Milica Lukić

Izv. prof. dr. sc. Milica Lukić, voditeljica Odsjeka za Hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku

Izv. prof. dr. sc. Milica Lukić, voditeljica Odsjeka za Hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku

Velik potencijal može biti povezivanje znanosti, umjetnosti i gospodarstva

* Na temelju čega Osijek treba graditi svoj kulturni identitet kao kandidat za titulu Europska prijestolnica kulture? Je li taj identitet dovoljno prepoznat kako u širokim masama tako i kod donositelja odluka?

– Vjerujem da bi jedan od načina mogao biti promišljen odnos prema bogatom povijesnom naslijeđu, koje je izvorom multikulturalnosti grada i njegove okolice i koje svjedoči o njegovu srednjoeuropskom karakteru, u smislu prepoznavanja njegova značenja i smisla za vrijeme u kojem živimo. Gledajući tako, u dijakronijsko-sinkronijskim presijecima, Osijek je zapravo u svakom smislu Europa u malom – iako hrvatski – slavonski, on je i ilirskoandizetski, i keltski, i rimski, i turski, i francuski, i talijanski, i austrijsko-njemački, i mađarski… On je i katolički, i pravoslavni, i židovski, i islamski, i evanđeoski, i evangelički, i kalvinski… On je naslojen i raslojen ne samo u povijesnom smislu nego i u svojoj urbanoj geografiji na tri gradske cjeline od kojih svaka priča svoju priču i kroz arhitekturu i kroz funkcionalnu usmjerenost, pulsira sebi svojstvenom energijom koja je prepoznatljivo gornjogradska, donjogradska ili tvrđavska. Sjajno je to pokazala književnica Jasna Horvat u svojoj literatnoj osječkoj povjesnici – romanu Bizarij (Naklada Ljevak, 2009.) To je štivo gotovo idealno za utvrđivanje gradiva o povijesti grada od vremena njegova nastanka pa do naših dana i moglo bi poslužiti kao putokaz za priču o njegovu kulturnom identitetu i prepoznavanju toga identiteta izvan nacionalnih okvira (ali i u njima). Naime, mnogi su likovi Horvatičina romana po rođenju i rodbinskim vezama, službi, kulturnoj i umjetničkoj djelatnosti živa veza između europskih metropola i grada Osijeka i mnogi su od njih jednako zadužili europsku povijest kao i onu grada Osijeka i šireg osječkog područja, primjerice Eugen Savojski, posredništvo kojega je polučilo i neke konkretne rezultate, susrete i razgovore i odvelo Bizarij na predstavljanje u Beč.

Ove se godine slavi i 200. obljetnica rođenja zasigurno najpoznatijega hrvatskog biskupa europskoga i svjetskoga ugleda, Osječanina rođenjem – Josipa Jurja Strossmayera. Njegovo je djelo ne samo nacionalno nego i europsko naslijeđe.

A tako je i s Adolfom Waldingerom, Franjom Krežmom… A tako je i sa svima onima koji su u bližoj povijesti i suvremenosti svojim umjetničkim, intelektualnim ili sportskim postignućima postali (i ostali) ambasadori Grada poput Julija Knifera, Lavoslava Ružičke, Vladimira Preloga,Hrvatskog pjevačkog društva Lipa, Vokalnog ansambla Brevis… Nemoguće je spomenuti sve zaslužne pojedince i njihova djela, sve što je na prostoru Grada bogomdano i čovjekomstvoreno, a što je dijelom njegova kulturnoga DNK i kao takvo sposobno kandidirati grad za Europsku prijestolnicu kulture.

S druge strane, teško da je ta identitetska složenost prepoznata u širokim masama. Sigurno u nekom fragmentarnom smislu i na popularnoj razini jest, ali kao cjelina i sustav ne.

