Ivana Đerđ Dunđerović

Ivana Đerđ Dunđerović, književna, kazališna i likovna kritičarka, novinarka portala Kulturpunkt

Ivana Đerđ Dunđerović, književna, kazališna i likovna kritičarka, novinarka portala Kulturpunkt

Prioritet je stvaranje dijaloške platforme  ili svojevrsnog digitalnog brainstorminga u kojoj bi trebali sudjelovati neselektivni sudionici i izložiti svoje prijedloge i ideje

* Prije devet mjeseci na portalu Kulturpunkt objavili ste vrlo kritički nastrojen tekst o sadašnjem stanju kulture u Osijeku, ali i kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture. Zaključak teksta bio je “Koliko god duboki i brojni bili problemi u kojima se zakotrljao ovaj projekt, treba priznati kako esencijalna namjera nije promašena. Osijeku uistinu treba rasprava u kojoj će prvo prepoznati postojeće stanje, imenovati probleme i spoznati nužnost polemičnog kulturnog dijaloga.” Kako na ovu priču gledate danas?

– Moram priznati kako se ni u mom poimanju, a ni u svakodnevnici Osijeka nije dogodilo ništa što bi me razuvjerilo ili pokolebalo u dijagnosticiranju te učmalosti i sveopće kulturne apatije. Štoviše, od trenutka kada je službeno objavljena kandidatura Osijeka za Europsku prijestolnicu kulture imam osjećaj kako su dodatno reducirani događaji koje možemo zvati tom odrednicom iz jednostavnog razloga što se uz kulturu priljubila estradizacija pa često dolazi do nekog jeftinog amalgama u kojemu se neuki “poslovnjaci” nastoje priključiti na to usahlo vime i crpiti ga do konačnog kraja. Time jednom sasvim arogantnom gestom odguruju umjetnike u stranu i prozivaju se glasnogovornicima pojma tzv. kulturne politike koja u ovome gradu uistinu ne postoji. Pri tome mislim na koncerte, pučke veselice i slična okupljanja koja se nastoji strpati pod aktivnosti vezane uz spomenutu kandidaturu.

Osječki suveniri pripadaju turizmu, a ne kulturi, i to nije usko elitističko shvaćanje, već činjenica.

Osim toga, kada, kao suradnica Kulturpunkta, nastojim izabrati osječke teme ili izvaninstitucionalne „zanimljivosti“  o kojima bi netko izvan ove geografske širine želio čitati, imam veliki problem jer ih, jednostavno, nema.
Istina jest da je pokrenut ovaj blog na kojemu se već mjesecima “imenuju problemi” i, s manje ili više gorčine, kumulativno nabrajaju manjkavosti cijele ambiciozne zamisli, ali javna rasprava koja je najavljena, definitivno nije zaživjela. Komentara je malo, intervjui su svedeni na shemu sličnih pitanja, a ne na pravi razgovor u kojemu se protupitanjem reagira na odgovor, a kada se reakcije i pojave, sudionicima se zamjera nick iza kojega stoje, anonimnost ili ton primjedbe. To je potpuno promašena akustika “javne rasprave”.

Konačno je došlo vrijeme kada bi o kulturi trebalo razgovarati otvoreno, jasno, bez kompromisa i eufemizama.

Pritom ne mislim na otvorenost prostora za vulgarne i neprimjerene forumaške komentare, već na prestanak onog polutona kojim stanovnici ovoga grada govore već desetljeće i po ne bi li se nekome zamjerili.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona važna?

– Ne, kao što rekoh, smiješno je (ako ne i groteskno) govoriti o kandidaturi za prijestolnicu kulture u gradu koji uistinu nema kulturnu politiku. Kada sam još devedesetih godina pisala za lokalne novine, pokrenula sam istraživanje o kulturnoj strategiji osječkih institucija te sam tom prigodom razgovarala s nekoliko čelnih ljudi koji su te institucije i vodili. Ukoliko se dobro sjećam od gotovo desetak ispitanika nijedan nije imao strategiju u bilo kojem obliku, nekima sam morala objašnjavati što taj pojam uopće znači, a dio njih izjavio je kako bi to bilo zgodno, ali neizvedivo. To je tada bila frapantna spoznaja, a danas je doslovno tragična. Naime, ništa se od tada nije promijenilo – jedne su podobnike zamijenili drugi, s jednakim mentalnim sklopom i jednakim letargičnim i uhljebljenim pogledom na kulturni aktivizam. Ono čega se bojim jest da bi se sve to moglo i proširiti jer nekako naslućujem da bi tu nepostojeću kulturnu strategiju neki ambiciozni “prodavači magle” mogli iskoristiti te zasjesti na izmišljene pozicije. Bila bih sretna kada bi me budućnost u tome razuvjerila.

