Jasna Horvat

Jasna Horvat,  književnica, teoretičarka kulture i redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku

Jasna Horvat, književnica, teoretičarka kulture i redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku

Kultura koja se desetljećima tretira kao trošak prije ili kasnije postaje „potrošenom“, a time i obezvrijeđenom, gotovo nepotrebnom

* Nastavljajući se na izjavu Vere Kovač Pintarić koja kaže kako je problem suvremenog društva “sebičan, kičerski pojedinac” jednom ste izjavili kako takvog pojedinca stvara tržište i na taj način lako uspijeva umanjiti vrijednost u razini potražnje na koju imamo pravo. Koja je uloga kulturne politike i na koji način ona može i treba utjecati na pojedinca?

– Odbojnost prema nametnutim obrascima jedna je od odlika našeg doba, a zadaća umjetnosti upravo leži u pronalaženju obrazaca. Sve ostalo i sve između nazvala bih kulturnom politikom koja ponekad ima više, a ponekad manje umijeća, umjetnički obrazac približiti potrošaču. Tu ćemo, naravno, susresti i „kičerskog pojedinca“. „Kičerskog pojedinca“ susrećemo posvuda, on nije iznimka ni u Hrvatskoj ni u Osijeku.
No, postoji još jedno pravilo, a to je da vrhunske umjetničke ostvaraje ne proizvode kulturne politike nego entuzijasti.

Cijena vrhunske umjetnosti uvijek je visoka, ali i to je pravilo. Osim toga, umjetnost ne proizvodi ako je poslušna ili u okviru određene doktrine.

Kulturna politika svoj najveći doprinos može ostvariti ako se okrene educiranju potrošača. Pitate kako kulturna politika može i treba utjecati na pojedinca. Sadržajima koje nudi i koji su takve osebujnosti da intrigiraju te tako postaju susretišta. To ponekad znači „izmisliti“ grad i dati mu epitete koje on nema, ali mu ih umjetnost dodjeljuje. Za mene bi to značilo stvoriti grad (ili, grad u gradu) koji živi izmišljeni život po jedinstvenom predlošku koji još nije viđen u svijetu. Sklona sam povjerovati da bi takav „grad u gradu“ bio pozivalište (i odgajalište) čak i „kičerskim pojedincima“.

Umjetnosti je lako oprostiti čak i kada je ne razumijemo jer umjetnost, u samoj svojoj srži, ne poznaje predrasude, loše namjere i tržišne segmente.

* Ako se zadržimo na Osijeku i ukoliko postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture, a s pozicije i teoretičarke kulture, književnice, ali i redovite profesorice na Ekonomskom fakultetu?

– Izdvojila bih fenomen zbog kojega trpi ne samo Osijek, nego i šira regija pa čak i EU. Riječ je o nepostojanju sektora kulturne industrije i jasnog definiranja njegovog zakonskog i normativnog okvira. Upravo zbog ovog fenomena i danas vlada zbrka u poimanju kulturnih vrijednosti, kulturnog dobra, troška i prihoda.

Kultura koja se desetljećima tretira kao trošak prije ili kasnije postaje „potrošenom“, a time i obezvrijeđenom, gotovo nepotrebnom.

Kada bih govorila iz pozicije književnice tada bih morala istaknuti kako se unatoč tome što živim i radim u Osijeku moji nakladnici nalaze u Zagrebu. Istodobno nije nevažno reći kako internetsko doba omogućava jednostavnu komunikaciju na relaciji Osijek-Zagreb, ali i šire.

* Na čemu bismo trebali graditi svoj identitet, a u segmentu književne kulture? Na koji ga način promicati i zaštititi na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Hrvatska posjeduje baštinsko pismo glagoljicu i kulturne artefakte koji ga potvrđuju jedinstvenim u svijetu. Ministarstvo kulture ove je godine glagoljicu proglasilo nematerijalnim kulturnim dobrom i time potvrdilo njezinu vrijednost. Promicanje glagoljice i glagoljičke baštine marketinški je silno atraktivno, ali je za takve aktivnosti potrebno ispuniti prvi preduvjet − upoznati ovo drevno pismo.
Nematerijalnu kulturnu baštinu učinkovito promiče njezina uporaba. Drugim riječima, glagoljicu treba iznositi na vidjelo i njezinim grafemima ispisivati knjige, nazive ulica, spomenparkova, osoba. Ili, dovoljno je postaviti si pitanje što bi Amerikanci učinili s glagoljicom kada bi je posjedovali onako kako je mi posjedujemo.

