Luka Bekavac

Luka Bekavac, književnik

Luka Bekavac, književnik

Titula je samo ulaznica za jedan intenzivan proces rasta čiji se ishodi ne mogu potpuno definirati niti garantirati

* U jednom intervjuu, kao utjecaj na roman Viljevo spominjete i konkretne lokacije u Osijeku, njihovu arhitekturu i “ambijentalnu kvalitetu”. Kažete kako su i Drenje i Viljevo osječke knjige, a u novom romanu Policijski sat nastavljate se na prve dvije knjige, odnosno evocirate uspomene na Osijek iz početka i sredine ‘90-ih. Vidite li Osijek za 6 godina kao Europsku prijestolnicu kulture?

– Za početak, mislim da treba reći da u Osijeku ne živim već dvadeset godina; dakle, unatoč tomu što nisam daleko, tomu što ovdje provodim vremena koliko god mogu, te tomu što vjerojatno ne bih napisao nijednu od navedenih knjiga da nema njihove veze s Osijekom, ne mogu govoriti o ovoj temi kao netko tko ovdje živi i radi. Svaki pokušaj u tom smjeru zvučao bi arogantno i komično. Grad o kojemu pišem dijelom predstavlja sjećanje, dijelom čistu fikciju, a ostatak je dokumentarna građa kojom se kroji drugačiji, “paralelni” Osijek (pogotovo u smislu kulturnog pejzaža).

To sigurno nije najbolja pozicija za govor o stvarnom životu kulture u Osijeku i opcijama njezinog razvoja, pa se bojim – bez obzira na obitelj, prijatelje, emocionalnu investiciju u sam grad – da mogu govoriti samo u općenitim kategorijama, mnogo manje kompetentno od bilo koga tko doista radi u osječkoj kulturi.

S druge strane, možda baš zbog svega toga, suprotno nekima koji već i konjunkciju između “Osijeka” i “prijestolnice kulture” gledaju kao nekakav crnohumorni moment, vidim Osijek kao Europsku prijestolnicu kulture, apsolutno.

* Što bi ova titula mogla donijeti Osijeku? Je li mu potrebna?

– Prije svega, mislim da ovo nije titula koja se dodjeljuje kao konstatacija zatečenoga stanja. To nije “nagrada” niti “diploma”, vijenac za nečiji minuli rad; to je (koliko god “svečano” zvučala) samo ulaznica za jedan intenzivan proces rasta čiji se ishodi ne mogu potpuno definirati niti garantirati. Zbog toga mi se čini da je ne treba shvatiti kao “potvrdu” bilo čega: toga da smo savršeni kakvi jesmo, toga da se sada samo trebamo nekako “brandirati” pa će se nešto iz temelja promijeniti itd. U ovom trenutku, inzistiranje na prošlosti, pogotovo na pokušaju da, pomalo “kolonijalno”, sami sebe nekome prodamo kao jednu od podvrsta folk- egzotike, vodi samo prema zaključku da suvremeni, živi Osijek nema što ponuditi.

Primarni cilj cijeloga procesa, bar kako ga ja vidim, nije mumifikacija grada i njegove povijesti, novo pakiranje i efektna (turistička) prezentacija najšire shvaćene baštine, nego stvaranje uvjeta za neku vrstu “održivog razvoja” koji više ne podrazumijeva samo kompetentno i kvalitetno djelovanje stožernih kulturnih institucija u gradu, nego i osmišljavanje novih oblika financiranja, proizvodnje i konzumiranja kulture koji će stimulirati drugačije, “male”, izvaninstitucionalne inicijative.

