Igor Gajin

Igor Gajin, asistent na Odsjeku za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku
Igor Gajin, asistent na Odsjeku za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku

Osječki kulturni krug nije samodostatan resurs, nego je ovisan o dijalogu i razmjeni sa svojom raznovrsnom okolinom

* Pisali ste strategiju kulturnog razvoja grada Osijeka do 2020. godine. Kojim će smjerom osječka kultura prema strategiji i koji je njezin krajnji cilj?

– Zapravo sam pisao nacrt strategije, temeljnu podlogu s osnovnim idejama i smjernicama jer kultura je odveć kompleksan sustav koji traži tim stručnjaka. Nipošto ne bih mogao sam kompetentno definirati strategiju za svaki segment kulturnoga života u gradu Osijeku. Stoga bi bilo nepravedno da mi se pripisuje autorstvo u cijelosti, ne zato što bih možda htio podijeliti odgovornost ili izbjeći snošenje cjelokupne krivice ukoliko netko obavljeni posao smatra promašenim, nego zato što je na koncu moj doprinos, iako jedan od inicijalnih, s vremenom postao neznatan budući da su nacrtom elementarno postavljeni shema i okvir, struktura i orijentacija, impresivno nadograđeni za jednu od završnih verzija Strategije. Taj impresivan podvig nadogradnje obavio je mali, za ovakav posao krajnje skromno malen, ali marljiv i energijom snažan tim koji čine (vjerovali ili ne, jedna od najboljih hrvatskih pjesnikinja) Kornelija Mlinarević iz Regionalne razvojne agencije i Vesna Brezovac iz osječke gradske uprave. Njih dvije i vjerojatno još nekolicina, meni nepoznatih, a samozatajnih trudbenika obavili su posao koji će možda netko obezvrjeđivati kao papirologijski, ali riječ je o poslu koji traži koncentraciju i koordinaciju, iscrpljujuće unošenje i posvećenost kao da se bavite najgorim fizičkim poslom.

Strategija kakvu su uobličili spomenuti ozbiljan je i relevantan, promišljen i čvrsto uporištan dokument. Najslikovitije rečeno, pojašnjeno najširoj javnosti, to je osobna iskaznica osječke kulture i vrlo konkretna odskočna daska za što dalji odraz osječke kulture u kvalitativne visine i u ambicioznu budućnost.

Možda će opis proceduralnoga tijeka zvučati dosadno, ali vjerujte, za nas koji smo bili u žrvnju količine posla i pritiska rokova prilično je taj hodogram bio i još uvijek jest napet. Umjetničku akademiju u Osijeku zapala je čast da otpočne taj slijed obaveznih dokumenata u programskom razvoju osječke kulture izradom nacrta kao prvog slova na papiru da bismo uopće imali na što se referirati, odnosno da skupimo na određeni broj stranica racionalna i argumentirana razmišljanja o perspektivama osječke kulture u odnosu na eter zagušen patosnim izričajima o srednjoeuropskom i multikulturalnom Osijeku kojega krasi barokna Tvrđa i secesija, itd, itd…

Jer, na kraju krajeva, svima nam je više ili manje poznata i ružna strana osječke kulture, neke potihe agonije i nakupljene frustracije ispod površine tog „grada po mjeri čovjeka“, dok na samoj površini svjedočimo i nekim ozbiljno ugrožavajućim procesima dugoročno fatalnih posljedica.

Kako god, autor temeljnih postavki o potrebnoj orijentaciji osječke kulture u 21. stoljeću s obzirom na trenutačne okolnosti, poslijeratne, krizne i tranzicijske, jest dekanica Umjetničke akademije u Osijeku, prof.dr.sc. Helena Sablić Tomić, ocijenivši da je perspektiva osječke kulture u umrežavanju s urbanim centrima u okruženju, u užoj i široj regiji, kako bi se tim vezama, protokom i komunikacijom još više intenzivirala dinamika osječke kulturne scene, ali ne u svrhu jačanja naše centričnosti, nego u svrhu našeg pozicioniranja kao žarišta guste kulturne mreže. Osijek u toj mreži ne bi usisavao i prisvajao, eksploatirao i „gomilao“ kulturu isključivo u svome prostoru, nego bi bio agens, aktivan subjekt, djelujući centripetalno i centrifugalno, stimulacijski i emisijski. Zaključili smo da je to i u duhu europske kulturne politike, kulture decentriranosti i kulture dijaloga razlika, kao i u duhu funkcioniranja stvari u 21. stoljeću, a koje je heterarhijsko i mrežno funkcionirajuće.
Moj posao je bio razrada tih temeljnih postavki, posao koji sam shvatio kao mapiranje koordinatnog sustava unutar kojega ćemo uopće promišljati moguće putove našega razvoja, što je uključivalo višestruku kontekstualizaciju: povijesnu, zemljopisnu, kulturalnu… I što je ključno, posao nacrta sastojao se i u elaboriranju prijedloga vrijednosti prema kojima bi se Osijek trebao okrenuti i usmjeriti.

Osobno sam naročito vodio računa da nam se ne omakne razmišljanje, retorika i diskurs u kategorijama prevladane i sada već zastarjele paradigme, u kategorijama centrizma, kolonijalne optike, autoritativnosti, hijerahizacije, isključivanja i nepoštivanja Drugoga, samodostatnosti i primitivnog samodoživljaja identiteta.

