Jagna Pogačnik

Jagna Pogačnik, književna kritičarka i prevoditeljica

Jagna Pogačnik, književna kritičarka i prevoditeljica

Formula je vrlo jasna i jednostavna, a tri su njezine ključne riječi – otvaranje, komunikacija i samokritičnost

* Što prepoznajte kao najveći potencijal književne kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Osječka ‘književna kulturna djelatnost’ i njezin potencijal ne nalazi se u bitno različitoj situaciji od one u bilo kojem drugom gradu u Hrvatskoj i ne treba oko toga puno mistificirati, u smislu kako je Osijek u suštinski nepovoljnijoj/povoljnijoj situaciji ili bilo kakva posebna iznimka. U trenutku kad je kompletni ‘književni potencijal’, zbog potpunog urušavanja infrastrukture doista na koljenima i bačen na marginu, čak i u odnosu na sve druge umjetničke djelatnosti, ne vidim razloga da na ovo pitanje odgovaram u smislu da od Osijeka radimo bilo kakav grad-slučaj, u negativnom ili pozitivnom smislu.

Književnost, bez obzira koliko nam teško bilo priznati, više nema položaj, značenje, simboličku vrijednost, kakvu je imala još koje desetljeće unatrag.

Književnici više nisu lučonoše novih ideja i promjena, ne okupljaju se oko zajedničkih ideja ili projekata, ne piju pivo nakon energičnih sastanaka redakcija nekog književnog časopisa ili pokreta, ne zanimaju više ni medije do te razine da još jedva ponegdje možete pročitati par redaka o objavljenim knjigama… Književnost danas funkcionira na posve drugim osnovama, vrlo dalekim od onih koje su, ako posegnemo samo u osobno pamćenje, još vrijedile od osamdesetih godina prošlog stoljeća, koje često pozivamo u pomoć kad želimo ukazati na to koliko nam je danas drukčije, pa negdje do gašenja FAK-a kod kojeg se još moglo govoriti o zajedničkoj sinergiji. Potencijal književnog Osijeka vidim, kao i u ostalih hrvatskim gradovima, u nekoliko jakih pojedinaca koji sa svojim književnim djelima mogu funkcionirati izvan granica svoga grada, koji pišu pjesme, prozu i drame koje nadilaze granice lokalnog i ravnopravno grade temelje domicilne, ali i šire europske, svjetske književnosti. Osijek može biti sretan što ga neki dobri pisci bilježe u rubriku mjesta rođenja ili stalnog boravišta i to je to, pritom nisam nimalo ironična, euforična ili kritična jer danas više ne možemo govoriti o književnoj sceni kao travnjaku koji ima svoje vrijeme sadnje, cvjetanja i žetve, kamoli o lokalnom travnjaku koji možemo uspoređivati s onim susjedovim.

I temeljno pitanje, je li osječka ‘književna kulturna djelatnost’ svedena na one autore koji u Osijeku danas žive ili i na one koji su svoje formativne godine, manji ili veći dio života u njemu proživjeli?

Je li osječka ‘književna kulturna djelatnost’ svedena na one koji se zadovoljavaju isključivo lokalnim ili i na one koji su to lokalno preskočili, prerasli ili nadmašili, pa u njihovoj književnosti Osijeka nema čak ni u tematskim tragovima? Odnosno, jesu li ista ‘književna kulturna djelatnost’ Delimir Rešicki kao vrhunski europski pjesnik koji živi na Sjenjaku, Ivana Šojat Kuči kao autorica čiji romani imaju sve globalniju recepciju i Osijek kao polazište i dolazište, Jasna Horvat sa svojim znanstvenim i pomaknutim pristupom literaturi na koju je više utjecala matematika nego vjetrovi uz Dravu, genijalni i samozatajni Stanko Andrić i Luka Bekavac koji se u Osijeku rodio, ali svoje konceptualne romane ispisuje sa zagrebačke adrese?