Ali to nije slučaj samo s našom sredinom. Za takvo prepoznavanje potrebno je uložit velik trud i na osobnom (jer “široke mase” čini puno pojedinaca) i na institucionalnom planu. A da biste u nešto ulagali trud, morate najprije u tome vidjeti smisao – smisao koji nosi kultura kao NADGRADNJA svakoga društva, bez koje OSNOVICA kad-tad degradira, a društvo se razbolijeva. Da biste vidjeli smisao, morate biti svjestan pojedinac… Još svjesniji morate biti kada donosite odluke koje se tiču cjeline. To je vrlo težak i zahtjevan zadatak pa je stoga nezahvalno govoritio tom prepoznaju li ga donositelji odluka u dovoljnoj mjeri, ali vjerovati nam je da su na dobru putu. Možda bi nas sve zajedno valjalo podsjetiti na rečenicu Alaina Finkielkrauta “kako je prirodni duhovni zadatak suvremenoga čovjeka pronaći način kako sačuvati to obećanje po imenu baština, riznicu srca i duha, koja se uspjela probiti kroz tamu zaborava”.

* Na koji način treba promicati kulturni identitet Osijeka na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Vjerujem da sam na ovo pitanje već velikim dijelom odgovorila u prethodnom pitanju. Možda bismo Osijek mogli pogledati očima kojima ga je vidio Julije Benešić: kao dječački, nevini grad… koji može postati SVE jer već SVE i jest, samo to valja osvijestiti. Uz historiografske tekstove valja svakako pročitati i ono što je kroz bogatu višestoljetnu književnu povijest Osijeka o njem napisano, potražiti savjete u tekstovima biskupa Strossmayera, Jagode Truhelke, Vilme Vukelić, Vladoja Schmidta Jugovića, Ise Kršnjavija, Josipa Eugena Tomića, Marije Jurić Zagorke, Stjepana Tomaša, Stanislava Marijanovića, Bogdana Mesingera, Julijane Matanović, Delimira Rešickog, Gorana Rema, Josipa Cvenića, Helene Sablić Tomić, Ivane Šojat i još mnogih drugih. Stvoriti od Osijeka destinaciju književnog / poetskog turizma, što se u svijetu već odavna uvriježilo, pa onda Grad i njegovu okolicu, kako preporučuje već spomenuti Bizarij, istraživati kroz priče romanesknih likova, šetati Baranjom s Isabellom von Habsburg i Eugenom od Savoje, upoznati Tvrđu kroz priču supruge vojnoga inženjerskog pukovnika Maksimilijana Gosseaua de Heneffa koji je 18. svibnja 1709. godine primio imenovanje Dvorske komore za nadležnost u izradi planova izgradnje osječke utvrde, doživjeti Dravu koja drujući već sama po sebi unosi europski genetski materijal u Osijek vukući ga sa svoga izvorišta u južnom Tirolu u Italiji kroz priču Antuna Berharda, o mostovima u Osijeku i njihovoj simbolici učiti iz opsjednuća Mehmed-paše Sokolovića i izmaštane plesačice Sulejmane; priču o Muzeju Slavonije mogla bi i znala ispričati sama zgrada – nekadašnja kuća bogatoga trgovca Lekića, a likovnu bi osječku scenu znatiželjnicima mogao, recimo, predstaviti Adolf Waldinger u istoimenoj kavani ili galeriji. Donji bi se grad mogao upoznati kroz priče Jagode Truhelke ili pak Josipa Cvenića,a20. st. u svim svojim povijesnim mijenama preko osobnih povijesti likova iz Unterstadta Ivane Šojat, dok bise o autentičnosti osječke rock kulturena Valentinovskom šanku moglo učiti iz pisma Gorana Rema… To su naravno samo neke od mogućnosti. Nisam uopće spomenula velika imena iz svijeta kazališta, glume, kompozitore, kipare… Ne treba smetnuti s uma ni to da je Osijek grad izvanredne arhitekture, da je jedan od “najzelenijih” gradova u Hrvatskoj, da je smješten uz Park prirode Kopački rit, da kulturna ponuda može biti cjelovita tek kada joj se pridruže i prirodna bogatstva grada i njegova okružja..

Treba oživjeti mitove i predaje koji se vežu uz Grad i njegovu okolicu.

Naravno, treba ulagati u pametnu promidžbu, kvlitetne medijske objave, prevođenje knjiga u kojima je Osijek glavni lik, osmišljavanje kulturnog suvenira Grada. Mogućnosti su doista brojne. Valja prepoznati trenutak i djelovati, ali tako da u to djelovanje unesemo svu energiju koju imamo, i više od toga.