Što se tiče suradnje, ona je jednako porozan pojam kao i kulturna politika iako smatram kako bi se tu stvari mogle pokrenuti brže i bezbolnije.

Naime, u aktivnostima tzv. nezavisne kulture (mislim na POPUP i udrugu M-art) vidim kvalitetan protok ideja, energije i umjetnika čime se pokazuje kako kvalitetna suradnja ne počiva isključivo na novčanoj konstrukciji, već na intenciji i želji. Vjerujem kako bi se velik dio „nekadašnjih Osječana“ odazvao pozivu za sudjelovanje u različitim projektima kada bi ih netko uistinu zvao, mimo sitnih interesa i lažne kontekstualizacije.

Ljudi koji su svoju karijeru započeli u Osijeku i danas surađuju na određenim projektima pa ne vidim zašto ih nešto dovoljno atraktivno ne bi vratilo kući, barem na kratko.

S druge strane, uhljebi koje sam spomenula zasjeli su u institucije, na pozicije dvorskih meštara ceremonije pa se samo stranačkim odlukama smjenjuju najdraži redatelji, glumci, slikari i kustosi koji dobivaju umjetničku i financijsku potporu. Čak je i među njima prisutna zavist jer su rijetke suradnje i umjetničke razmjene primjerice Muzeja likovnih umjetnosti i nezavisnih likovnih entuzijasta. Naprotiv, između njih postoji i neskriveni animozitet pa kada i čitamo o kulturi na nekim portalima, čitamo o polemikama i svađama.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Najveći problem (a koji proizlazi iz svega do sada rečenoga) vidim u činjenici što Osijek nema kulturu zdravog dijaloga. Vaši su sugovornici mahom “proizvođači kulture”, a izuzmemo li osobe koje se bave književnom kritikom, u tom popisu nema niti jedne osobe koja o kulturi isključivo piše, promišlja i kritički progovara. To je posljedica nečega što je od Osijeka napravilo pravu palanku – kulturna je kritika u potpunosti izumrla, nema gotovo nikoga u Gradu tko kritički progovara o predstavama, izložbama, knjigama ili drugim oblicima kulturnog djelovanja. Točnije bi bilo reći kako ih je vrlo malo, a osim toga institucije su prostor takvog kritičkog razmišljanja doslovno sterilizirale. Dario Grgić književnu kritiku ne objavljuje u osječkim novinama, o kazališnim predstavama možete pročitati ili nemušti panegirik ili tekst u kojemu su pobrojani ljudi koji su je radili, a prikazi izložbe dolaze na kapaljku, i to mahom na portalima čije se uredništvo nalazi u Zagrebu.

Paradoksalno, u Osijeku postoji studij koji mlade nastoji obučiti komunikaciji, medijskom bavljenju kulturom, a Osijek od toga nema baš ništa.

Gdje su ti novi promišljatelji kulture, novih medija i novih strategija? Meni je neshvatljivo da predavači i polaznici tog studija (izuzev par imena) nemaju objavljene članke ili radove koji se mogu pročitati na nekom portalu ili u časopisu. A za potrebe jednoga članka, zdušno sam ih tražila.
Ono što Osijek ima jesu hermetične institucije koje ma ijedan tekst u kojemu su dovedeni u negativan kontekst nastoje poništiti, a njihove autore ukloniti iz medijskog prostora. Meni su još kao studentici ti i takvi ljudi prijetili kako će se osobno pobrinuti da više nikada ne objavim ni retka, a sporan je bio članak objavljen u studentskom časopisu koji je pročitalo tek nekoliko ljudi. Jedna mi je osječka kazališna glumica ljutito priopćila kako bi nas dvije trebale biti dijelom istoga tima što me uistinu zateklo – ne bi li kritičar trebao biti korektiv kulturne produkcije, a ne institucionalni PR što očigledno postaje pravilom ovih prostora. Ovdje moram spomenuti i slučaj jasnog sukoba interesa u kojemu predavačica na Umjetničkoj akademiji piše o predstavama u kojima glume njezini studenti, režiraju ih njezini kolege, a politički podobni urednici po direktivi joj oslobađaju prostor od nepoćudnih komentara.

