Darko Varga

Darko Varga

Darko Varga, publicist

Osječani koji idu na provod u Baranju, prolaze pored toliko znamenitosti, a da ih uopće ne vide niti znaju pored čega su prošli

* Koju ulogu može imati Baranja i okolica Osijeka na kandidaturu Osijeka za titulu Europska prijestolnica kulture?

– Ljudi su skloni stvari stavljati u krute, ograničene fileove, tako je i grad Osijek u glavama mnogih ljudi ograđen mentalnim „kineskim zidom“. Baranja je za Hrvatsku, a nažalost i za mnoge Osječane terraincognita. Baranja se, još uvijek, doživljava kao kulinarsko-hedonističko područje. Osječani koji idu na provod u Baranju, prolaze pored toliko znamenitosti, a da ih uopće ne vide niti znaju pored čega su prošli. Samo od rijeke Drave prema Bilju imamo Josipov put ( po Josipu II.), rimski limes, Teufels-weg, miljokaz koji„objasnio“ Katančić, i u Bilju: Čingi-lingi čardu (mjesto) , dvorac Eugena Savojskog, kuću prefekta Beljskog vlastelinstva Mitterpachera u kojoj su rođeni tako značajni europski znanstvenici Ljudevit i Josip Mitterpacher od Mitternburga, itd. U Baranji je rođen jedan od najznačajnijih graditelja orgulja u Europi, Josef Angster, osječki stolarski šegrt. U Baranji ima još puno objekata od povijesnog značaja, pa i Mohačka bitka je održana na području Baranje, na području današnjih dviju država, sudbonosna bitka nakon koje su Turci došli do Beča. Na ovom području se dogodila i „ druga Mohačka bitka“ , bitka kod Nagyharsánya 1687. godine kada je od Turaka oslobođena Baranja i Osijek. Sve te povijesne i još mnoge druge činjenice i artefakti iz Baranji dio su naše kulture i sigurno ih treba predstaviti u aktivnostima da bi se Osijek uvrstio u prijestolnicu kulture.

Posebna priča je Kopački rit, čije granice zaštićenog područja su kilometar, dva, udaljene od Donjeg grada. Praktično, Kopački rit je u „dvorištu“ grada Osijeka.

Cestom, od Dravskog mosta do Sakadaša ima manje od 12 kilometara. Kopački rit nije samo adut općine Bilje i Baranje nego i Osijeka. U kulturu spada i odnos prema prirodi i okolišu i njegovo očuvanje govori o svijesti, o kulturi ponašanja i načina života stanovnika određenog područja. Ponos grada su njegovi parkovi, ali je to i Park prirode i Posebni zoološki rezervat Kopački rit. Ali, da bi to bilo stvarno, stanovnici bi o svom kraju, o njegovim vrijednostima, trebali znati izreći barem 5 rečenica.

Baranja sa svojim vrijednostima, nažalost mnogih vrijednosti koje nisu otkrivene, napisane, predstavljene, prije svega, lokalno, i dalje ostaje „veliki potencijal“ koji se danas svodi samo na iće i piće.

Potrebno je više raditi na popularizaciji vrijednosti, s materijalima: pisanim, audio, video, internet, koji trebaju doprijeti do svake kuće, do svakog stanovnika. Bez sustavnog rada i uključenja više ljudi koji bi radili na predstavljanju vrijednosti Baranje: kulturoloških, povijesnih i inih, i Osijek gubi jer ovako, ima samo fizičko, ali nema i duhovno zaleđe.

* A što bi od titule mogli dobiti? Koje su njezine prednosti?

– I bez titule, Osijek je oživio. Ljudi su se pokrenuli. Na više područja, iz raznih krugova: fakulteti, razne institucije, razne organizacije i pojedinci žele doprinijeti. Ima tu i opasnosti kada laici, uz sav entuzijazam, rade krive stvari u nedostatku znanja i bez oslanjanja na struku u svom radu.

Nije dovoljan samo entuzijazam koji će trajati do dobivanja/nedobivanja titule.

Što hoću reći? Ljudi su se pokrenuli zbog titule, žele osvojiti „zlatnu medalju“, ali po meni, ova kandidatura je šansa da se grad pokrene, podigne , dovede u bolje stanje nego što je danas. Ne smije se stati i onda ako se dobije/ ne dobije ta „zlatna medalja“. Najveći dobitak je taj da su se kreativni ljudi pokrenuli.

* Ako ponesemo ovu titulu, imat ćemo zadatak pokrenuti brojne programe i(li) infrastrukturne projekte kako bismo ju opravdali? Što vidite kao prioritet? Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Dodjeljivanje titule je simbolički čin. Bitan je sadržaj. Vjerujem da se titula dodjeljuje onom gradu koji je najviše napredovao u određenom vremenskom razdoblju i ona bi trebala biti poticaj da se grad i dalje razvija.
Imati zadatak? Od koga?