Važno je da se barem idejom i željom na papiru deklariramo kao sredina otvorenosti, suradnje, dijaloga i nadasve obnovljenog cijenjenja kulture s naglaskom na činjenicu da osječki kulturni krug nije samodostatan resurs, nego je ovisan o dijalogu i razmjeni sa svojom raznovrsnom okolinom, što možda jest izvor povijesnih tragedija, ali je vrijeme i da bude izvor kulturnog bogatstva.

* Dobro, to je bila ideja nacrta Strategije. No, što ona još sadrži? Koja je vrijednost tog dokumenta?

– Drugi dio nacrta bio je, danas bih rekao da je to bio pokušaj, formiranje baze podataka o osječkim kulturnim resursima svih mogućih tipova: od institucionalnih do građanski organiziranih u obliku udruga, od manifestacijskih i projektnih do onih koji su već dugo pričana inicijativa, želja i potreba. U tom dijelu posla očito smo bili u fazi kada se mnogima naše obraćanje činilo maglovitim ili „još jednom papirologijom“ jer su nam se neki subjekti odazvali s tako šturom legitimacijom svoje kulturne djelatnosti da smo praznine popunjavali kopipejstanjem s njihovih web stranica.
U svakom slučaju, nadam se da su nacrtom bile uspostavljene dostatne konture kako više ne bismo bili u zrakopraznom prostoru i da su tadašnji nedostaci nacrta pomogli konkretnijem i sustavnijem prepoznavanju problema (ne)mogućeg planiranja bolje budućnosti osječke kulture i grada Osijeka uopće. Nadam se da smo se zahvaljujući toj ocrtanoj panorami mogli nadalje već ciljanije kretati te upotpunjavati taj mozaik, kako u kristaliziranju idejnih smjernica, tako i u obuhvaćanju osječkih kulturnih resursa i potencijala, ali i u sondiranju problema osječkog kulturnog i urbanog pejsaža.

Možda je to i najveća vrijednost dokumenta, što je konačno sustavno artikuliran niz temeljnih problema osječke kulture, od nemara u nekim segmentima do nenalaženja volje i vremena (pa i novaca) da se revitaliziraju neki mrtvi kapitali kao potencijalno kulturni sadržaji.

Na koncu, iskustvom Kornelije Mlinarević, sav taj materijal je preveden u jezik, žanr, metodologiju i sustavnost koju takav tip dokumenta traži. To je jezik koji meni nije blizak, znam ga tek simulirati kad forma to traži, ali koji mora biti tako posložen, a Kornelija i Vesna ga jesu, da bi bio učinkovit alat za daljnje korake.

* U čemu vi kao asistent na kolegiju Književnost Odsjeka za kazalište Umjetničke akademije u Osijeku, ali i kao književni kritičar vidite najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka?

– Zazirem od kurtoazije i ne pristajem na laskava preuveličavanja pompoznim tituliranjem i kvalificiranjem, pa bih ipak radije govorio iz perspektive bivšega novinara, kada sam imao naširok i dubok uvid u osječku kulturnu scenu kao trudbenik koji je zbog presinga svakodnevne proizvodnje vijesti trčao od premijere do premijere, od izložbe do izložbe, od promocije do promocije… Sada sam pak stjecajem okolnosti „kabinetski učahuren“, zagnjuren u literaturu koja naizgled nema veze s ovim ovdje i sada (a posao mi je u sljedećoj petoljetki pokazati da veze ipak postoje), tako da mi trenutačno mnogo toga iz društvenoga i kulturnoga života grada oko mene promiče, a promicalo bi mi još i više da me iz meni dragog položaja bookmarkera i knjiškoga moljca ne trza okolina sa svojim dnevnim zahtjevima, potrebama i pitanjima.

Kako god, otprilike petnaestogodišnjim novinarstvom odskenirao sam osječki kulturni pejsaž, a morate priznati da ni najpopularnije sapunice ne nakupe toliko godina nizanja epizoda. Ja sam se u tisuću i nekoj epizodi dao ubiti, ali sapunica, vidim, uspješno traje i dalje, oscilirajuće popularnosti, ali kritičnu masu vjerne publike još uvijek zadržava.

Kao bivši novinar, zasićen svakodnevnim „pjenama dana“ i periodičnim najavama epohalnih osječkih kulturnih renesansi, a da ne govorim o svačijem pametovanju što bi bio najsavršeniji repertoar osječkog HNK (e, to me je naročito zamorilo), okorištavam se dogođenim mi luksuzom odmaka. Iz te perspektive bivšega novinara koji se prisjeća starih bitki još uvijek tražim pravilo i smisao svega čemu sam u svojevrsnom maratonskom sprintu svjedočio, pokušavam razumjeti čemu me treba poučiti, primjerice, u Osijeku ponikli FAK, ili što bi mi trebao poručivati nestanak jedne sjajne generacije koja je trebala redefinirati osječku likovnu scenu (a govorim o generaciji koju su činili Šincek, Spartak i ostali iz tog kruga).

