Miroslava Vučić

Miroslava Vučić, urednica književnosti u Školskoj knjizi

Miroslava Vučić, urednica književnosti u Školskoj knjizi

Nevjerojatno je da se samo od umjetnosti traži da bude jasna i razumljiva sama po sebi

* Na temelju čega Osijek treba graditi svoj kulturni identitet kao kandidat za titulu Europska prijestolnice kulture?

– Slučajnim turistima osječke kulture ovo će zazvučati paradoksalno, no mislim da je u gradnji kulturnog identiteta ključ uspjeha − povratak u prošlost, ne tako daleku, dakako. Naime, kultura Osijeka iz ranih 1980-ih, pa kulturna zbivanja u vrijeme Domovinskog rata i danas su razina koja mi se ovog trentka čini gotovo nedostižnom. Zašto? Prije svega, zbog tadašnje produkcije oslonjene, s jedne strane, na urbanitet, a s druge, na ukorijenjenost u svoju osječku, slavonsku, hrvatsku, europsku tradiciju.
S nostalgijom se prisjećam i osječkoga omladinskog tjednika Ten, u kojem smo objavljivali svoja čitanja i domaće i svjestke produkcije, književnih i filmskih tribina STUC-a, na kojima smo promišljali recentnu književnu proizvodnju, gledali i Tarkovskog, i Wendersa, i Ivana Faktora… Tadašnje su kazališne radionice ubrzo proizvele predstave s domaćim glumačkim snagama, koje su danas prvaci Drame osječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta; rok koncerti su bili, dakako, najposjećeniji, najživlji događaji, bez obzira je li bila riječ o gostovanjima ili o domaćoj osječko/slavonskoj produkciji.

Osijek tih 1980-ih nije bio ni gluh, ni slijep − ni nepismen! Nije stoga čudno da je takva energija, zapravo, spremno dočekala Domovinski rat, i upravo svojom kulturom, svojom produkcijom odgovorila na pokušaj zatiranja identiteta − Noise Slawonische Kunst s početka 1990-ih samo je nastavak događanja iz 1980-ih, dakako, u novim, ratnim uvjetima, no s istim akterima, i s istim ciljem: proizvoditi, dokumentirati, ostaviti trag!

Pokazati raznolikost izričaja, kojima je zajednička poetika – urbanitet. Dovoljno je pogledati samo ratna izdanja Glasa Slavonije, posebice stranice kulture dnevnog izdanja te tjedni podlistak za kulturu Kult pa će mlađim čitateljima sve biti jasno − Jerko, Rešicki, Rem, M. Ž., Špišić, Jaćo, Topić… I Kozarčeva Tena i Beckettovi Koraci, Satan Panonski i Sexa, Daliborka i File, Književna revija, Nick Cave i Slavonska krv, Vladimir Rem i Cawboy Junkies, Ivan Aralica i Jane Austen – svi na stranicama Kulta i Književne revije, zamišljenima u jednom podrumu u samome središtu Osijeka, u koji se slila sva pozitivna kulturnjačka energija ratnog Osijeka, a realizirana u sobi kulture osječkog Glasa… vrata su bila crvena, crvena kao… ma, i samo znate nastavak rečenice.
I nigdje na tim stranicama šljokica, nigdje udovica četničkih vojvoda ni domaćih varijanti iste, koje jojkaju ili ujkaju, whatever, nigdje šlamperaja, nigdje kmetske poniznosti ni provincijske arogancije, uvijek i zavijek – produkcija kao paslika svega pročitanoga, odslušanoga, viđenoga, mišljenoga…

Kao da smo živjeli u Londonu, Berlinu ili nekome drugome sretnome meridijanu, koji iz pozicije građanske sigurnosti komentira svoje vrijeme, bavi se esencijom, gradi identitet, proizvodi.

Bilo je to vrijeme koje je najlakše opisati Goetheovim promišljanjem kulture. Naime, Goethe kaže da je sretna samo ona kultura koja podjednaku pažnju posvećuje i kulturi u vlastitome dvorištu ali i onoj kulturi koja se događa iza dvorišne ograde. Dakle, njegovati domaću produkciju i kritički čitati kulturu iz okružja, a okružje je – sve, sve dostupno na bilo kojemu mediju.
Zvuči silno jednostavno, no u praksi se pokazuje kompliciranim i često nemogućim. Jednostavno se nekako dogodi da se ta ravnoteža poremeti a ponekad i posve izgubi, pa se dogodi da je jedino važna Tena ili je jedino važan Cave. A znamo, da su i Cave i Tena jednako važni, da su, zapravo, oboje dijelovi složenog mozaika koji čine kulturu Osijeka i Slavonije.
Tih sam godinama bila romantična. Mislila sam da nikada, baš nikada, ni jedan osječki kafić neće za zvučnu kulisu, ni dnevnu ni večernju, izabrati ono šljokičasto folk ujkanje/jojkanje, mislila sam da će broširani uvezi nakladničke produkcije biti zamijenjeni (kao što je i red) tvrdim uvezima s ovitkom, mislila sam da će se uratci osječke glazbene scene objavljivati u visokim nakladama, mislila sam da će Književna revija biti mjesečnik, da će Kult imati barem tri arka, vidjela sam u svojim snovima Cavea, tankog i elegantnog u crnome odijelu i špic cipelama, kako izlazi na pozornicu ispred STUC-a, i onim svojim glasom kaže: Good evening, Osijek, good evening Croatia, nice to see you, again!
Znam da hodam po oštrome i tankome rubu. Znam da mi se može prigovoriti za jednostranost. Ne da mi se tumačiti. Voljela bih imati vremena za takve razgovore, ali nemam. Čekaju me rukopisi koje ću pretvoriti u knjige i promovirati ih na skorašnjem Interliberu. Na treću stranicu knjižnog bloka, ondje gdje upisujem mjesto i vrijeme objavljivanja, upisat ću − Zagreb. Opet!