* Na temelju čega graditi osječki kulturni identitet i na koji način ga promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Ukoliko se u trenutku kad je Osijek jedan od kandidata za titulu Europske prijestolnice kulture tek počinjemo pitati o temeljima na kojima treba graditi kulturni identitet grada – onda imamo ozbiljan problem. Ok, dobro je već i pitati se, pa makar i prekasno. No, temelji svakako postoje, pitanje je samo jesu li oni u ovom trenutku dovoljno vidljivi, jesu li još uvijek temelji ili su zatrti i pospremljeni u ladice individualnih i kolektivnog sjećanja. Ne živim u Osijeku već više od 20 godina, pa o trenutnoj situaciji mogu zaključivati samo posredno, iz druge ruke. No, ono što vidim i čujem, jer Osijek je uvijek na samom vrhu ljestvice mojih interesa, postoje mnoge objektivne, ali subjektivne okolnosti zbog čega mi se čini da osječki kulturni identitet nije dovoljno prepoznatljiv i interesantan na spomenutim regionalnim, nacionalnim i europskim razinama. Bila bih zadovoljna da griješim. Godine moga odrastanja, moje formativne godine, vezane su uz Osijek i bez njegova kulturnog identiteta posve sigurno danas, u profesionalnom i privatnom smislu, ne bih bila ono što jesam. A taj je kulturni identitet Osijeka bio onaj iz osamdesetih, tzv. ‘zlatnih godina’ za sve nas koji smo odabrali neku od staza na kulturnjačkim putevima.

Zemljopisni položaj Osijeka, njegova duga povijest multikulturalnosti, različitosti, raznih utjecaja, tada je u teoriji i praksi funkcionirala kao prednost, da bi se potom, u vrijeme Domovinskog rata i nakon njega, posve očekivano, premetnula u svoju tamnu stranu, do te mjere da su se neki silno trudili da je prebrišu gumicom i krenu od početka, od godine nulte.

To je, dakako, u povijesnom, ali i svim drugim smislovima kojima vlada zdrava logika, posve nemoguće. Osijek kakav je bio u doba moga gimnazijskog i fakultetskog obrazovanja, sa svojim punktovima kulturne „moći“, sa svojim Studentskim centrom, omladinskim listom TEN, književnim tribinama, časopisima Rijek i Revija, koncertima, kazališnim amaterizmom, čak i Pedagoškim fakultetom (čijom sam kvalitetom, dakako, u to vrijeme bila silno nezadovoljna) bio je prostor u kojem je bio užitak odrastati i graditi temelje vlastite osobnosti i prvih profesionalnih iskustava. Živjeti u gradu bogate tradicije, ići u gimnaziju koju su pohađali i Nobelovci, navečer debatirati u redakciji TEN-a, u hodnicima STUC-a sretati najvažnije pisce exYu koji dolaze na na književne tribine, družiti se s Rešickim, Julijanom, Vučićkom, Rizvanovićem, Remom, Tatarinom, Plazibatom (spomenem li samo svoju, književnu branšu), upoznavati sve te Čegece, Maleše, Despotove, Pantiće i dr. u svome dvorištu, bilo je doista neprocjenjivo iskustvo. Kad bih o tome pričala nekim svojim kolegama iz drugih gradova koji nisu Zagreb, čudili bi se kao da dolazim iz posve druge galaksije.
Tada su postojali temelji koje danas tražimo i propitujemo, a to nije tako daleka prošlost. I to je toliko žuđena tradicija, kao i sve ono što pripada nekim davnijim vremenima ne samo 20. stoljeća, pa zašto se ne bismo na nju pozivali.

Danas, govoreći o kulturi u Osijeku, primjećujem ono što bih najradije odmah zaboravila – mnogo individualaca zatvorenih u svoje male niše, manjak ikakvog zajedništva i kulturne platforme koja bi koristila ne samo pojedincu i njegovoj karijeri nego široj zajednici, manjak prostora, infrastrukture i novih punktova za sabiranje mladalačke energije (koja uvijek postoji, samo je treba malo kanalizirati), nijednog ozbiljnog nakladnika…

Ida, znam puno mladih ljudi, okupljenih recimo oko Umjetničke akademije, koji sanjaju svoj san i pršte idejama i kreativnošću i ne bi se smjelo dogoditi da razočarani potraže svoje mjesto pod suncem spakiravši kofere i odlazeći.

* Koliko je važna jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Apsolutno je važna i sigurno ključna, to je kao da otkrivamo toplu vodu. Bez jasne kulturne politike, kulturne strategije, umrežavanja, povezivanja na razini države, regije, Europe, na kraju krajeva novaca koje treba u sve to uložiti sve je svedeno na stihiju, pokušaje pojedinaca dok umorni ne odustanu. Tu, kao i na razini cijele države, ne vidim puno optimizma, vidim previše birokracije, stranačkog prepucavanja, politikantstva i kulturu na margini interesa vladajućih struktura i financijskih proračuna. Osijek, ponavljam, tu nije grad slučaj.

* Smatrate li da osječka kultura ima problema? Što je tome uzrok?