* U čemu vidite najveći potencijal kulturne djelatnosti u Osijeku? Je li on dovoljno iskorišten?

– Ne znam je li najveći, ali svakako velik potencijal može biti povezivanje znanosti, umjetnosti i gospodarstva. Inicijalnu potvrdu da to ima smisla dobili smo na nedavno održanom Popularizacijskom simpoziju Kulturne i kreativne industrije održanom na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Upravo je Ekonomski fakultet u Osijeku “oživio” jedno od najvećih hrvatskih kulturnih dobara i identitetskih oznaka – srednjovjekovno pismo glagoljicu. Cijeli je prostor Ekonomskoga fakulteta postao suvremeni hram i muzejski prostor toga za hrvatski narod i kulturu neprocjenjivo vrijednog pisma, koristeći se potencijalima njegove uglate stilizacije i likovnošću koja se sljubila s Knieferovim meandrima te uz pomoć računalne tehnologije stvorila novifont – Alkar.

Ekonomija je proizvela kulturu!

Za one koji nešto znaju o pismovnoj povijesti prostora na kojem živimo to je vrlo značajno jer promovira priču o srednjovjekovnoj Slavoniji kao glagoljaškom prostoru, koju podržavaju i različiti sekundarni (historiografski) izvori za pismovnu povijest. Velik su potencijal kulturne djelatnosti i osječke škole i fakulteti koji školuju svoje učenike i studente za kulturnu proizvodnju, potporu, propitivanje, prepoznavanje i na koncu konzumiranje kulture poput gimnazija, Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn, Umjetničke akademije, Odjela za kulturologiju, Filozofskoga fakulteta, novoosnovani Institut za znanstvena i umjetnička istraživanja Andizet pri spomenutom osječkom Ekonomskom fakultetu.

Često se u okviru navedenih institucija osmišljavaju i organiziraju ozbiljni projekti koji se, nažalost, ne uspiju probiti izvan njih jer nisu medijski prepoznati i jer im nedostaje novčane potpore.

Osobno vjerujem da su najveći potencijal kvalitetni ljudski resursi bez kojih kulturnih ne bi bilo, ali da bi se ti resursi razvili, potrebna je jaka baza, tj. materijalna potpora, a to onda znači da društvo mora biti ekonomski stabilno da bi moglo proizvoditi kulturu. Potencijal vidim i u, na novu razinu podignutim, suradničkim odnosima među svim institucijama u Gradu kojima je kultura neposredno ili posredno na srcu.

* Ukoliko postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Problem uvijek nastaje kada se u priču o kulturi umiješa politika. To je, rekla bih, globalni problem. Tada postoji velika mogućnost da na rukovodeća mjesta dođu ljudi koji ne zadovoljavaju kriterije potrebne stručnosti, nego “kriterij” podobnosti. Politika bi trebala biti ancila kulturi u smislu da stvara uvjete (gospodarske i ine) koji će joj omogućiti da živi punim plućima i razvija se u slobodi, kao svojoj temeljnoj zadanosti, u svim smjerovima, znači beskonačno, jer kao duhovna kategorija i kategorija duha ne poznaje granice. One koji su na rukovodeća mjesta odabrani po kriteriju “podbnih” obično karakterizira jedan čvrsto ukorijenjen mentalitet koji je moguće izraziti rečenicom Što mogu dobiti? umjesto Što mogu dati?. A onda je sve, pa i kultura, osuđeno na životarenje.

Iako, šteta koja će kulturu osuditi na životarenje može nastati i ako su na rukovodećim mjestima stručni ljudi visokih osobnih ambicija zbog kojih su autistični na suradničke odnose i djelovanje koje je usmjereno na dobrobit zajednice, ako među ustanovama kojima je zadatak graditi kulturu grada postoje nezdravokonkurentski odnosi…

Sve to ruši sustav – a kultura države/grada je sustav, tijelo zdravlje kojega ovisi o zdravlju svakoga njegova organa. Uvjerenja sam da je najčešće istican problem nedostatka novca zapravo velikim dijelom posljedica prethodno navedenoga.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto su one važne?

