Dragica Dragun

Doc. dr. sc. Dragica Dragun, voditeljica Katedre za teoriju književnosti i svjetsku književnost Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Doc. dr. sc. Dragica Dragun, voditeljica Katedre za teoriju književnosti i svjetsku književnost Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Mislim da će presudna biti procjena tko sve navedeno, u zasigurno kilogramima teškim spisima, može realizirati

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Je li tko zakazao?

– Jasna kulturna politika ne postoji na nacionalnoj razini i takvo „jasno nepostojanje” kulturne politike našega grada lakše mogu razumjeti. Ne opravdati, razumjeti. Dakako, unazad nekoliko godina mogu se pročitati najave ozbiljnijih strategija, ali kao da sve ostaje na nacrtima, daleko od realizacije. Znamo jedan od razloga – novca nema. Možda je to i odgovor na zakazivanje. Jer ljudi, koji rade, ima. Znamo, i u našemu gradu. Ako su institucijom vezani, onda bih istaknula Osječku gradsku i sveučilišnu knjižnicu, Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Umjetničku akademiju.

* Koji je najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Zasigurno jedan od važnijih potencijala kulturne djelatnosti Osijeka treba biti usmjeren na djecu i mlade. Zahvaljujući radu Dječjega odjela gradske knjižnice ili Dječjega kazališta i Umjetničke akademije, on je otvoren, ali to je prostor na kojemu se može mnogo više. Ne govorim to kao frazu – djeca i mladi su budućnost…, nego stoga što je na taj dio populacije usmjereno i moje bavljenje književnošću.

Veliki broj znanstvenih radova i tekstova koji problematiziraju teme djece i mladih u brojnim humanističkim disciplinama (pa i znanosti o književnosti) na različitim stranama svijeta već više desetljeća započinje konstatacijom o premaloj, skromnoj ili nedovoljnoj produkciji znanstvenih radova o djeci i djetinjstvu, ali i uopće o kulturnim (i društvenim) aspektima djetinjstva, a posebno mladih i mladosti.

Podcrtala bih iz rečenoga: različite strane svijeta. Ne kao opravdavajuće (opet) naše sredine, grada, nego jednostavno činjenično, svega što je povezano s „malim ljudima” u bilo kojem društvu, tradiciji, zemljopisnoj točki. To je jednostavno tako.

* Što prepoznajete kao kulturni identitet Osijeka? Je li on kao takav prepoznat i od strane Osječana, ali i izvan granica Osijeka?

– Ostat ću u okviru književnosti za djecu i mlade. Kao one na kojima se može graditi kulturni identitet oslonjen na tradiciju, kao uporišno, istaknula bih Jelicu Belović Bernadzikowsku, Alexandera Rosenfelda (Roda Roda), Jagodu Truhelku. Pretpostavljam da je prvospomenuta, Belović, nepoznata mnogima. Riječ je o Osječanki koja je po uzoru na Wolgastove ideje bila prvom kritičarkom dječje književnosti, a pričama se, u kojima „čavrlja” sa svojim učenicima dajući im vrijedne životne savjete (vrijeme je to kada se problem nije mogao uguglati, riječ je o samom početku dvadesetoga stoljeća), i književno ostvarila. No ona je zanimljiva i u etnografskome kontekstu.

Nije (pre)poznat ni Roda. Početkom akademske godine upitam studente znaju li za nj te uvijek i iznova ostanem zatečena niječnim odgovorom, iako kao studenti književnosti gotovo svakodnevno prolaze pokraj njegove statue pri ulazu u Gradsku i sveučilišnu knjižnicu.

Dakako, da nam taj izniman autor (podrijetlom Židov, rođenjem Moravac, po izboru i zavičajnome pravu, kako netko reče, Osječanin i Slavonac) postane dostupniji, zaslužan je profesor Obad, koji je s njemačkoga preveo Vragolije tatina sina Marije i približio nam književnu „sestru” Pipi Duge Čarape. Truhelka je ona o kojoj Osječani, ali i oni izvan njega, ipak, nešto znaju. A o Truhelki spisateljici, samoprijegornoj pedagoškoj radnici, prethodnici i prvoj u mnogo čemu moglo bi se… Kao i o ostalim članovima obitelji, primjerice Ćiri, povjesničaru umjetnosti i arheologu. Neobično me raduje nedavno usidrena vodenica, koja će otvaranjem za javnost moći biti sjajna platforma da se progovori o Dravi i vodenicama kakve Jagoda opisuje u Zlatnim dancima.
Istaknula sam uporišno, dakako, i suvremenost je, identitetno, u smislu dječje književnog potentna i zanimljiva.

* Na koji ga je način potrebno promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama? Čini li dovoljno po tom pitanju?

– Razmjenom iskustava, umrežavanjem. I uvlačenjem u taj prostor (kulture) mehanizama i alata iz nekih drugih polja, grana. Čini mi se da tehnologija, ekonomija… mora u kulturne pore, htjeli mi to priznati ili ne, sviđalo nam se ili ne. Nekako kao da kulturnjaci još uvijek, ili često, romantičarski gledaju – može se i bez toga.

* Osijek ima raznoliku baštinu i kulturnu ponudu, specifičnu geografsku smještenost i gospodarske prilike, a u odnosu na druge gradove kandidate. Što bi, prema vama, moglo presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Nisam sigurna da će bilo što od onoga što bih sada mogla izdvojiti kao našu prednost, pa i navedeno, u odnosu na ostale gradove kandidate presuditi. Vjerojatno svi imaju nekog razloga ponijeti tu laskavu titulu. Mislim da će presudna biti procjena tko sve navedeno, u zasigurno kilogramima teškim spisima, može realizirati. Vjerujem da je tim koji je radio na projektu za kandidaturu Osijeka to istaknuo. Čini mi se to bitnim, jer procjenu donose, ipak, neke „druge prakse”.

* Što bi Osijek mogao dobiti titulom Europska prijestolnica kulture? Koje su njezine prednosti?

– Mnogo – početi sustavno raditi kulturu. Rudarski, ili kao u polju, na građevini, ozbiljnome IT uredu. A onda odrađeno i živjeti. Ne s vremena na vrijeme, nego svakodnevno. Zapravo, to je strahovito mnogo.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Ljudi. Ljudi koji će se baviti kulturnom djelatnošću kako „poslije” ne bi bilo kao i „prije”. No to treba ostati, tj. postati ako se titula i ne dogodi.