Dakle, pišući o kulturi najviše me smeta ta hipokrizija i izostanak pravog dijaloga iako mi je jasno kako je on samo refleksija te opisane institucionalne diktature.

Istina je da će se, srećom, uvijek naći portal poput Kulturpunkta čije će urednike zanimati isključivo kako pišete i koliko su snažni vaši argumenti, ali otužno je što Osijek nema portal ili dio medijskog prostora u kojemu bi zaživjela razmjena mišljenja, neka produktivna rasprava koja bi možda dovela i do korekcija u produkciji samih kulturnih sadržaja. Čini mi se da bi se stvaranjem takvih zdravih temelja i ideje zakotrljale dinamičnije, postalo bi jasnije što nam je dalje činiti u pokušaju bavljenja kulturom.

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći su potencijal kulture (kao i bilo koje druge “djelatnosti”) ljudi, a njihova energija i ideje ne koštaju baš ništa. Nekim čudom, u Osijeku su ostali ljudi koji izuzetno vrijede, a iskreno se nadam da na tim novootvorenim studijima postoji barem nekolicina ljudi koji bi mogli izrasti u prave umjetnike, koji umjetnost vide kao svoj, patetično, životni poziv. U Osijeku živi Stanko Andrić, Ivan Faktor, Igor Gajin, Mario Čaušić, Dario Grgić da nabrojim samo neka poznata imena, a njima bih svakako pridružila i ona koja su još nemobilizirana u tom smislu. Goran Pavošević i Goran Mergl prije nekoliko godina imali su sjajan e-zine koji su ugasili vlastitom odlukom, ali uvjerena sam kako bi bili spremni na neku novu uredničko-skribomansku “intervenciju” u internetskom bespuću kada bi ih netko dovoljno ozbiljno nagovarao.

Osijeku trebaju novi ljudi, a uvjerena sam kako bi ih Igor Gajin mogao prepoznati i usmjeriti kada bi imao ovlasti i budžet za to.

Neki od pobrojanih imena svakako bi mogli biti mentorima, savjetodavcima te nove generacije kada bi se iz cijele priče apstrahirala politika i politikanstvo.

* A identitet? Na čemu temeljiti kulturni identitet i, koliko je velika razlika između htijenja i stvarnosti?

– Zanimljivo je kako je Osijek nekada imao vrlo jasno čitljiv identitet ruba koji se izgubio, a istini za volju i ne znam kako bi funkcionirao u današnjim vremenima. Estradizacija koja je prisutna na državnoj razini od nas je učinila asocijaciju na kulen, bećarac i žitna polja dok u kulturnom smislu identiteta nemamo. S druge strane, kada sam čitala roman Drenje Luke Bekavca koji je rođen u Osijeku, a o kojemu ne znam ništa više od bilješke o piscu, oduševila sam se opisom atmosfere beznađa koji tako dobro poznajem i opisom tog tako teško objašnjivog spleena koji je, čini mi se, jasniji meni no nekom čitatelju iz Dalmacije. To jest, prije svega, izvrsna literatura, ali nekako imam dojam kako se identitet i gradi tim paučinastim nitima koje se teško mogu svesti na razumljivu sintagmu.

Meni je puno draže kada netko na spomen moga Grada ne citira bećarac, već Kandžijine stihove, a pri tome nimalo ne mislim umanjiti vrijednost folklornoga.