* Je li taj identitet koji zagovarate dovoljno prepoznat u širokim masama, odnosno definiran u krugovima onih koji se kulturom bave i koji ju proizvode?

– Još uvijek me je pomalo strah te floskule da bi široke mase trebale nešto prepoznati same od sebe, bez pomoći struke i znanosti. Nevjerojatno je da se samo od umjetnosti traži da bude jasna i razumljiva, dakle, općeprihvaćena u najširim narodnim slojevima, i to, ponavljam, sama po sebi, bez kritičarske i znanstvene aparature, bez tumačenja, kontekstualiziranja unutar domaćega i europskog miljea, i bez ključa za čitanje/gledanje/slušanje…Budući da su prostori iz 1980-ih i 1990-ih za objavljivanje tih ključeva ukinuti ili svedeni na prosjačku razinu, umjetnička produkcija ostaje sama, na milost i ne nemilost publike koja može, ali i ne mora prepoznati vrijednosti, može ali i ne mora uložiti misaoni napor… I onda se pojavljuje ta lakoća recepcije kao jedini kriterij vrednovanja. A ta je lakoća, naime, najopasnija stvar na svijetu.

Znam da je više lakoće u konzumiranju priče neke turske sapunice nego u bilo kojoj Removoj pjesmi ili Heleninom eseju, no, treba biti pošten pa jasno razlučiti što je kultura, ili, preciznije rečeno, što želimo imati pod krovnim terminom kulture, a što se nikako ne smije smještati pod taj krov, pa je, sukladno tomu, nužno zahtijevati, strogo i beskompromisno, mjesto na kojem se zauvijek razdvajaju proizvodi kulture i umjetničke scene od estrade, od njezinih najviših produkcija do onih najnižih, primitivnih, na koje se s lakoćom odazivaju ti široki narodni slojevi, poniženi, opljačkani i nespokojni.

Ima ta priča podosta neuralgičkih točaka i relacija, a možda je najbolnija ta što je i te kako vidljiv taj raskorak između onih koji kulturu proizvode i onih koje smo, da tragedija bude veća, sami izabrali da iz svojih mandatarskih fotelja kreiraju ono što se danas nazivlje kulturom jednoga grada, jednog naroda. Potpuno sam uvjerena da su ovaj svijet stvorile lude, a na funkcijskim kreatorima kulture jest da taj svijet ili sačuvaju ili ga spale na lomači.
Ponekad mi se čini, uglavnom noću ili kada me nešto boli, da je riječ o dva paralelna pravca koja se u ovoj Mliječnoj stazi nikada neće susresti.

* Na koji način treba promicati i zaštititi književni kulturni identitet Osijeka na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Bez produkcije i profesionalizacije bavljenja bilo kojim oblikom književnog angažmana besmisleno je uopće govoriti o zaštiti književnog identiteta ni na kavrtovskoj razini, a nekmoli na gradskoj, regionalnoj, nacionalnoj ili europskoj.
Od svršetka Domovinskog rata na ovamo legitimne su postale dvije floskule: 1. posve je nesankcionirano postalo pozivati se na kulturne vrednote isključivo i jedino u predizborna vremena; 2. posve se pristojnim smatra legitimno pljačkanje proizvođača kulture koje se skrilo pod terminom entuzijazma.

Od proizvođača se kulture, naime, traži da rade besplatno, bez zakonom zajamčene autorske naknade ili za bijedno niske i neredovite honorare, umjetnici i znanstvenici trebaju raditi za slavu, za dobrobit kulture svojega grada, države, svojeg naroda itd. Treba pisati, slikati, pjevati, glumiti, uređivati za nula kuna, živjeti od zraka i ljubavi, valjda.