– Ima, naravno. Kultura uvijek ima problem, ali to može biti i prednost, kultura i umjetnost najbolje od sebe često daju u kriznim i traumatičnim vremenima. Ono što je problem ne samo osječke, nego i šire, hrvatske kulture jest to da se neko vrijeme iz petnih žila trudila izgurati urbanitet, kao temeljnu odliku grada koja se nalazi u samoj njegovoj biti, i posve se pogrešno bacila na ‘prepisivanje’ (a ne iščitavanje) tradicije i baštine, koja je poželjna i dobra samo ako je se gleda kroz dioptriju novih, suvremenih naočala, u novom kontekstu i bez primisli kako se nešto iz povijesti može ponovo dogoditi ili presaditi u nove uvjete.

Dug je proces povratka urbaniteta na mjesto gdje on pripada, u grad, i mnogo je izgubljenih prilika u tome smislu.

I tako opet završavamo na priči o cajkama koje, kako čujem, trešte iz Tvrđe (da se razumijemo, u Zagrebu iz mnogih zvučnika na svim njegovim krajevima), odljevu kreativnih mozgova i gradu spavaonici na čijim (nekada sretnim) ulicama život zamire u 21h.

* Osijek je (bio) poznat po svojoj kulturnoj raznolikosti. Što bi, prema vašem mišljenju, moglo presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Ne bih se previše zamarala oko dobivanja te titule, niti mislim da bi ona sve probleme riješila preko noći. Naime, mislim da se ne može 5 do 12 od nekog grada napraviti grad kulture, ako on to nije i prije no što je objavljen natječaj EU. Znate, ako se i dobije ta titula, ona traje samo godinu dana i nakon buđenja u novoj godini treba se ponovo suočiti s problemima koji ostaju.

Za mene je puno važnije kad bih vidjela kako se Osijek trgnuo iz letargije i počeo cijeniti i dorađivati ono što jest, povijesno gledano, njegov kulturni identitet, nego hoće li dobiti tu titulu ili neće.

Formula je, zapravo, vrlo jasna i jednostavna, a tri su njezine ključne riječi – otvaranje, komunikacija i samokritičnost. Otvaranje ne samo u geografskom smislu, prema susjedima, regiji i Europi, već i prema svim oblicima mainstream i nezavisnih umjetničkih praksi jer jedna drugoj nimalo ne ugrožavaju opstanak, dapače omogućavaju ga. Komunikacija prije svega međusobna, između umjetnika i kulturnjaka, ali i komunikacija s građanima lokalne zajednice, kao recipijentima koje treba animirati. I komunikacija s vlastitom tradicijom koja se ne može preslikati u novo vrijeme, ali se može ono najbolje od nje ugraditi u modele suvremenosti.

I svakako samokritičnost koja podrazumijeva odmicanje od provincijalnih, lokalnih paradigmi i odmjeravanje s drugim i drukčijima koji nisu potencijalni konkurenti i neprijatelji, nego bitan korektiv vrijednosti.

* Što vidite kao prednosti ove titule? Što bi Osijek njome dobio?

– Premda, kako sam rekla, vrlo kratkoročna, ta bi titula svakako potakla neke promjene, a da li bi ih se i poslije toga zadržalo i razvijalo, to je ključno pitanje i o njemu valja razmišljati.

Titula bi svakako, kao u svim gradovima koji su je do sada nosili, potakla kulturni razvoj grada i zajednice, grad bi jednostavno morao oživjeti jer bi netko to potaknuo i od njega očekivao, na kraju krajeva i platio.

Sigurno bi se naglasila njegova stoljetna pripadnost zajedničkom, kulturnom prostoru Europe i stvorio image prepoznatljivog grada na europskom zemljovidu. Osijek je svojom ‘formom’ (sjajnim gradskim ambijentima, arhitekturom, veličinom i brojem stanovnika, okolicom) idealan kao grad kulture, problem je samo što tu formu treba ispuniti nekakvim sadržajima. Istovremeno, stanovnici grada, i to ne samo oni koji bi u tom projektu bili nositelji programskih djelatnosti, svakako bi ojačali svijest o tome kako i kultura može i mora biti važna, zanimljiva, te kako otvaranje i umreživanje jedino može spriječiti učmalost i zatvaranje u svoje malo, provincijalno dvorište u kojem je svatko za sebe genijalan, a svi međusobno posvađani i nejedinstveni. Titula bi svakako donijela puno toga dobrog za turizam grada i okolice, što posredno ima svoj učinak i na cjelokupno gospodarstvo, a građani Osijeka barem bi nakratko povjerovali u važnost i prepoznatljivost svoga grada, što bi vjerojatno imalo i neke dugoročnije posljedice u smislu promjene cjelokupne percepcije koja, čini mi se, trenutno nije sjajna. Naime, nitko nije dobio tu titulu ako u svome programu nije imao i elemente dugoročnije strategije.