Možda bi pitanje identiteta bilo dobro vezati uz tradiciju alternativnog koji je Osijek osamdesetih godina jasno pozicionirao na kulturnom zemljovidu, ali ne u smislu prežvakavanja i nostalgičnog prepisivanja iste priče (jer ona danas jednostavno ne može funkcionirati), nego na tim temeljima, mjestima graditi nove “prostore borbe”. STUC ionako zjapi prazan, a zašto ne bismo narodnjačkom klubu dodali i klupski rock prostor ili neko džezersko utočište?
Ipak, identitet se gradi uistinu dugo i smatram da bi on trebao biti završni dio nekog kulturnog procesa; on nije rezultat natječaja za najbolji suvenir ili poduzetničku ideju; on je rezultat aktivnog kulturnog djelovanja i procesa.

* Na koji ga je način potrebno promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama? Činimo li dovoljno?

– Kako se ne bih ponavljala, reći ću da je teško promovirati nešto što nije čak ni “under construction”. Nagrade i priznanja koja naši umjetnici dobivaju slabo su popraćena u medijima, golemi internetski prostor još uvijek nije doživljen kao prostor kulturne strategije jer neke od stranica koje su pokrenute u Gradu toliko su konzervativno i hermetički napravljene da služe tek kao izlog turističke zajednice u provinciji.

Kada nekog slavonskog autora prepozna Europa, licemjerno je to pripisivati sebi jer je to isključivo zasluga kvalitete samog autora i njegova djela.

Bilo bi pošteno prvo riješiti domaće probleme, očistiti vlastiti prag, a zatim se predstavljati drugima u onom kontekstu koji želimo.

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Ja uistinu ne vjerujem da Osijek ima i najmanju priliku postati Europskom prijestolnicom kulture, a uslijed svega što sam ovdje opisala. I problem nije samo u pobrojanim manjkavostima ili izostanku infrastrukture ili novčanih sredstava. Problem je u činjenici što Osijek od trenutka kada je objavio kandidaturu nije učinio baš ništa u tom smjeru; nije promovirao niti jednu jedinu ideju koja bi toj koncepciji dala vjerodostojnost. Rijeka je učinila dosta toga, a još uvijek vjerujem kako su ideje najjeftinije.

Osijek ima sjajan geografski položaj koji jasno indicira multietnički pristup umjetnosti, on bi mogao biti propusnom točkom izuzetne kulturne suradnje i gradom u kojemu bi se ljudi mogli osjećati dobro.

Jedna mi je prijateljica prilikom prve posjete Osijeku rekla kako ga je doživjela pitomim – zašto to ne bismo doživjeli kao svoju prednost?

* U slučaju da Osijek postane europskom prijestolnicom kulture, na raspolaganju će nam biti znatna sredstva za izgradnju infrastrukture i pokretanje različitih programa. Što je prioritet?

– Prioritet bi bio, po mom mišljenju, stvaranje dijaloške platforme  ili svojevrsnog digitalnog brainstorminga u kojoj bi trebali sudjelovati neselektivni sudionici i izložiti svoje prijedloge i ideje.

Vjerujem kako kultura pripada svima, a ne isključivo ljudima koji su zaposleni u kulturnim institucijama.

Oni bi mogli poslužiti kao vrijedni operativci u realizaciji spomenutih ideja. Nakon što se oformi taj strateški nucleus, treba krenuti u kreiranje glazbenih, likovnih, kazališnih i inih programa, ali tako da se u njih uključe mlađa, “nepotrošena” imena jer bi se time omogućilo trajanje, kontinuitet aktivnosti. I tu je, naravno, dobrodošlo mentorstvo onih koji se kulturom bave duže od ostalih.
Uza sve to, prostor dijaloga (bio on u obliku bloga, foruma ili nečeg trećeg) ni u jednom trenutku ne bi trebao utihnuti – naprotiv, on bi trebao biti projekcijom različitih mišljenja, primjedbi, korekcija i kritike koja bi doprinijela filtriranju zraka od animoziteta i podmetanja koje kulturi ne priliče.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.?

Osijeku bi trebala ostati činjenica ili, preciznije, uvjerenje kako je spreman na promjene i djelovanje.

Ukoliko postigne barem dobar dijalog, kristalizira neke ideje, a neke i realizira, pokrene neke ljude u smjeru kulturne aktivnosti, privuče sugrađane da si u nekom dijelu dana priušte kulturni sadržaj umjesto kave s poznanicima, učinjen je ogroman korak naprijed. Mislim da je to realna procjena, sve više od toga bilo bi nalik zvuku megafona u dnevnom boravku.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s