Razvoj na kakav mislim nikada nije jedna, velika i sveobuhvatna stvar oko koje se svi slažu: to je niz paralelnih mikroprocesa koji se mogu i ne moraju povezivati. Dakle, riječ je o prilici za razmišljanje o dugoročnijoj, možda i vrlo dalekoj perspektivi. Umjesto inzistiranja na tradiciji kao nečemu što trebamo samo čuvati i pasivno reproducirati, možda je ovo dobar trenutak za razmišljanje o tradiranju kao slanju nečega u budućnost.
Na takvoj skali, koja se mjeri barem desetljećima, ne postavlja se pitanje o tomu što želimo vidjeti 2020. godine, nego o tomu što želimo trajno instalirati u grad. Gotovo svi vaši sugovornici spomenuli su veliku studentsku populaciju kao najveći potencijal i najveći problem osječke kulture. U gradu s tolikim brojem mladih ljudi, bilo bi posve prirodno da značajan dio kulturnog i svakog drugog kapitala cirkulira upravo među njima, no to se ne događa: oni su zapravo “karika koja nedostaje” u mnogim postojećim programima, kao i onima koji bi se mogli tek pokrenuti. Mnogi su se europski gradovi, pa i neki koji dijele s Osijekom industrijsku prošlost, revitalizirali upravo putem kulture i umjetnosti, koji imaju posebno dobre izglede za rast u gradu koji već jest sveučilišno središte.

Nismo u položaju u kojemu treba sve stvoriti “od nule”: Osijek itekako ima svoju kulturnu povijest, a njezin je glavni problem to što izvan grada nije dovoljno poznata, prepoznata i vrednovana.

Dakle, dobrim je dijelom potrebno samo reaktivirati sve što Osijek već ima kao jedini legitiman regionalni centar (i po svojoj “graničnoj” geografskoj poziciji, koja bi se iz gorućega problema sada mogla ponovno pretvoriti u prednost), no svakako mu treba i nastavak umrežavanja na planu živih projekata, suvremene umjetnosti, novih kulturnih programa koji bi mogli postati stalnim dijelom gradskog života, a u kojima bi mladi ljudi morali odigrati ključnu ulogu. U smislu prilike, dakle, ova titula Osijeku nije “nužna”, kao da bez nje neće biti niti kulture niti identiteta, no – u smislu mogućnosti početka nekakvog pozitivnog “trenda” – možda mu je potrebna više nego bilo kojem drugom gradu koji se kandidirao.

* Što za Vas tvori osječki kulturni identitet? Je li on u raskoraku s onim kako ga doživljavaju sami Osječani, odnosno ostatak Hrvatske?

– Mnogi ljudi koji nikada nisu bili u Osijeku, pogotovo oni rođeni, recimo, od 1990. naovamo, imaju o njemu predodžbu koja je potpuno definirana zlouporabom folklora te nasljeđem rata. U zbroju ta dva stereotipa (i poneke osobe koja personificira takav Osijek), zamišljaju ga gotovo kao nekakav prizor iz Sotonskog tanga: veliko marijaterezijansko selo negdje u Panoniji, napola srušeni i napušteni objekti, zlovoljno i ksenofobično stanovništvo koje živi i umire od alkohola, narodne glazbe i proizvodnje domaće hrane. Srećom, neki od njih ipak dođu u Osijek i tada, naravno, ostanu šokirani u pozitivnom smislu jer je, uslijed aktualnijih zbivanja, ta nezainteresirana “generalna” vanjska percepcija Osijeka nekako zaobišla sve osim politike: čak i secesijski niz i Tvrđu, Uraniju, parkove i Dravu, a da ne govorimo o nekim biserima moderne arhitekture, o vrhunskoj kulturnoj proizvodnji osamdesetih i ranih devedesetih (osječka kultura i umjetnost nikada nisu bile prepoznatljive publici izvan grada kao u tom razdoblju), o svemu od čega se sastoji i onaj neki “drugi” Osijek danas. Ipak, već i ovo što sam nabrojao svjedoči o osobnoj perspektivi, selektivnoj slici na rubu idealizacije: taj “moj” Osijek počiva na mjestima koja danas mnogi smatraju mrtvima, poput ideje “Srednje Europe”, grada “po mjeri čovjeka” (ali kakvog?), umjetničkih praksi koje se događaju u prostoru između građanskih tradicija i različitih tipova “alternativnog” i “kontrakulturnog”.

