Miroslav Kablarević

Miroslav Kablarević, pjesnik, predsjednik Društva pjesnika Antun Ivanošić Osijek

Nepostojanje jasnog plana kako nešto učiniti, tko će učiniti i kojim sredstvima čini sva nastojanja krajnje amaterskim

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Iskren i pošten odgovor na sva Vaša pitanja traži isto takav pogled na cjelokupno stanje i status u kojem se nalazi grad Osijek danas. Dijelom devastiran u ratnim razaranjima, a najviše poslijeratnom politikom brzog bogaćenja zaslužnih pojedinaca, uništavanja gospodarstva i privatizacijom kako bi se olakšao dolazak stranim bankama, trgovačkim lancima i kapitalu, Osijek je od industrijskog i poljoprivrednog središta čitave regije doveden u stanje najbrže umirućeg velikog grada u Hrvatskoj.

Dramatično smanjenje gospodarske moći, a u zadnje vrijeme i mlade, školovane populacije katastrofično utječe na sve aspekte života pa tako i na kulturu.

A potencijal i kulture i sporta i svih drugih oblika života i stvaranja su samo ljudi. Mladi, školovani, dobro odgojeni, zadovoljni svojim položajem u društvu, neopterećeni prošlošću, slobodni ljudi. Pisci, glazbenici, glumci, slikari, sportaši, umjetnici svih profila, gospodarstvenici, izumitelji, naučnici, ukratko graditelji boljeg života. Mogu li oni prepoznati Osijek kao mjesto u kojem će stvarati nove vrijednosti? Danas sigurno ne mogu. Nakon 25 godina planskog uništavanja industrijski smo vraćeni u rane šezdesete godine prošlog stoljeća, a strani trgovački lanci ne mogu popuniti nastalu prazninu. Kako preokrenuti trend? Kako pokrenuti gospodarstvo koje je preduvjet svega? E, za to je potreban plan. U svjetlu novonastalog kapitalističkog društva moramo stvarati uvjete kako brzo omogućiti mladim, pametnim i poduzetnim osobama da bez puno kompliciranja, nepotrebnih papira, poreza i davanja ostvare svoje ideje, planove i snove.

* A identitet? Koji je osječki kulturni identitet? Je li on kao takav prepoznat i od strane Osječana kao i izvan okvira Osijeka?

– Osijek je stari grad bogate povijesti koja seže možda i više od nekoliko tisućljeća u prošlost. Multikultularan i multietnički. Ispunjen nevjerojatnim pričama iz davnina, ali i novije povijesti i ljudima koji su ga činili posebnim. Brojni umjetnici, graditelji i stvaratelji rođeni su u njemu ili se jednim djelom svog života školovali ili na druge načine vezali za njega. Brojne vojske i osvajači prolazili su kroz njega i ostavljali trag. Jedno vrijeme bio je veći od Zagreba.

Osijek nisu samo tamburice, čvarci i kulen i ne postoji samo od 91. Osijek je sjajna, fascinantna, topla priča koja, nažalost, ima tužan kraj. Ali mora biti ispričana.

* Na koji je način potrebno promicati kulturni identitet, na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Sretni i zadovoljni, nasmiješeni ljudi najbolji su ambasadori. Definirati što je Osijek kroz povijest značio na lokalnoj i široj razini bez ideologija i predrasuda te iskreno prezentirati njegovo značenje.

Učiniti sve da svima bude bolje i tek će se onda i stranci dobro osjećati i neće im dolazak u Osijek biti kao putovanje vremeplovom u daleku prošlost.

Ja sam se prije nekog vremena tako osjećao nakon povratka iz Beča, a bio sam tamo samo tri dana.

* Što je potrebno napraviti kako bi kulturne vrijednosti postale dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Pada mi napamet ideja o, nazovimo to, perivoju ili možda nekakvom staklenom objektu gdje bi bila izložena, neovisno o muzeju ili u njegovom sklopu, naša spomenička baština oslobođena, opet, predrasuda, politike i ideologije, gdje bi se mogli vidjeti izloženi spomenici kroz povijest od predrimskog, rimskog, srednjevjekovnog i novijeg doba. Na spomenicima bi bila navedena imena autora, vrijeme u kojem su nastali i što su predstavljali u okviru tog vremena. Vjerujem kako nisu svi spomenici uništeni u ideološkom brisanju povijesti, a iz starijeg doba imamo dovoljno građe. Tako bi na jednom, relativno malom mjestu veliki umjetnici prikazali dah svoga vremena.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Naravno da ne postoji. Nepostojanje jasnog plana kako nešto učiniti, tko će učiniti i kojim sredstvima čini sva nastojanja krajnje amaterskim.

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Uh, koliko je realno stavljati Osijek ispred Pariza, Barcelone, Rima, Beča, Budimpešte, Dubrovnika i, ako bi se to kojim čudom i dogodilo, koliko bi to uopće bilo zasluženo? U redu, treba iskoristiti sredstva koja se nude i učiniti sve što je u našoj moći, ne radi EU, svijeta ili titule koje ćemo nositi godinu dana, nego radi nas koji iskreno volimo svoj grad, koji smo svojim životima vezani za njega, radi nas kojima teško pada daljnje uništavanje i obezvređivanje ovog prelijepog grada, radi naše djece i njihove djece koja će, kako sada stvari stoje, rasti negdje drugdje. Shvaćate li? Puno je posla pred nama, ali ima li istinske želje? Možda se opet radi samo o novcu.

* Što u Osijeku treba izgraditi, odnosno koje infrastrukturne i programske projekte pokrenuti kako bismo opravdali ovu titulu?

– Radna mjesta prije svega. 14 milijuna turista došlo je na naše more u 2015. Nahranili smo ih mesom iz Mađarske, Tajlanda i Australije, voćem i povrćem iz Grčke i Španjolske, a originalni suveniri proizvedeni su u Kini. I gdje je tu Osijek, Slavonija, farme i žitnica Hrvatske? Gdje je tu ljubav prema vlastitoj zemlji? Čini mi se da nam ljubavi najviše nedostaje.

Ako nema egzistencije, nema ni kulture, ni sporta, ni stvaranja, ni kretanja naprijed.

Možemo mi vrlo kulturno i uljudno kopati po kontejnerima, možemo istovremeno recitirati turistima Cesarića ili Nerudu i Simonova, ali nije uvjerljivo, vjerujte.

* Prema Vašem mišljenju, što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.?

– Eto, baš to, radna mjesta, farme, zadruge, mali obrti, male firme, radionice suvenira i slično. Ljudi novcem kupuju knjige, slike, novcem plaćaju ulaznice za koncerte, kazališta, muzeje, putovanja. I tek onda umjetnici stvaraju. I svima bude dobro.