Osijek, s druge strane, ima sreću da je živio burnu povijest. U romanu Bizarij (Naklada Ljevak, 2009.) navela sam petnaestak važnih osječkih osobnosti koje Osijek brendiraju u vremenu i prostoru. Tu su car Konstancije II., Isabella von Habsburg, Ivan Korođ, Antun Bernhard, M. G. de Heneff, Eugen Savojski, Sulejman Veličanstveni, Adela Dessaty, Adolf Waldinger, Paulina Hermann, Nikola Zrinski, Marija Pejačević i drugi.
Što trebamo učiniti?

Trebamo našim „bizarnim ex-sugrađanima“ pružiti mogućnost da nas povežu s mjestima iz kojih su dospjeli u Osijek. Ujedno, trebamo im pružiti priliku da ondje i svugdje drugdje govore umjesto nas. Tu postoji jedino bojazan da mi (u umjetničkoj izvedbi) ne progovorimo provincijalno, onako kako ne bi govorili “bizarni ex-Osječani”.

Nadam se da se to neće dogoditi i da ćemo im omogućiti umjetnički relevantan izričaj. U suprotnom, ponovno ćemo govoriti nama samima.

* U čemu vidite najveći potencijal književne kulturne djelatnosti? Je li dovoljno iskorišten?

– Književna kulturna djelatnost istodobno je i marketing (grada, regije, identiteta), politika (svjetonazor), estetička istančanost i, kako sam već navela, pronalaženje novih obrazaca (izražavanja, komuniciranja, ostvarivanja). Književnost je medij koji se iznimno lako prenosi u druge medije (video, film, slikarstvo, glazba) te je tako višestruko komunikativan.

Korištenje književne kulturne djelatnosti upravno je proporcionalno obrazovnim potencijalima. Rijetka su mjesta na kojima je potencijal književne kulturne djelatnosti dovoljno korišten.

Dok ovo pišem pomišljam kako je sretna okolnost da postoje porivi za njegovim intenziviranjem kakvim vidim i ovaj naš razgovor.

* Kako učiniti kulturne vrijednosti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Citirat ću McLuhana koji je rekao: Korisnik je sadržaj. Drugim riječima, na nama je zaraziti one Osječane koji još nisu zaraženi (kulturom).

Ovakvu vrstu infekcije moguće je ostvariti entuzijazmom i neodustajanjem od visokih estetskih kriterija. Autori koji nisu prepoznati danas možda će već sutra biti proglašeni kulturnim ikonama.

To će ovisiti, naravno, o korisnicima… jer, kako sam citirala na početku: korisnici su sadržaj. Do tada, do „promjene sadržaja“ neprestance nam je rasti i neodustajati. Pri tome je važno ignorirati kulturne (i svake druge) lobije te izdržati u izgradnji vlastitih obrazaca, bez obzira je li riječ o književnosti, kazalištu, slikarstvu ili glazbi. Prepisivanje se oduvijek kažnjavalo, a u svijetu kulturne kreativnosti ono devalvira čak i one ostvaraje koji su iznadprosječni po izvedbi.

* Osijek ima puno toga za ponuditi u gotovo svim segmentima kulture. Od kojih sastojaka stvoriti esenciju koja bi mogla presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Glagoljica, Eugen od Savoje, Franjo Krežma, Adolf Waldinger, Josip Juraj Strossmayer, mitološki toponimi i etnonimi, Tvrđa, car Konstancije II, Sulejman Veličanstveni…

Osijek je Europa u malom, u njemu se susreću i Zapad i Istok i Sjever i Jug, istodobno je i kopno i more, močvara i pustinja. Kako sam napisala u Bizariju, Osijek je ÔS kulturnih i povijesnih osvajanja i moje je osobno ishodište iz kojega rastem i koje mi pruža utočište.

