Gordana Lesinger

Gordana Lesinger, asistentica je na Katedri za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Gordana Lesinger, asistentica je na Katedri za medijsku kulturu Odjela za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Život uz rijeku je obilježio i naš način života koji se odvija u ritmu toka Drave – “slow city”

* Koja je osječka kulturna raznolikost, a koja može presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture? Gdje je Osijek u procesu kulturne integracije?

– Samim tim što je Osijek zapravo mješavina različitih kultura koje su kroz povijest prošle ovim gradom, dakle njihovo nasljeđe, čini nas drugačijima od drugih. Različite kulture koje međusobno nemaju dodirnih točaka u Osijeku su se posložile kao puzzle i stvorile jedan prekrasan srednjoeuropski grad. Jednu OS, kako kaže Jasna Horvat u Bizariju, na ovim prostorima.

Mislim da je upravo taj nejasan identitet izazov u cijelom ovom procesu!

Čini mi se kako je na spomen Osijeka asocijacija Tvrđa. Ako je to kulturni kapital po čemu smo prepoznatljivi, tada ga treba i komunicirati. Ne mislim da je zanemariva i secesijska ostavština koju imamo, a po meni nedovoljno predstavljena široj javnosti. Ta ostavština Habsburške monarhije itekako je utjecala na urbanizaciju i današnji identitet grada Osijeka. Mislim da nije zanemarivo niti vrijeme Murse  – nedavno pronađeno rimsko groblje kao i sam fenomen katakombi koje su sačuvane i čine sastavni dio suvremenog Osijeka, ponovno nedovoljno predstavljeno široj javnosti. Sama činjenica da živimo uz rijeku i zapravo je taj slogan „grad na Dravi“ također dio našega identiteta. Taj život uz rijeku obilježavaju mostovi koji su, svaki na svoj način, prepoznatljivi i pričaju svoju priču o vremenima u kojima su nastajali. Život uz rijeku je obilježio i naš način života koji se odvija zapravo u ritmu toka Drave – slow city. Taj način života je kulturološka kategorija koju mnoge uspješne turističke destinacije komuniciraju kao svoju prepoznatljivost. Uz način života možemo povezati i činjenicu da je Osijek grad s najviše zelenila i zelenih površina – to je također raznolikost koju imamo u odnosu na ostale gradove kandidate.

Multikulturalnost je zasigurno naša specifičnost i, nadam se da ne griješim, ali mislim da bogatstvo manjinskih zajednica koje žive na ovim prostorima nema niti jedan grad koji je ušao u drugi krug.

Esekerski govor je jedan kulturološki fenomen s kojom svakako trebamo upoznati i ostatak Hrvatske, ali i Europu. Znamenitih Osječana imamo puno, ali opet nedovoljno povezanih sa samom činjenicom da su Osječani. Vidljivo je kako kulturnog kapitala i raznolikosti imamo pregršt pa iako zvuči lokalpatriotski, ali zapravo svaka gradska četvrt ima svoju prepoznatljivost koju bismo mogli kapitalizirati kad dobijemo status Europske prijestolnice kulture.  Što se tiče procesa kulturne integracije, pretpostavljam da se pitanje odnosi na integraciju u Europskom kontekstu, osobno ne smatram da se Osijek treba igdje integrirati jer je već dugovremena prepoznatljivi srednjoeuropski grad s bogatom kulturnom tradicijom koju trebamo samo malo više cijeniti i malo bolje promovirati.

* Je li taj potencijal dovoljno iskorišten? Što vidite kao najveći osječki kulturni potencijal?

– Mislim da Osijek ima jako puno potencijala koji nismo imali prilike prezentirati pa, samim tim, niti dovoljno iskoristiti. Osijek je, po meni, nepravedno najzapostavljeniji grad u Hrvatskoj. Nekada sjecište svih zbivanja, danas je postao „predalek“ svima i neatraktivan. I taman kada smo se počeli oporavljati od traume rata, zadesila nas je kriza koja se odrazila na sve sfere života pa tako i na kulturu. Ne znam što bih izdvojila kao kulturni potencijal, a da nekoga ne uvrijedim.

Mislim da Osijek ima cijeli set mladih umjetnika, kroz koje možemo izgrađivati kulturne industrije te ih možemo pozicionirati na kulturnoj karti Europe.

Bilo da je riječ o glazbenicima, glumcima, pjevačima, kiparima, slikarima, književnicima, alternativcima,  hip – hoperima, uličnim sviračima, art – performerima. Mislim da je Slama land art festival možda najspecifičniji i potpuno drugačiji od drugih, specifičnost koju nema niti jedan grad kandidat. Jednako tako i Kniferovi meandri koji su tek odnedavna popularizirani u samom gradu, a svakako čine jedinstveni umjetnički izričaj.

* Postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto su one važne?

– Ne znam je li riječ o kulturnoj politici grada, države ili Europe? Ako govorimo za gradsku, tada govorimo o strategiji za Europsku prijestolnicu kulture koja je odredila smjernice kulturnog razvoja grada do 2020. godine.  Po meni je ona jasna i svatko tko je bio zainteresiran mogao je doći na javne rasprave te sudjelovati online u izradi strategije. Netko će reći da je moglo bolje, a netko će reći zašto niste dali svoj doprinos? Vjerujem kako su ljudi, koji su radili na projektu, napravili najbolje što se moglo.

Činjenica da smo ušli u drugi krug govori da smo na dobrom putu.

S nacionalnom strategijom nisam upoznata. Što se tiče Europske strategije – čini mi se kako je prva jedinstvena izrađena 2007. godine. Jednako tako, svatko tko je pratio postupak pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, mogao se informirati i o Europskoj kulturnoj strategiji. Ove je godine objavljena strategija od 2015. do 2020. godine pod geslom „transformiramo svijet kulturom“. Ponovno, svatko tko je zainteresiran može pročitati što piše i kako bi se kultura u kontekstu Europe trebala razvijati.  Kulturne politike su važne i značajne kao i bilo koje druge politike koje utječu na naše živote. Kulturne politike utječu na razvoj kulturnih strategija kojima se kulturne institucije vode, usmjeravaju i razvijaju. Suradnja, kako ljudi tako i institucija, je uvijek važna jer samo tako možemo ići dalje. Različiti kreativni potencijali mogu doći do izražaja samo ako udružimo snage. Tako je i na strategiji EPK 2020 nužno moralo surađivati više dionika iz različitih struktura društvenog života kako bi se projekt napravio najkvalitetnije, a kako bi onda ti isti pokazali što mogu te 2020. – zajednički, naravno.

* Kada govorimo o kulturnom identitetu Osijeka, puno je toga na čemu bi se on mogao temeljiti. No, na čemu ga realno treba graditi i prema čemu ga treba usmjeriti?

– Gore sam rekla kako je upravo taj nejasan identitet možda izazov u cijelom ovom procesu! Činjenica jest da imamo puno identiteta, a niti jedan dovoljno prepoznatljiv. Kad definiramo barem jedan prepoznatljivi, tada možemo krenuti u izgradnju imidža pa onda i u brandiranje Osijeka onako kako želimo da ga se doživljava. Grad dobrih poruka je bila simpatična i zanimljiva kampanja, prvenstveno pozitivna,  ali ga mi nismo uspjeli kapitalizirati niti smo se uspjeli pozicionirati kao grad dobrih poruka.  Danas imamo jedan komercijalni proizvod s „dobrom porukom“ koji se itekako dobro prodaje. Meni je osobno žao što je Osijek, kao srednjoeuropski urbani grad, dobio i prizvuke nekakvih identiteta koje nikada nije imao. Kada bismo uspjeli raščlaniti ono što nas čini prepoznatljivim i ono što nam šteti već bismo napravili pola posla.

Svojevremeno je Osijek bio prepoznatljiv po kavanama koje su obilježile svojevrstan stil života. Mi danas nemamo kavana.

Bili smo sajamski grad gdje je bilo pregršt zbivanja, danas su sajamske manifestacije rijetke. Jednako tako, bili smo prepoznatljivi po takozvanim plesnjacima, a neizostavni Korzo je dio prisjećanja svakog Osječanina koji je odrastao u to vrijeme. Mislim da takvih tradicija, s kojima bi se ljudi povezivali i identificirali, danas nedostaje. Nikako ne bih voljela da živimo u prošlosti i na staroj slavi Osijeka. Mišljenja sam kako imamo dovoljno mladih kadrova koji mogu izgraditi kvalitetnu budućnost i na ovim identitetima iz prošlosti. Sigurna sam da mladi osječki potencijali imaju kreativnosti i ideje kako kulturno usmjeriti ovaj grad pa bismo možda mogli pogledati Osijek i kroz oči nešto mlađih sugrađana.

* Kako kulturni identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Svojevremeno nas je profesor Meler na svom kolegiju pitao zašto jedemo kokošja jaja, a ne pačja iako je nutritivno dokazano kako su pačja jaja hranjivija? On je to pitao iz perspektive marketingaša, ja iz perspektive nekoga tko se bavi odnosima s javnošću. Naime, poanta je bila u kokodakanju iliti u neprestanom pričanju o onome što radiš. Možda i nametanju svoga proizvoda jer vjeruješ da je kvalitetniji. Osječani su mentalitetom smireniji i manje nametljivi, ali suvremeni način života traži nešto drugo. Marketinške i PR kampanje uvijek mogu pripomoći, ali mislim da je usmena predaja ili preporuka nešto što nitko ne može platiti. Kako nas doživljavaju drugi i što naši gosti misle o nama mogla bi nam biti komunikacijska poruka koju bismo mogli kapitalizirati na sve tri razine.

