svoj kulturni identitet? Na koji biste ga način promicali na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Kulturni identitet Osijeka – od arhitekture, preko svih vrsta umjetnosti, do publicistike, jasno je artikuliran konkretnim autorskim imenima i opusima, samo bi ga bilo zgodno nekako usustaviti, u kakvu publikaciju ili niz publikacija koje bi funkcionirale kao identitetna slika grada što bi se onda distribuirala neposrednim susretima ili različitim oblicima tehnologijske razmjene…

Možda ne bi bilo loše u okviru studijskih programa različitih sveučilišnih sastavnica uvesti kolegije koji bi obrađivali isključivo segmente osječke kulture analogno strukovnim usmjerenjima.

To je potrebno i zbog onih neosječkih „studentskih hodača koji na odlasku sa sobom odnose i dio našega grada“, kako je to poetično rekao Goran Rem… Također je, mislim, važna strategija tretiranja osječke kulturne produkcije kakvu provodi, primjerice, Daniel Zec koji je na nedavnoj promociji svoje knjige posvećene osječkim kiparima prve polovice 20. stoljeća, rekao kako treba reaktualizirati i stručno obraditi i ona imena koja možda ne pripadaju „nacionalnom Parnasu, ali je njihovo umjetničko djelovanje integralni dio naše kulturne povijesti i to im se ne može uskratiti“. A ni gradu se ne bi smjelo uskratiti Njih, moglo bi se dodati…

* Koliko je važno učiniti kulturne vrijednosti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana? Je li to moguće i napokon, potrebno provesti u djelo?

– Naravno da je važna interakcija kulturne produkcije i Osječana jer samo tako potencijalna titula europske prijestolnice kulture ima smisla…dakle, samo ako Osječani kulturu žive kao svoju svakodnevicu, kao svoju naviku i potrebu, a ne ako je doživljavaju kao prigodno aktiviranu gomilu sadržaja na koje nitko ne odlazi… Da je to moguće, pokazale su već spomenute 80-e i 90-e koje su osim književnih programa, o kojima sam ranije govorila, nudile Sve – i filmske projekcije sa simultanim prijevodima, i studentske i nestudentske predstave, i likovne izložbe, i koncerte, i performanse… a na to Sve, činilo se, odlazili su –  Svi… na već je spomenutoj tribini programa Barutana 014, posvećenoj SKUC-u, baš tu recepcijsku masovnost anegdotalno ilustrirao Vjeko Janković rekavši kako je na SKUC-ove predstave Kaspara Hausera dolazio čak i njegov brat, što je značilo da je u SKUC-u tada uistinu bio cijeli grad… mjerljivo današnjim metrom posjećenosti, izgledalo je to otprilike onako kako danas izgledaju gužve povodom Noći muzeja… a događalo se svakodnevno!

Kada studentima pričam o osječkoj kulturnoj košnici tih desetljeća, često znaju reći: „Blago vama!“.

U toj je njihovoj rečenici i odgovor na drugo potpitanje – sigurno jest moguće takvu interakciju Osječana i kulture provesti u djelo jer iskra želje za tim postoji… no tu se opet vraćamo početcima ovoga razgovora i financijama kao polazištu realizacije svakoga, dakako Dobro razrađenoga plana…
Kada bi vrijeme bilo reverzibilno, poželjela bih nam povratak Tih 80-ih i 90-ih jer tada bi Osijek bio paradigma titule koju priželjkujemo!

* Zašto je potrebna jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Postoji li ona u Osijeku?

– Kulturni identitet podrazumijeva nekakvu konstantu kulturne ponude grada, a nju je moguće ostvariti jedino osmišljavanjem jasne i suradnički postavljene kulturne strategije… što bi se onda, naravno, pozitivno odrazilo i na recepciju, na građane koji bi u stabilnosti i kvaliteti kulturne ponude prepoznali uvažavanje njih kao dionika te kulture, koji joj, na koncu, svojom recepcijom i daju smisao…

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Probleme sam uglavnom spominjala ili implicirala kroz ranije odgovore…

* U čemu vidite prednosti titule Europska prijestolnica kulture? Što bi Osijek njome dobio?

– Osim ugleda i financija, a i zbog toga, dobio bi mogućnost korigirati probleme i realizirati sve ono o čemu smo ranije razgovarali – odrediti kulturne punktove i jasnu strategiju njihova kontinuiranog funkcioniranja…

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon Europske prijestolnice kulture, a da bismo i dalje opravdali tu titulu?

– Upravo ono što sam već spomenula… ne stihijnost u organizaciji kulturnih zbivanja, već dobro kreirani, vođeni i uhodani kulturni programi što će ih voditi stručnjaci pojedinih kulturnih segmenata, kojima će to možda biti i radno mjesto… a  ne oslanjanje na povremene i privremene osobe i skupine… i, dakako, suradnja na sve tri razine – regionalnoj, nacionalnoj i europskoj, te aktivna i/ili recepcijska uključenost, institucijska i izvaninstitucijska, što većeg broja Osječana u sva kulturna zbivanja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s