Imamo jedinstvenu priliku povezati se s „bizarnim ex-Osječanima“ koji su osječki prostor osvajali i tako mu donosili dijelove sebe. Da bismo to uspjeli potrebno je raskrčiti naslage prošlosti, izdvojiti „bizarne ex-Osječane“, upoznati ih i povezati s današnjim kontekstom. Na taj način možemo izgraditi jedinstveni grad-mrežu čija se prošlost upisuje u kulturnu sadašnjost.

* Ako “osvojimo” titulu Europska prijestolnica kulture na raspolaganju će nam biti golema sredstva za pokretanje programa i izgradnju infrastrukture. Što je Osijeku potrebno, a da bismo opravdali tu titulu?

– Umjetnost je, kako veli Marshall Mc Luhan, svojevrsni sustav za rano uzbunjivanje na koji se uvijek možemo osloniti i koji će “staroj” kulturi jasno pokazati što joj se počinje događati. Pokrene li se kulturni zamašnjak, Osijek bi, za početak, trebao revitalizirati ključna mjesta (i osobe) relevantne za kulturnu memoriju – od kavane Central pa do iskopina antičke Murse i glagoljaške aleje, odnosno od Eugena Savojskog preko svete braće koja su izumila glagoljicu do cara Konstancija II. koji je u antičkoj Mursi obranio svoju carsku titulu.
Prijestolnicom kulture nikako ne može postati grad koji ne njeguje svoje osebujne ex-sugrađane na čijim je životima nastajao i zbog čijih života danas ima vizure kakve ima. Rekla sam već u nekoliko navrata, a sada moram ponoviti,  umjetnost ne trpi plagijate.
Događanja koja bi se postavljala na obnovljenim prostorima osječke kulturne memorije morala bi biti doista „osječka“ – svojevrstan presjek prošlosti u ozračju budućnosti.

Primjerice, rado bih slušala Krežmu u njegovoj rodnoj kući, ali bih jednako rado pratila i Waldingerove usamljeničke slikarske pohode. Također bih fotografirala u društvu Isabelle von Habsburg i, možda najradije od svega, provodila bih vrijeme u društvu Eugena od Savoje.

Pri tome posebno naglašavam kako je Eugen od Savoje bio kolekcionar umjetnina, zaljubljenik u rimsku i grčku mitologiju i matematičar. Uspijemo li takvog Eugena od Savoje oživjeti u Osijeku, potpuno sam uvjerena, pola Europe doći će k nama kako bi ga upoznalo. A oni koji nas posjete, uz malo domišljatosti i lucidnosti, upoznat će i zavoljeti i glagoljicu.

* Što nam treba ostati u godinama nakon 2020.-e kako bi grad živio jednakim intenzitetom, nadograđivao postignuto i za sebe mogao reći “jednom Europska prijestolnica kulture, uvijek Europska prijestolnica kulture”?

– Jednom izgrađen stil života teško se napušta. Uspije li Osijek ponijeti naslov “Europske prijestolnice kulture” ponijet će i životni stil kojemu mnogi Osječani teže stoljećima. Kultura se obnavlja potrošnjom, jednako tako i prestižni naslovi kao što je naslov „Europske prijestolnice kulture“. Bude li Osijek živio kulturu, Europa će mu dolaziti.

Join the conversation! 1 Comment

  1. Prof Jasna Horvat sa ovim interpretacijama ( mi smo OS EU, mogli bismo Glagoljicu pribliziti Europi, Uloga ex-Osjecana u afirmaciji epk2020 Osijeka, Te sveukupnim knjizevnim opusom, ziva Je metafora promocije Osijeka, povezuje znanost I umjetnost I izazov za 1000 sveucilisnih profesora) ucinila kvalitativni iskorak.
    Ne znam postoji li brojac, ukoliko ne trebalo bi ga ugraditi, ponuditi prijevode na engkeski, njemacki, francuski itd I Kroz hypertext Kao u Wikipediji kreirati Osjecku enciklopediju povezati prostor, vrijeme, ljude, kategorije ( Ljubav, istina, sloboda, Osijek, Sveučilište JJS, Tvrdja itd, Svi putovi vode u Osijek itd) I u sveukupnom kaosu ( igri slucajnosti) otkriti atraktore.
    Sretno!

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s