Najviše na svijetu volim entuzijazam, zbilja, volim ljude iz kojih pršti ta pozitivna energija, te autore ludih ideja koje se, nekako, uz sve porodiljske muke, pretvore u izvrsne projekte, no ozbiljno promišljanje kulturne politike na duge staze, ovaj put u okviru europskog konteksta, a ne kvartovskog dvorišta, neozbiljno je i nemoguće bez profesionalizacije odnosa, utemeljenih na ugovorima koji vrlo precizno naznačuju tko će za koga napraviti nešto, pod kojim financijskim uvjetima i u kojemu roku. I to je to!

* U čemu vidite najveći potencijal književne kulturne djelatnosti u Osijeku? Je li on dovoljno iskorišten? Ako nije, tko je tome kriv?

– Najveći potencijal su, dakako, ljudi − umjetnici, znanstvenici i zahtjevni kulturnjački konzumenti.

Kao i drugi hrvatski gradovi, i Osijek pati od jedne, rekla bih, egzotične bolesti: vrsni pojedinci neorganizirani u jedinstven projekt. Imamo sjajnu rinfuzu koju ne znamo zapakirati u skup proizvod, umotati ga u najfiniji papir i svilene vrpce i prodati ga!

Najprije Hrvatskoj a potom Europi!
Tko je kriv? Svi smo odgovorni, rekao bi Petar Šegedin.

* Ukoliko postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Mukotrpna izgradnja identiteta nije samo osječki problem već problem cijele Hrvatske. Skloni smo postavljati se u kategorične odnose ili-ili. Ili Meštrović ili Tom Gotovac. Ili Zagorka ili Krleža. Ili Hrvatsko narodno kazalište ili off scena. Ili Viljevo ili Unterstadt! Ovo ili valja nam, za početak, promijeniti u i, usvojiti sve posebnosti tih mjestā razlike.

Nadalje, zbilja se moramo prestati dodvoravati političkim opcijama, misliti o njihovim reakcijama, misliti njihovom glavom koja automatski rađa autocenzuru, opasniju od svih cenzura…

Danas samo povjesničari valjda znaju tko je 1546. bio dubrovački knez, a svi znaju tko je bio Marin Držić. Oprostite mi na optimizmu! Valjda znaju!

* Postoji li način na koji bi kulturne vrijednosti učinili dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana. Naime, mnogi ističu veliku ponudu kulturnih raznolikosti dok drugi ističu kako je Osijek daleko od drugih hrvatskih gradova. Kakvom Vi vidite ponudu kulturnih programa?

– Kreiranje kulturnih programa prema načelu umjetničke vrijednosti i raznovrsnosti, novuma, dijaloga s drukčijim, poštovanja mjesta razlike, a bez građanskog ili, još gore, malograđanskog kiča i licemjerja, servisiranje kulturnih događaja i aktera u regiji (Našice, Vinkovci, Brod…) odmak od i najnježnijih centripetalnih i centrifugalnih sila te inzistiranje na dijalogu i, dakako, promišljeno financijsko ulaganje u kulturne programe i autore te infrastrukturu potrebitu da se isti realiziraju, visoka produkcija/proizvodnja prema svjetskim standardima, tihi (unutarnji) i bučni (vanjski) marketing − osnovna su načela na kojima se temelji kulturna politika bilo kojega grada – od New Yorka i Tokija do Zagreba i Osijeka; na nekim sretnijim meridijanima ta matrica već desetljećima daje izvrsne rezultate, nobelovce, višemilijunske naklade, autorske književne turneje, izložbe koje tjedno posjeti više ljudi nego što u Zrće godišnje svrati polupijane jetseterske maldeži, pa vjerujem kako bi rezultata bilo i u Osijeku.

* Prema Vašem mišljenju, što bi Osijek  mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koja je njezina najveća prednost?

– Bez svijesti o vlastitoj vrijednosti, o vlastitim mogućnostima nije moguće ni cestu uspješno prijeći, bez obzira na zeleno svjetlo na semaforu i zebru. Čini mi se, ponavljam: čini mi se, da osječkim kulturnjacima trenutačno nedostaje svijest o vlastitoj vrijednosti, ne samo unutar grada i županije već i na nacionalnoj razini, pa i europskoj.

Postoji ta energija, u Osijeku se piše, sklada, slika, izvode se performansi, režiraju se predstave, no… nedostaje ta jedna kanaliziranost, ta osviještenost koja profesionalno prkosi turobnosti.

Čujem jutros da je Glas Slavonije u nevoljama, i da postoji mogućnost da se − ugasi! To su te nevjerojatne stvari naših posttranzicijskih vremena. Ne da nismo otišli barem korak naprijed u odnosu na 1990-e; ne, mi se vraćamo unatrag, i to odmah tri koraka!
Kao što Hrvatska mora, ozbiljno mora, odlučiti profesionalno se i ozbiljno baviti turizmom, tako bi Osijek i Slavonija odnosno njihovi čelni ljudi morali donijeti odluku treba li Osijeku njegova kultura ili ne treba. Ako treba – izvrsno! Ako ne treba − e, onda ništa! Onaj zadnji osječki kulturnjak koji poslijepodnevnim busom za Zagreb ode iz grada, neka ugasi svjetlo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s