Žalosti me što su sofisticirana poetska pisma Marijane Radmilović, Romea Mihaljevića, Marinka Plazibata i Stanka Andrića, a odnedavno i Luke Bekavca, nepisanom, ali okrutnom odlukom prevladavajućeg ukusa stjerana u područje opskurnosti, dok svekoliko osječko građanstvo iz ne znam kakvih samodopadnih razloga uzdiše nad tzv. najosječkijim romanom u kojem već na prvim stranicama piše „noć je bila crna kao baskervilski pas“.

Danas se nasmijem kad se sjetim s kakvom se pompoznošću najavljivalo i s kakvim smo žarom mi novinari pratili obećanja o kulturnoj eksploziji i vraćanju Osijeka na hrvatsku kulturnu mapu formiranjem Neovisne kulturne scene Barutana (to je tako sjajno, gordo i razgaljujuće bilo čitati na papiru, te njihove izmaštane programe). I vrtim glavom nad pokušajima sugeriranja novim generacijama u organizaciji Osječkog ljeta mladih što je Osječko ljeto mladih bilo i što bi trebalo nastaviti biti…
Ma hoću reći: gledao sam i slušao snove, na presicama i za šankom, kako otpočinju, kako zaživljavaju, kako prelaze u javu i – što je najbitnije – kako završavaju. Što sam bivao stariji, sve sam manje odobravajuće i podržavajuće klimao glavom, a sve sam se više podsmjehivao. Dakako, ne bih smio biti ciničan i obeshrabren, trebao bih se radovati svakom novom početku. Gledano optimističnije, svi su ti pokušaji, više ili manje uspješni, plodniji ili jaloviji, činili ovaj grad dinamičnim i davali mu kakav takav kulturni kontinuitet. Tek se u ponekom momentu činilo da je sve stalo, ali uglavnom je grad kapitalizirao mnoge uzaludnosti i promašenosti, truđenja i nastojanja, hranio se time i upisivao u svoju povijest. Potrošene energije su se zamjenjivale novim ili inatom obnovljenim optimistima, pa zato danas i imamo snage planirati tako ambicioznu budućnost osječke kulture.

Hoću reći, na temelju te moje skromne povijesne perspektive, da je potencijal Osijeka ono što i inače čini gradove trajnima: otvorenost stimulativnoga urbanoga prostora da prima, ali i guta valove novih generacija, da se obnavlja i održava idejama i ambicijama tih generacija, ma kako god to završilo.

Naša ambicija, možda uzaludna i jalova, ipak je sada „urbi et orbi“ izrečena kulturnom strategijom. I kako god ta strategija u svom zaživljavanju završila, Grad je dobio novi pogon. Vrlo važan, vrlo zamašan pogon.
Ukoliko ste očekivali da kažem kako je potencijal u mladima, u iskustvu nakupljenom tradicijom ili u toj razvikanoj Tvrđi, varate se. Potencijal je u gradskosti, u prirodi urbanog organizma, u kodu, DNK šifri urbaniteta, programiranog da se otvara kulturi i njoj zahvaljujući također raste, daleko preko svojih fizičkih dimenzija. Sav detaljnije pobrojan potencijal krv je i meso izraslo i izrođeno iz tog DNK. Najkraće rečeno, potencijal je šifriran, a na Osječanima je rizik dekodiranja.

* Smatrate li da Osijek ima problema s kulturom? Ukoliko postoji, navedite temeljni problem osječke kulture?

– Imati problema s kulturom uopće nije loša stvar, dapače. U nekim pitanjima i te kako je poželjno da smo „u problemu“. Imanje problema s kulturom značilo bi da ona nije dio spektakla, zahvalna sluškinja profitabilnog zaglupljivanja, osnažiteljica poretka, nego relevantan prostor koji se ima hrabrosti suprotstaviti „prirodnosti“ ideološkoga. „Problematična“ kultura ima sve to zaklimati, tu (ne)vidljivo dirigiranu mentalnu monolitnost koja tendira cementiranosti, naročito zaklimati glave, ali ne gore-dolje, nego lijevo-desno. Stoga se po naravi svoga opozicijskoga karaktera pomalo želim odmaknuti od retorike koja prati cijeli ovaj zbor jer čini mi se da podrazumijeva kulturu koja je integrirana u sustav, koja služi sustavu, koja se da eksploatirati kao podređeno polje senzacija i zabave radi tako nam željenog kapitala. Pitam se koliko su neki čitatelji Strategije spremni na kulturu koja bi bila prostor oponiranja svojim „naručiteljima“.

Mene osobno u kulturi zanima samo taj prostor i uvjet slobode, ne zanima me repertoar eskapističkih zabava da bismo se „malo odmorili od briga“. Štoviše, smatrao bih to debaklom ovoga što smo „na papiru“ otpočeli.

Naravno, nisam za pomodnu, prozirno isprovociranu konfliktnost i talasanje povodom jednokratnih i jednodnevnih tema jer nas to opet vraća u služenje spektaklu jeftinim strategijama dizanja rejtinga manipulativnim dizanjem prašine, ali posao ozbiljnog i inteligentnog umjetnika jest da kulturu učini smislenom i društveno korisnom tako što će svoju isprovociranost podijeliti s uspavanom zajednicom ukazujući na prešućivano, na javnu tajnu kojoj nije dopušten ulazak u prostor oficijelnoga diskursa, na slabe točke demagogije, na paradokse koji proviruju kroz pukotine glazure naših Potemkinovih sela. Primjerice, kada se osječki HNK usudi „imati muda“ i izvjesiti plakat na kojem se sočno ljube partizan i ustaša. I onda se ne uplašiti, nego zamahati nekim knjigama svima onima koji su se zbog toga zapjenili i održati im ironično, mangupsko predavanje da to nije ljubljenje nego kanibalizam. Pa valjda smo inteligentniji od tog krda.