Kultura i identitet predstavljaju, očito, ekstremno problematične i široke pojmove, no mislim da je u ovom kontekstu od njih neodvojiv moment pluralizma. Grad kao takav predstavlja kompleksnu strukturu, grad nikada nije samo “jedna stvar”, i zato nisam sklon tendenciji da se, pogotovo u ovakvim situacijama, Osijek svede na tu jednu stvar, što god ona bila.

Neki od vaših sugovornika isticali su kriptofašistički podtekst takvih razmišljanja, no meni se čini da ta vrijednosna jednoobraznost ovdje zapravo dolazi iz potreba marketinga, ništa manje destruktivnih: svođenja nečega mnogostrukog na jednu notu, zapravo namijenjenu nekome trećem. Međutim, kulturni identitet grada ne može biti jedna forma koja obuhvaća sve građane na isti način: umjesto pitanja o tome što je ta jedna vrijednost na koju bi se sve osječko moglo svesti, više mi se sviđa pitanje o tomu što još sve Osijek može postati. Identitet, naime, nije (samo) nešto što smo primili od predaka i sada to trpimo poput nasljedne bolesti, naše “prirode” ili “sudbine” kojoj jednostavno ne možemo pobjeći; identitet (grada) uvijek je vezan i uz neku projekciju u budućnost: tek djelomično uz to što jesmo, a umnogome uz to što bismo htjeli ili mogli biti.

* Kada govorimo o tituli, mnogi naglašavaju kako Osijek obiluje postojećom infrastrukturom koju je samo potrebno prenamijeniti i ispuniti kulturnim sadržajem (Kožara, Šibicara i sl.). Slažete li se s tim ili mislite kako je ipak potrebno izgraditi i novu infrastrukturu?

– Stvarno nisam kompetentan govoriti o detaljima vezanim uz ovo pitanje. Načelno, čini mi se da vrijedi oboje: i jedno i drugo. Prenamjena očito ima dvije funkcije: “udomljavanje” određenih kulturnih programa koji imaju problema sa (stalnim ili dovoljno velikim) prostorom, kao i čuvanje industrijske baštine, koja je u Hrvatskoj notorno zanemarena, a predstavlja – kad već govorimo o kulturnom identitetu – nešto što je svakako definiralo Osijek u razdobljima njegovog najsnažnijeg rasta, dakle u posljednjoj trećini 19. i prve dvije trećine 20. stoljeća. Drugdje je takva praksa, naravno, odavno samorazumljiva, i ponekad daje spektakularne rezultate (Tate Modern u Londonu), a kojegdje je bila vezana baš uz revitalizaciju grada uoči primanja ove titule (slučaj Liverpoola itd.).

* Što želite Osijeku nakon 2020.?

– U svakom slučaju, htio bih da Osijek, kao prvo, dobije tu titulu. Nakon toga, najcrnji bi bio scenarij nekakvog festivala kulture koji je došao i prošao, nakon čega bi ostao dojam da ta “prijestolnica kulture” nije nešto što smo bili, nego nešto što smo pasivno promatrali kao privremeno zainteresirana publika; učinak svega toga bile bi prazne dvorane i reprize svih postojećih problema.

Suprotno tomu, čini mi se da bi idealan scenarij, uz dostojno vrednovanje svega što već čini kulturu u Osijeku, bio rast u smjerovima koje u ovom trenutku ne možemo predvidjeti: prije svega, opstanak ideja, programa, novih i drugačijih institucija kroz barem jednu, ako ne i pet petoljetki, a to će se dogoditi samo “održivim razvojem”, postupnim širenjem postojećih krugova publike i proizvođača, te otvaranjem nekih posve novih.

Radi stavljanja stvari u perspektivu, treba se sjetiti da zapravo govorimo o ljudima, programima, lokacijama i žarištima zbivanja koja će oblikovati Osijek dvadesetih i tridesetih godina 21. stoljeća: možemo se samo nadati da će tim generacijama u dolasku neki drugačiji standard življenja kulture i participacije u umjetničkoj proizvodnji biti nešto posve normalno, te da će se samo s naporom i nevjericom prisjećati početka stoljeća, kada svega toga nije bilo.