Onako kako mi doživljavamo ovaj grad, nije isto kako nas doživljavaju drugi. Kada bismo vlastiti identitet sagledali iz perspektive turista i naših gostiju, možda bi se atmosfera i percepcija promijenila pa Osijek i ne bi bio tako neatraktivan.

Opet se vraćamo na prethodne odgovore, toliko je kulturnih potencijala i identiteta koje možemo prezentirati široj javnosti, nametnuti se kao kvalitetan grad s bogatom kulturom. Uvijek je problem kompetitivnost jer ćemo se mi, unutar sebe, uvijek natjecati i htjeti prikazati kao najbolji. No, čini mi se kako mi Osječani nedovoljno kokodačemo o vlastitim kvalitetama i neprestano pričamo o manjkavostima koje drugi i ne vide.

* Već kandidaturom Osijeka za titulu Europska prijestolnica kulture činimo pozitivne pomake za kulturu u Osijeku. U čemu vidite prednosti dobivanja titule?

– Prvenstveno u izgradnji vlastitog samopouzdanja, jer mislim da ga mi kao građani ovoga grada nemamo. Već sama činjenica da smo prošli drugi krug, u percepciji ljudi koji su radili ili surađivali na projektu, dala je određenu snagu i sigurnost da treba nastaviti dalje. Prethodno smo govorili o građevinama i prirodnim fenomenima koji obilježavaju ovaj grad, no to sve je bez građana ništa. Vjerujem kako bi i u percepciji nas samih takva prestižna titula dala osnaženje da ovaj grad može puno više no što mi sami vidimo i živimo.

Osijek već dugo nije bio središte nečega velikog, uvijek nas sve zaobiđe jer nismo dovoljno atraktivni, ali i nedovoljno nametljivi.

Nakon dugo vremena o događajima u samom gradu pričalo bi se u kontekstu značaja i poštovanja, a vjerujem da bi svatko od nas htio biti dio središta europskih kulturnih zbivanja. Vjerujem kako bi svatko od nas htio pridonijeti kvaliteti tih zbivanja, a da ljudi opet počnu živjeti s gradom i izađu na ove predivne ulice već bi bio veliki pozitivni pomak.

* Koje infrastrukture projekte treba izgraditi, odnosno koje programe pokrenuti kako bismo opravdali titulu Europska prijestolnica kulture? Je li to dovoljno?

– Mislim da je svaki pomak, pa makar i mali dobar. Je li dovoljno – opet mogu odgovoriti da uvijek može bolje. No, mišljenja sam da ako napravimo i taj mali korak da će se opet stvari početi otvarati i događati spontano. Zsolnay četvrt je nešto jedinstveno i vrlo zanimljivo što je obogatilo pečušku kulturnu ponudu u kontekstu Europske prijestolnice kulture. Svaki puta su se vukle paralele s našom Kožarom koja je simbol propale industrije, a koja bi se mogla prenamijeniti u nekakvo takvo zdanje gdje bi bilo mnoštvo kulturnih sadržaja. Koliko sam upoznata, jedna druga lokacija je predviđena za takav sličan projekt što smatram pozitivnom investicijom.

Ono što mislim da bi Osijeku svakako trebalo je nešto više uže specijaliziranih muzeja, gdje svakako vidim da bi studenti Umjetničke akademije i Odjela za kulturologiju mogli pridonijeti u smislu osmišljavanja sadržaja i kreativnom doprinosu.

Primjerice kino Slavija je prekrasna građevina koja je godinama napuštena. Možda u njega smjestiti nekakav interaktivni sadržaj koji bi mogao objediniti više grana umjetnosti. Tako bi se ta stara dama oživjela, obogatila bi se kulturna ponuda a svakako i taj dio Donjega grada. Voljela bih vidjeti više uličnih svirača kao i performera. Naravno, tu treba voditi računa o repertoaru koji se izvodi. Volim proći ulicom i čuti nešto suvremeno, a voljela bih da ima i klasičnih izvedbi ali i jazza, gospela pa i tamburice koju još nismo uspjeli uklopiti u urbani identitet našega grada. Mislim da su takve ulične izvedbe sastavni dio europskih urbanih cjelina i metropola s kojima stanovnici žive.

Jednako tako, mislim da smo mi jedini grad koji ne živi u svom centru i sa centrom. Iz centra smo izmjestili sve pa i ljude.