Na žalost, sadašnje plakatno koketiranje s erotikom, a naročito otrcano „provociranje“ psovkama na sceni jest otužna mimikrija transgresije. To nije građanska hrabrost, to je malograđansko licemjerje i to je, na žalost, vrh vrhova osječke „hrabrosti“ da se izrazi preko granice dopuštenoga. Ja ne pristajem živjeti u kulturi u kojoj su Bobi i Rudi najveći punkeri.

Moj zamišljaj kulture, projiciran u ovu Strategiju, nije dekorativna kultura, ona koja ugađa našoj želji da si grad, kao naše izbe zvane stanovi i domovi, „uljepšamo“ miljeićima i goblenima, da estetiku svojih ćumeza proširujemo na prostor grada. A sudeći po figuricama koje s naših regala prenosimo u uvećanim dimenzijama po javnome prostoru, grozim se otkrića da to sve evidentnije reprezentira svjetonazor što bi osječka kulturna budućnost trebala biti.

Nadam se da Strategiju neće prisvojiti oni interpretatori i provoditelji koji pripadaju konzervativnijem dijelu osječke kulturne „elite“, a među kojima je i dobar dio neuke političke garniture, kojima je kultura samo sredstvo za glas na izborima.

U svakom slučaju, nadam se da je se neće dograbiti onaj dio osječke „kreme“ koji se malograđanski ovlaži na spomen kulture i među kojom vlada percepcija kako bismo ovom Strategijom trebali osmišljeno kročiti istim onim putem kojim se nekad iz muke i sivila svakodnevnoga života odlazilo tješiti pod svodove rajske i obećavajuće raskošno nakićene crkve. Naime, tako bi neki danas ulazili u suvremenu kulturnu praksu, previđajući da prostor istinske kulture odavno nije namijenjen za vjernike, nego je oduvijek bio za heretičare.
Hoću reći da sam stekao dojam kako se očekivanjem da Osijek eventualno bude europska prijestolnica kulture zamišlja utjelovljene u punom sjaju baš takva kulture. Točnije: da se zamišlja i sanja kič.
Čini mi se da jednom dijelu gradske elite ne pada na pamet da bi nas posljedice te kampanje na porazan način mogle suočiti s nama samima (što na kraju krajeva i jest posao kulture). Konkretno govoreći, dođe li nam neki mađarski ili srpski artist gol protrčati Kapucinskom ulicom ne bi li time citirao Toma Gotovca, hoćemo li biti zrelo i obrazovano društvo, ili će graknuti nekakve udruge za ćudoređe, a političari se uplašiti za glasove koji im trebaju za sljedeće izbore?

Kulture se ne treba bojati, u njoj treba uživati upravo kada nam otvara oči za naše najpotisnutije užase. Ali ovdje se neki boje i vlastite sjene.

Priča mi Davor Špišić da su se stranački poslušnici oznojeno pogledavali u Dječjem kazalištu kada su Dežulović i Lucić istresli par viceva o vladajućoj nomenklaturi, nešto o SDP-u i Milanoviću (iako nisam znao da su oni trenutačno na vlasti, pa sam na tu vijest podignuo desnu ili lijevu obrvu, ne znam sad točno). A mi ovdje ne govorimo o kulturi koja će svoju popularnost eksploatirati iz tobože opasnog „talasanja“ veza i vezica s ionako smjenjivim političarima, nego o kulturi koja bi trebala postaviti pitanja o našim temeljnim uvjerenjima: što je za nas lijepo, što je umjetnost, što je (ne)ispravno, što je (ne)normalno, je l’ imamo problema s Drugim, različitim i što bismo trebali preispitati u sljepilu našeg fetišističkog i totemističkog sustava vrijednosti.
Istinsko bavljenje kulturom jest sukob sa samim sobom, a ne laskanje samom sebi.

* Postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Kao što vidimo iz vijesti, kulturna politika je jasnija nego ikad: nema se novaca ni za što. Više nema rasprava hoćemo li biti moderni, postmoderni, konzervativni ili neokonzervativni, jer u besparici svi smo jednaki. Ponekad mi se čini da 15-og u mjesecu više ja imam para na računu nego Vlada RH tih dana u mjesecu u svom proračunu, pa tako očajni odmah smisle novi porez. I kad su vladala iluzorno raskošnija vremena, kad se nije brojala svaka spajalica, a domjenci su bili bakanalniji, kultura je bila u onom džepiću proračunskog novčanika u kojem se drži nakupljeni sitniš, još dodatno usitnjavan tako što se svakom proporcionalno davalo po malo da se ne bi izgubio još jedan glas za sljedeće izbore. Povrh svega, šokirala me informacija da u Osijeku i diletantski kvaziportali traže financijsku potporu Grada.
Istina, na vaše pitanje otpočeo sam odgovarati komentiranjem politike financijske raspodjele, ali među dobrim dijelom osječke kulturne scene vlada percepcija o Gradu kao servisu isključivo u smislu bankomata, a ne medijatora i osiguravatelja prostora za realizaciju, dok su na nekim sastancima osječke kulturne scene s predstavnicima Grada u povodu poboljšavanja strateškog dokumenta o osječkoj kulturnoj budućnosti ti futuristički razgovori zastajali i bili kočeni mahanjem starih uplatnica i faktura.