Europa nikome ne daje novac i poticaj, ako u tome ne vidi i nešto širu i dužu korist.

* U slučaju da Osijek zaista postane Europskom prijestolnicom kulture, koje bi programe odnosno infrastrukturne projekte trebalo pokrenuti?

– Imala sam priliku promatrati kako je to funkcioniralo s Mariborom, koji je titulu europske prijestolnice kulture nosio 2012. godine. Moji književni kolege postali su nositelji toga projekta, za direktora je izabran urednik i esejist Mitja Čander (koji je u to vrijeme, pazite, živio u Ljubljani i pozvan je da se na neko vrijeme vrati u rodni Maribor, uz dakako riješena sva egzistencijalna pitanja za njega i njegovu obitelj) koji je sastavio ekipu svojih užih suradnika od ljudi s kojima je i inače surađivao.

Maribor je prije svega shvatio da mu za tako ozbiljan i odgovoran posao trebaju i ljudi izvan Maribora, da to nije lokalna štajerska veselica, nego ozbiljan projekt za čitavu državu.

Razumijete što želim reći? Osijek, koji se u mnogim smislovima može uspoređivati s Mariborom, ima vrlo brojčano jaku, kompetentnu i stručnu ekipu ljudi koji trenutno žive i stvaraju po raznim dijelovima ne samo Hrvatske, nego cijelog svijeta. Upravo se njih, svakoga sa svojim iskustvom koje je nadmašilo ono lokalno, treba skupa s lokalnim umjetničkim, kulturnim, novinarskim, marketinškim, pa i političkim stručnjacima uključiti u taj eventualni projekt. Kritičnost prema sebi perspektiva je bez koje se u ovakvom slučaju ne može, a ona se često dobiva upravo pogledom izvana. Moji su mariborski kolege i prijatelji tijekom svoga mandata pokrenuli odličan web časopis, u rubrici „Perspektive i refleksije“ pozvali su na suradnju gotovo sva važnija imena kulturnog i medijskog života susjednih zemalja (naglasak je u cijelom projektu bio upravo na susjedima, kao najbližem ‘drugom’), regije i Europe, što je na kraju rezultiralo zanimljivom antologijom „Stanje stvari“. Dakako, tijekom cijele godine održavale su se razne manifestacije i priredbe, gostovale su kazališne, glazbene i rock skupine, otvarale se izložbe, promovirale knjige i autori, otvarali gradski trgovi i neobične gradske lokacije za kulturu i umjetnost. Meni izvana sve izgleda sjajno, no ako pitate one koji su program stvarali reći će vam kako nisu previše zadovoljni, osobito onim što se događalo poslije. Nakon šminke za Europu, ateriranje u stare lokalne intrige i mrtvilo.

Ako dobije titulu, Osijeku neće nedostajati spomenutih manifestacija i priredbi, njih je najlakše jednokratno organizirati kad imaš novaca.

Neće mu nedostajati posjetitelja i turista iz raznih dijelova Europe koji će kući svakako ponijeti krasne, premda površne dojmove, jer Osijek je uvijek tako djelovao na svoje goste. No, mislim da je najvažnije poraditi na pokretanju onih programa koji imaju dugoročnije rezultate, odgojnu i obrazovnu ulogu, koji se i nakon izlaska iz zagrljaja europske potpore mogu samoodržavati i uspostaviti kontinuitet, poput raznih kreativnih radionica, workshopova, prenamjene određenih gradskih prostora u kulturnjačke svrhe na duže vrijeme, uključivanja studentske populacije u programe kao izvršitelje i konzumente određenih praksi, sinergije lokalne politike, marketinških stručnjaka i kreativnih pojedinaca… a sve to mi zvuči preidilično da bi bilo ostvarivo.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon ove važne titule?

– Ono što bi zapravo trebao imati i prije no što je dobije – grad ugodan za život čovjeka, tolerantan i otvoren za putnike-namjernike, srednjoeuropski sveučilišni grad sa znatiželjnom i maštovitom studentskom populacijom, kulturne institucije u kojima se ravnatelji ne smjenjuju isključivo političkom logikom, živahan centar grada s mnoštvom knjižara, klubova, malih galerija, od kojeg nemaš potrebu pobjeći na kavu na rubove grada u velike trgovačke centre. Grad u kojem izlaze časopisi (u klasičnom ili virtualnom obliku), cvjetaju kazališne skupine i izvan nacionalnog teatra, bendovi snimaju svoje prve albume…

Grad u koji se dolazi i onda kad se ne mora, grad u koji se vraća…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s