Sjećam se, još ratnih vremena dok sam bila gimnazijalka da smo se redovno okupljali na Trgu  i taj je Trg odavao živost, unatoč vremenima u kojima smo se našli. Danas na Trgu ljudi prolaze usput ili se nađu dok čekaju tramvaj. Sjećam se da su se tada na Trgu okupljali hip – hoperi, break danceri, skateri i bikeri  – oni su bili kulturni izričaj nekih mlađih generacija koje su danas iznjedrile Pannonian Challenge. Gdje god da zavirimo pronaći ćemo škrinjicu s blagom koju samo treba otvoriti. Mislim da nije problem s kreativnošću i idejama, pa možda ni u novcu, bitno je dobiti priliku. Svaki puta kada smo dobili priliku, pokazali smo koliko znamo i možemo, zapravo koliko puno vrijedimo.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Ne mislim da postoji problem. Često čujem kako se u Osijeku ništa ne događa, a meni se opet čini da se događa toliko toga jer ne stignem sve niti popratiti. Mislim da je problem u nama ljudima jer smo kulturne sadržaje, druženja i okupljanja zamijenili nekakvim drugim pomodnim sadržajima koji ne čine grad.  Meni je drago da se pored dugogodišnje kazališne tradicije i kvalitetnog ansambla, razvija i Projekt S.O.S. (Scena osječkih studenata). Drago mi je što već 15. godinu obilježavamo Osječko ljeto kulture, koje je uvijek bogato sadržajima. Uz 35. Osječko ljeto mladih, najdugovječniju ljetnu kulturno-zabavnu manifestaciju, imamo i noviji UFO festival koji daje priliku neafirmiranim demo skupinama. Ponovo smo oživjeli kino Uraniju u središtu grada koja je u sastavu  mreže europskih kina. Imamo jedinstveni Slama land art festival  koji se obilježava 10. godinu za redom. Sajam antikviteta se razvija iz mjeseca u mjesec – isto jedna izvrsna dugogodišnja manifestacija uz koju se pojavio opet nešto mlađi ReArt sajam umjetnosti i rukotvorina. Prošle smo godine dobili i advent u Osijeku za što se samo nadam da će se razvijati i obogaćivati u godinama koje su pred nama. Pannonian Challenge traje već 16 godina i pravo je osvježenje za vruće ljetne dane u kolovozu. Dio smo i projekta Noć muzeja i Noć knjige, možda se kroz EPK mogu iznjedriti još neke slične manifestacije. Dakle,  tradicionalnih manifestacija ima kroz cijelu godinu.

Ono što možda nedostaje, a po čemu je Osijek bio prepoznatljiv, jesu koncerti.

Mislim da je koncerata malo, osim u ljetom razdoblju. Vremena jesu drugačija pa je glazbenicima teže napuniti koncertnu dvoranu, ali Osječani su bili vrlo kritična publika (kako sam čula od nešto starijih sugrađana) pa su svi sastavi zapravo dolazili u Osijek testirati svoje nosače zvukova jer ako je prošlo u Osijeku, proći će i drugdje. Voljela bih da nam se opet vrati taj epitet kritične publike koja cijeni kvalitetu.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon 2020.-e?

– Treba ostati kultura u koju ćemo ulagati, u koju ćemo dolaziti i s kojom ćemo živjeti! Ako budemo izgradili sadržaje, a ne budemo ih osvježavali novim sadržajima i ne budemo ih posjećivali, tada neće ostati ništa. Stoga uz izgrađenu infrastrukturu treba njegovati kulturu odlaženja na kulturne manifestacije. Vjerujem da će titula Europske prijestolnice kulture doprinijeti promjeni svijesti o vrijednosti ovoga grada jer u duhu gesla europske strategije i mi možemo transformirati svijet pa i svijest kulturom, zato bi bilo dobro da mi prvi budemo promjena koju želimo vidjeti.

 

Join the conversation! 2 Comments

  1. Osjecke ‘katakombe’ su ostatci zidova tvrdje i bas nemaju veze sa Mursom. Osim ako u najnovijim iskopavanjima nisu nadjene neke prave rimske katakombe, gospodja nema blage veze o tome sto prica.

    Ha da. oskultura… ftw reklo bi se

    Odgovori
  2. Poštovani, sugovornica je napisala kako nije zanemarivo vrijeme Murse čemu je dokaz nedavno pronađeno rimsko groblje, a nije zanemariv niti sam “fenomen katakombi koje su sačuvane i čine sastavni dio suvremenog Osijeka…” Dakle, jedino zajedničko Mursi i katakombama je to što te dvije osječke vrijednosti nisu zanemarive. Pokušajte ponovo pročitati rečenicu i interpukcijski znakovi će vam sve otkriti.
    Drago nam je što pratite Oskulturu.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s