Sreća u nesreći je da nas besparica, nadam se, počinje cijepiti od tog automatizma, odnosno da nas instinkt, naš nepogrešivi njuh prema mjestima gdje se trenutačno nalazi hrpica novca navodi da se obratimo fondovima ili, na žalost, trenutačno gotovo presušenom tržištu.

Ali i tu treba bunariti, na Nadanovom primjeru vidimo da se i nova elita da „unosno“ slomiti.
Da, pretpostavljam da se vaše pitanje nije toliko izravno odnosilo na novce koliko na idejnu politiku, na stratešku orijentaciju, no mi možemo maštati do mile volje i pisati najrazuzdanije fikcije po kojekavim strategijama, ali kad tad ćemo se sudariti s realnošću. Jer kao što smo naučili iz postsanaderovskog doba: svi računi kad-tad dođu na naplatu. Pa se nadam da nas ova besparica educira i kako s postojećim, kako sa sve manjim, učiniti što više.

Neke dobre umjetničke intervencije traže samo auto lak i sendvič.

Odnosno, male umjetničke geste velikom simbolikom mogu od vrha do dna promijeniti ozračje, minimumom realizacije urušiti cijeli sustav ili potkopati naše okoštalosti, dok zbog astronomskih odljeva prema našim institucionalnim gutačima sredstava treba iskreno postaviti pitanje koliko tu zapravo plaćamo tromu mašineriju niske produktivnosti i puki snobizam. Za ilustraciju, ta sjajna, sjajna ideja Šetača po semaforima, ideja koja svojom minimalističkom projektnošću postiže važan identitetni zgoditak. Ili, u svrhu navođenja nešto skromnijega primjera, osobno me kopka da u neko doba noći BESPLATNO, O SVOJ TROŠAK, s glavom pod kapuljačom, mural kod bivše Crvene vojarne, potpisan nazivom „Škola primijenjene umjetnosti“ prekrojim u jednom slovu, pa da građani sljedećeg jutra u tom potpisu pročitaju „Škola promijenjene umjetnosti“.

* Tko je najslabija karika u razvoju osječke kulure?

– Studenti.
Kratko i jasno.

Osijek više nije industrijski grad, Osijek više nije ništa što je nekad naveliko bio, ali je ostao sveučilišni grad, prostor koji okuplja, akumulira, koncentrira tisuće mladih potencijala.

Štoviše, u tom segmentu raste i raste, otvaranjem novih studijskih programa. Izlaze li ti potencijali pametniji ili gluplji iz sveučilišnog sustava, o tom potom, ali kada sam ja studirao, rukama i nogama sam se borio protiv svakog mogućeg zaglupljivanja na koji me ni tada savršen sustav tjerao, što pokušavam i danas, ma koliko bio ucjenjeniji i ma koliko taj sustav bio gori. Današnji studenti mogu to čak i brže prebroditi, zahvaljujući kratkoći Bologne, ali čini mi se da se ne stignu išta (preis)pitati niti im je dano prostora za disanje, a kamoli otpor zbog diktata bolognonskog režima u tom kratkom i preforsiranom roku. Za utjehu, bit će im dano beskonačno vrijeme za razmišljanje o sustavu dok su na birou.
Upravo u vrijeme kada je Strategija takoreći privedena kraju i kada bi se njeni odlomci trebali početi pretakati u operativno, provedbeno, na tržište stupa i prva generacija jednog važnog osječkog studija koja je svojim formalnim kvalifikacijama apsolutno kompatibilna s potrebama strategije. Riječ je o kadru koji svojim navodnim kvalifikacijama izravno „ulijeće“ u potrebe i trendove tržišnog tretmana kulture koji ipak ne bi bio u potpunosti kapitalistički devastacijski za kulturu. Recimo da je riječ o odgoju sofisticiranijih menadžera, no kvaka 22 je u tome što je devastacija, mentalna i kulturna devastacija nad tim kadrom već počinjena, i prije nego što su počeli studirati.

Čitajući odgovore studenata na pismenim ispitima, hvata me tjeskoba: imaju li uopće svijest za koju se profesiju školuju i što uopće umišljaju kada se, ako se, pitaju kakav ih posao čeka nakon diplome? Misle li da će svi iz Tvrđe otići u kancelarije Ministarstva kulture?

Da, s obzirom na iskazano znanje, tamo bi im i bilo mjesto, ali veća je vjerojatnost da će kucati po mnogim vratima iza kojih će ih se s upitnikom iznad glave gledati kao na studente indologije.
Da budem konkretniji, ne želim ni za gradskog pročelnika kulture nekadašnjeg studenta koji mi nije znao reći zašto knjižuljak od 60-ak stranica ima upravo tako sročen naslov koji ima, kao ekstrakt tih napisanih 60-ak stranica. Naime, generalni je odgovor većine te generacije da naslov knjige ne mogu objasniti jer nisu shvatili ni tih slijedećih 60-ak stranica. Na temelju toga vam garantirano tvrdim da ne znaju ni zašto se određene novine zovu „24 sata“ i u kakvoj je to vezi sa sadržajem koji slijedi iza tog naslova.