– Vjerujem da će se o jasnoj kulturnoj politici moći govoriti pošto bude izrađena strategija kulturnog razvitka Osijeka od 2014. do 2020. godine. Za sada su neke važne smjernice iznesene na već spomenutom Popularizacijskom simpoziju Kulturne i kreativne industrije održanom na Ekonomskom fakultetu u Osijeku u travnju ove godine.

* Postoji li način na koji bi kulturne vrijednosti učinili dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana. Naime, mnogi ističu veliku ponudu kulturnih raznolikosti dok drugi smatraju kako je Osijek daleko od drugih hrvatskih gradova. Kakvom vi vidite ponudu programa u svim segmentima osječke kulture?

– Da bi postao konzumentom kulturnih sadržaja, čovjek za to mora biti odgojen, opismenjen, senzibiliziran, inspiriran. To je odgovornost svih nas – najprije obitelji pa onda odgojnih i obrazovnih ustanova, svakog pojedinca kroz samoodgoj. S druge strane, kulturne vrijednosti ne mogu postati dijelom čovjekova svakodnevnog života dok je u grčevitu strahu i brizi kako će platiti račune, hoće li zadržati posao, dok mu je na umu kako si osigurati iole dostojanstven život u materijalnom smislu. Najprije dakle treba osigurati uvjete za dobar život i vratiti izvornost sintagmi “grad po mjeri čovjeka”, pa ćemo onda imati pravo jedni od drugih očekivati višu razinu kulture življenja u kojoj će kulturni sadržaji biti svakodnevnom hranom cijeloga grada ili bar velikog dijela njegovih građana.

Osijek nudi obilje raznovrsnih kulturnih događaja – respektabilne izložbe, glazbenu ponudu, kazalište i dr. koji danomice svjedoče da nismo otok, već živa prometnica kulturne razmjene u nacionalnim, regionalnim i internacionalnim okvirima i da je Grad unatoč okolnostima sačuvano nešto od duha minulih, Fortunom blagoslovljenih, vremena.

Uvijek može bolje i više, ali držim da s obzirom na sve trebamo biti zahvalni.

* Prema vašem mišljenju, što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koja je njezina najveća prednost?

– Više bi nas u ovom (i svakom) trenutku trebalo zanimati što možemo dati, nego što možemo dobiti. Jer ako imamo što dati – već smo dobili, ne trebaju nam nikakva javna priznanja. Moramo moći sami sebe vidjeti Europskom prijestolnicom kulture i uživati u procesu izgradnje takva imidža, ostvarivati se u njemu razvijajući sve svoje potencijale i kao pojedinci i kao institucije pa će nam onda biti svejedno hoćemo li dobiti javno priznanje ili ne jer ćemo imati izgrađenu infrastrukturu i osjećaj zadovoljstva koji proizlazi iz dobro odrađenoga posla – a tome rijetko koja nagrada može konkurirati.

Vrijeme koje je pred nama moglo bi biti dobra prilika da prostoru na kojem smo rođeni, koji nas svojom energijom hrani i uzdržava, počnemo nešto davati zauzvrat, da ga počnemo voljeti na nov način, da zaboravimo sebične interesei doživimo ga u pravom smislu kao svoju OS.

U svakom slučaju, ako budemo ovjereni Europskom prijestolnicom zasigurno će (euroopsko) medijska pozornost neko vrijeme biti na Gradu, što može značajno povećati turistički potencijal, učvrstiti njegovo mjesto kao grada srednjoeuropske kulture, svojevrsnog regionalnoga središta zemalja u okruženju, sveučilišnog centra koji će premašiti brojku od približno 22.000 studenata. Pretpostavljam da će to donijeti i neki novac, mogućnost novih, međunarodnih, projekata…

* Što Osijeku treba ostati u godinama poslije 2020.-e?

– Osjećaj da je nešto kvalitetno i dobro učinjeno za Grad i regiju, da smo se ostvarili i kao pojedinci i kao cjelina, da smo uspjeli odgojiti kvalitetne kadrove, podići razinu svijesti, uspostaviti dijalog naslijeđa i suvremenosti.. Osijeku trebaju ostati sretni, zadovoljni i ispunjeni ljudi koji u njemu mogu dostojanstveno živjeti i zvati ga svojim domom koji će poželjeti napuštati samo kako bi ga oplemenili onim što će s puta donijeti…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s