Upravo me ovih dana u sred nastave jedan student pitao što znači „subverzija“ jer sam „izlanuo“ tu riječ.
Sumnjam da ga je zanimala etimološka preciznost.
Shrvano mu odgovorih da sam u njegovim godinama jedino za tu riječ znao što znači.

U utorak, na predstavljanju Strategije me je Marijana Bošnjak pitala gdje su studenti na promocijama, izložbama, projekcijama…
Nisam joj znao odgovoriti, ali pretpostavljam da su u to vrijeme u Portanovi… Ili, jadni, robuju utrci za ETCS bodovima. Što je važan dril za ostatak njihova života. Indeks će zamijeniti Konzumovom ili DM-ovom ili nekom sličnom karticom za skupljanje bodova.

* Osijek je svojim geografskim položajem u prilici surađivati s mnogim sebi sličnim gradovima u susjednim državama. Na koji način bi trebalo promicati i zaštititi kulturni identitet Osijeka i na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama? Koja je osječka kulturna raznolikost, a koja može presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Živimo u 21. stoljeću, kada se počinje smatrati da baš sve funkcionira po sasvim drukčijim osnovama nego sva stoljeća ranije, odnosno sada su in heterarhija i filozofija mreže. Iako nas se nedopustivo izolira po pitanju gustoće, raspoloživosti i cijena transportnih komunikacija kao elementarnog uvjeta mobilnosti, pa vam čitanje voznog reda neizbježno pobudi osjećaj da ste uistinu na kraju svijeta, osječka kultura bez interkulturalne komunikacije, bez suočavanja s razlikom, nema snage da se isključivo iz sebe same razvija, da se pomakne s mrtve točke. Od westerna do nedavno objavljenog romana Kazua Ishigura, dolazak stranca je onaj moment kada se pojavljuje izvanjskost, figura nekontaminirana lokalnim kompleksima i konfliktima koja za mentalnu ravnotežu opterećene zajednice potencijalno znači važan predah od njihovih unutrašnjih borbi.

U zagušljivom mikrouniverzumu u kojem je svaki član svojom prošlošću odveć diskvalificiran da bi povukao zajednicu naprijed, dolazak stranca najavljuje priliku za psihološko utješivanje kolektiva osnaženim uvjerenjem da su neke vrijednosti ipak ostvarive.

Što će se taj gost vratiti u sličan zavičaj kao naš pitanje je koje ne postavljamo, kao što se ne govori ni o braku koji je otpočeo sa svršetkom ljubavnog romana. Ključna poanta ove priče koju vam ispričah jest da smo bez svježeg dotoka, inputa, puka stajačica, smrdljiva močvara. Naši komarci nam zuje već ljetima o tome.

Osijek je u lijepom prstenu većih i manjih regionalnih i lokalnih urbanih centara u čijem bi žarištu kao potencijalna prijestolnica kulture trebao pulsirati centripetalno i centrifugalno, okupljajući i raspršujući.

Naime, jedna od temeljnih ideja strategije nije sebično kulturno i kulturnoindustrijsko bogaćenje Osijeka, nego je strategija zamišljena kao kulturnoindustrijska investicija od koje bi se trebalo okoristiti sve što nam gravitira. Činjenica da se Vukovar mislio također kandidirati za europsku prijestolnicu kulture dovoljno govori o nerealnoj autopercepciji, o preuveličanosti vlastitoga doživljaja na temelju statusa nedvojbeno strahovite žrtve kojim bi se razoružao svaki kriterij, pa tako i kriterij po kojem se razmatra kandidatura za potencijalnog kandidata za europsku prijestolnicu kulture. Možda je i Osijek nerealan, ali raspolaže s više ostataka ostataka, kao i nekim novim inicijativama i zamasima na kojima bi se moglo nadograditi prijeko potrebno oživljavanje ovoga međuprostora i međuvremena, a kojima će neizostavno biti zahvaćen i Vukovar kao najbliskije susjedstvo. Samo da se ostave čekića i tucanja tabli.
Stoga mi je u kontekstu ove teme pitanje identiteta mrsko jer identitet je kod nas ispolitizirano pitanje. Mrzak mi je mehanizam identifikacije jer se svodi na simplifikaciju, stereotipizaciju, svođenje na par kvaziključnih crta koje se prerađuju u općenitost radi komformizma kognitivnog mapiranja.

Pojavljivanje teme identiteta u pučkim raspravama uvijek prepoznajem kao izmišljanje uporišta kako bi se riješila neka intimna nesigurnost, nepoznavanje sebe i kako bi se pokušao uspavati onaj kompleks koji nas čačka oko pitanja tko smo zapravo. Busanje u prsa je za gorile i Zdravka Mamića, ljudi se rukuju.

Identitet je izokrečući proces, želimo se definirati u fiksnoj točki kako bismo se pozicionirali spram drugih, a zapravo se drugi upisuju u naš identitet i čine ga. Tako je bilo kroz povijest, zato je Osijek konglomerat identiteta i, k vragu, još uvijek nije gotov proizvod. Da tome prijeti globalizacijsko sravnjivanje u sveistost prvoloptaška je reakcija jer, s druge strane, globalno tržište voli razlike i lokalne kolorite poradi „industrije doživljaja“. Diskutabilnost toga bitka je i dilema kulturologa.

* Ako zaista budemo ostvarili mogućnost da svoj grad nazovemo “Europskom prijestolnicom kulture”, na raspolaganju će nam biti milijuni eura za programe u kulturi i njihovu provedbu. Na čemu Osijek treba inzistirati, na infrastrukturnim ili programskim projektima?

– Pitanje je postavljeno kao da govorimo o jack potu, kao da me anketirate za reklamu Hrvatske lutrije u svrhu nabrijavanja cijele te „sreće“. Iskreno govoreći, bojim se „dobitka“ jer mi s novcima ne znamo. Možda sam pod dojmom knjige koju trenutačno vrtim u rukama, jedne o (post)socijalističkom mentalitetu, uključujući i odnos prema novcu, pa podcrtavam odlomke u kojima se tumači kako su nam povijesno iskustvo i svakodnevna trauma oskudice utetovirale u kulturni kod mentalitet jamljenja.

A ponuditi toliki novac kulturi, području koje je s naročitom poročnošću podložno „prodavanju magle“ i rasipanju honorara jer je naša kulturna industrija daleko od stroge profesionalnosti, izaziva mnogobrojne skepse i predviđanje situacija kojima se ne želim prljati.

Ma ne bih maštao o tim novcima dok ne sjednu na račun, ne maštam ni što ću s povratom poreza. Ali bilo bi dobro da osječki kulturni subjekti budu u niskom startu, sa spremnim idejama, kako bi čim prije naplatili svoje zamisli.
Dilema o infrastrukturi i programima uopće nije ili/ili, to nisu dva odvojena kolosjeka, nego usko vezane stvare. Ipak, ako ćemo nastaviti u HŽ-ovskim metaforama, doista je prethodno potrebna dobra pruga infrastrukture da bi se lokomotiva programa mogla zahuktati. To su slatke muke, ali traže mudro balansiranje: niti nam treba infrastruktura koja će postati mrtav kapital, prazan prostor, niti nam treba investiranje u jednokratne fešte pod krinkom kulturnog programa. U tom smislu čini mi se da je strategija razbistrila koji bi mogao biti pametan redosljed investiranja i trošenja u svrhu akumuliranja i „gušenja“ profitom u lančanoj reakciji pozitivnih efekata zahvaljujući injekciji od nešto „malo“ poticaja.

Osijek je, koliko dobivam informacije iz razgovora s nekim upućenim ljudima, poučen greškama nekih ranijih prijestolnica kulture i zna što mu prijeti nakon početne opijenosti tim osjećajem da je „pupak svijeta“.

Ti novci nisu cilj kojim će se rješiti sva pitanja, nisu definitivno postignuće kojem treba stremiti, nego stimulans za  pribavljanje još novca – novca kojeg ćemo morati sami pribaviti radom. Taj „sanjani“ i „s neba pali“ novac samo je početni kapital za osnivanje i djelomično pogurivanje naše firme koja se odlučila baviti kulturnom industrijom, ali koja će morati zarađivati kako misli da zna i treba da bi uopće radila iz dana u dan. Tako sam ja to shvatio.

* Na koji biste način učinili kulturne vrijednosti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Da, svakako treba poraditi na percepciji, kako ovoga projekta, tako i kulture kao sfere građanskoga života uopće. Svakako treba izbjeći opasnost podsmjehivanja i kritike da smo se odlučili mjesiti kolače upravo u doba kada se nema ni za kruh, kao što ne bi bilo dobro ni da se cijela ova kampanja percipira kao nešto što se tiče isključivo kulturne elite grada Osijeka i njenog „aristokratskog“ bavljenja doživljajem života koji nema veze s realnošću.

Ne očekujem da se u kafiću s istim onim intenzitetom kojim baš svatko raspravlja o promašenom golu i tko je kome trebao dodati loptu raspravlja za svakim stolom o krivo odsviranom stavku ili loše povučenoj liniji na platnu, ali me raduje da će kultura, bio Osijek prijestolnica kulture ili ne, možda postati prisutnija tema i vidljiviji sadržaj.

Odete li u Beograd i kupite li „Ilustrovanu politiku“, ugodno će vas iznenaditi otkriće da taj magazin (barem primjerak na koji sam ja nabasao), počinje prilozima iz kulture, a tek potom slijedi sav ostali dnevnopolitički trash, dok je prvi naslov masno otiskana riječ „Čitanje“. Vrlo neznatan, ali hrabar preokret u uredničkoj koncepciji koji snažno, a opet „radikalno diskretno“ poručuje koji bi trebao biti redosljed prioriteta kada su vrijednosti u pitanju. Možda kultura nije najvažnija stvar na svijetu u današnjem preslagivanju prioriteta, ali još uvijek ju treba medijski montirati kao prostor aspiracije da bismo se potrudili rasti i rasti.
U svakom slučaju, čini mi se da se ovim nastojanjem posvećenijeg promišljanja kulture barem u dijelu javnosti već diseminirao tako važan buzz, brujanje koji vraća kulturu u chat svakodnevice, pa se nadam da ćemo iz indiferentnosti aktualizacijom kulture ponovno dospjeti do onog Svetog Trojstva pitanja koja su nekad u birtiji bila najvažnija da bi se napio bez potrošene kune: „Što čitaš? Što slušaš? Što ćeš popiti?“…

Moram priznati da sam na prvim sastancima o planovima nominiranja Osijeka za prijestolnicu kulture bio skeptičan, neki su mi dijelovi razgovora zvučali kao doslovno prepisane rečenice iz Musilovog romana „Čovjek bez osobina“, ali također sam bio skeptičan i kad su mi za šankom u Voodoou pričali kako planiraju organizirati festival u kojem će pisci dan i noć čitati publici svoje romane.

Pa tko će to slušati, pitao sam ih, ja klonem nakon minut dužeg čitanja odlomka na uglavnom dosadnim književnim promocijama. Nisam vjerovao, a dogodila se povijest. Ne bih vjerovao ni sada, ali poučen tim primjerom, podmeću mi se temelji na kojima gradim vjerovanje da bi se šarmantnom Osijeku i to moglo dogoditi.

Join the conversation! 1 Comment

  1. Drago mi je Sto je Igor Gajin iskreno, Kao nitko od procitanih sudionika, jasno I glasno progovorio o sebi, studentima, kulturnim institucijama I tako motivirao da ga komentiram. Sretan sam Sto je razoblicio svoju prethodnu ( novinarsku) djelatnost I samo na odnosu Sveucilista I medija ceka nas pet godina “treninga” Ukoliko dobijemo kandidaturu, a I Ukoliko ne budemo na tom Treba puno raditi.
    Njegov kratki odgovor studenti na pitanje slabe karike me Jos vise zaintrigirao, jer to je samo jedna strana medalje. O tome cu vise drugom prilikom, Ali Petina grada je za mene najbolja strana medalje, a vodeci ljudi kulturnih institucija su u 40 godina bili najslabija karika. Sada ce biti prilika da do 10.2.2016 Svi dodjemo pred stanovnike grada I cijele regije I javnosti ce postati transparentno kroz swot analizu tko smo, Sto smo, koje su nam dobre I slabe tocke…
    Mislim da I Gajin, Kao I vecina drugih kulturu poima u uzem kontekstu postojecih kulturnih institucija, a da nam predstoji promjena dubljeg, sireg poimanja.
    Kad se usaglasimo da je kultura sinteza vjere, znanosti I umjetnosti, dobra, istine I LJEPOTE u svakoj djelatnosti, od pojedinca, preko obitelji I privatnog zivota, do Radne sredine od poljoprivrede, preko industrije do tercijarnih I kvartalnih djelatnosti, a I Udruga umirovljenika, koji su najbogatiji iskustvom I ogromnim bogatstvom pogresaka u radu I ljubavi, Te je sve to jedna ziva biblioteka ( ne) izrecenog, Ali istinska infrastruktura za stvaranja Osijeka I cijele regije Kao samouceceg sustava.
    Tako je I cijela EU sa pola milijarde a nas Ima 100 000 u Osijeku I 700 000 u regiji, koji kandidaturu trebamo prihvatiti Kao moralni, intelektualni, Socijalni I duhovni u punom smislu izazov. Koliko ce Nadbiskup Hranic, Koliko rektor Turkalj, Koliko osjecki gradonacelnik I Svi u svim gradovima u pet županija, Te Svi najodgovorniji ljudi u svim institucijama Slavonije I Baranje kreativno reagirati na Ovaj Projekt, ostaje da se vidi. To Je tisuce ljude, koje se mora pitati I Ukoliko netko odbije aktivno sudjelovanje I misli da ce moci biti noj, GRDNO se vara…
    Mogli su neki 1991 pobjeci iz Osijeka, Ja sam tada izfrustriran nesposobnima u Crkvi, Sveucilistu I politici, javno pred htv rekao kako cu pred tenkove JNA, a bit ce prilike reci o razgovoru Kramarica, Lovrincevica I mene prije nastupa.
    Ovaj puta, Ali prije 10.2.2016. Svi trebaju vidjeti tko Je sve POSTEN, pametan, kulturan, a tko glumi na sceni, a iza kulisa Je lopov, lazov itd. Maske moraju pasti Kao u filmu K. Papica Izbavitelj. Ocekujem da u toj predstavi ce Igor Gajin I drugi sa ovog popisa kreativno odigrati svoju ulogu, a Svi oni, koji nemaju istinsko htijenje I znanje morat ce prepustiti svoja mjesta boljima od sebe. Na Zavodu za zaposljavanje nema previse motiviranih I obrazovanih, jer Je Bologna nastavila gdje Je Suvar zapoceo u unistavanju elite, Ali ce ta predstava podici motivaciju mladih da bolje uce I razviju svoj moralni, intelektualni I Socijalni potencijal..
    Pozivam sve da do 10.2.2016. se Samoinicijativno jave Kao dragovoljci, a one koji misle glumatati trebat ce njihovi najblizi pripremati za izlazak na scenu…
    Najboljima ce trebati samo tri dana, a najlosijima bi moglo biti dovoljno pet puta vise.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s