Ako ne radimo projekte ZBOG SEBE i zbog svoje bolje budućnosti, zbog kvalitetnijeg života onda je stvar pogrešno postavljena. Kome se to trebamo pravdati i zašto?

Vidim da je ova kandidatura pokrenula kreativno ljude i to je najveći dobitak za grad. Prioriteti? Hm. Teško je izdvojiti koji projekti bi trebali dobiti prednost. Ima puno ideja, a javljaju se nove i nove. Već to je dobitak: oslobodio se duh. Što treba ostati nakon 2020.? Ne smije se stati, treba raditi i više nego za ovu kandidaturu. Ako ste mislili na materijalno, što bi trebalo ostati nakon 2020., prioritet bih dao izgradnji koncertne dvorane za kojom Osijek vapi: VA Brevis, Osječki zumbići, Lipa…

* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka, je li on dovoljno iskorišten?

– Prvo. Kultura nisu samo institucije. Kultura mora doći do svakoga, mora biti „dohvatljiva“, u kulturi treba sudjelovati, a ne biti samo njen puki konzument: gledatelj, slušatelj. Kultura življenja, kultura ponašanja u prometu, na ulici, u tramvaju, možda više spadaju u pojam civiliziranosti, ali važno je to reći. Nekultura je suviše glasno pričanje, vikanje da bi se skrenulo pozornost na sebe. Potrebno je ukazivati na loše primjere u ponašanju, prometu i educirati ljude i pokazivati dobre primjere. Ovako, je sve veći jaz između tzv. elitne kulture i svakodnevnog života.

Kultura bi trebala oplemenjivati ljude, a vidimo sve veći jaz između tzv. „elitne“ kulture i svakodnevnice. Možda bi u sklopu projekata kulture trebalo raditi radionice, prezentacije, koje bi se približile širem sloju ljudi i educirale.

Glede potencijala. Osijek ima potencijala i značajnih rezultata ostvarenih u Svijetu. Najbolji primjer je VA Brevis, vokalni ansambl ( zbor) koji je osvojio najveće vrhunce u zborskom pjevanju na Svijetu. Nažalost, sredina u kojoj djeluju ih manje cijeni nego svi vrhunski stručnjaci iz Svijeta, pa i na jednoj lokalnoj televiziji gledamo Zagrebačke mališane, a ne Osječke zumbiće. Ima tu svega: i zavisti, ali prije svega NEZNANJA. Oni koji odlučuju o novcima, nisu na razini ovog zbora. Tu se treba zamisliti i pitati: tko su oni koji odlučuju o financiranju kulture? VA Brevis je rezultat dugogodišnjeg, sustavnog i stručnog rada, a ne slučajnosti ili trenutnog bljeska. Važno da ima više KUD-ova, zborova, klubova itd. koji su vođeni stručnim osobama. Potrebno je širiti bazu, a za to treba imati politiku u kulturi, imati viziju razvitka kulture. Dobro je imati HNK, Dječje kazalište, ali to nije dovoljno.

* Identitet treba pronaći, utvrditi i usmjeriti. Koji je osječki kulturni identitet? Na koji je način potrebno taj identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Korijeni osječke kulture su mitteleuropski. Na tome treba graditi identitet. Amerikanci, koji nemaju povijesti, identitet grade na svojim predsjednicima i pljačkašima, razbojnicima. Osijek bi trebao, recimo, graditi identitet na svojim nobelovcima.

Pitajte na ulici 10 ljudi znaju li da su se u Osijeku, u istoj gimnaziji, školovala dva dobitnika Nobelove nagrade. Koliko od njih će znati točan odgovor? 2? 3? 5? 10? Opet dolazimo do onih 5 rečenica koje bi svaki građanin o svom gradu trebao znati. Nije dovoljno u elitnim krugovima, u znanstvenim časopisima pisati o tome. Treba doći do ljudi.

Ako stanovništvo ne zna svoju povijest, svoje vrijednosti, onda je bespredmetno govoriti o kulturi. Nije kultura ono što „živi“ u uskom krugu ljudi. Kulturna elita i konzumenti kulture. Ovi konzumenti, u njih treba ulagati. Današnja sredstva komunikacija to omogućuju, a i u školstvu bi trebalo obrađivati više lokalnih tema s kojima će se djeca upoznavati.

Ako postoje vrijednosti koje imamo, naravno da ih je potrebno promicati na svim razinama, a to treba znati, to mora biti dio sustava, plana i naravno novaca.

Potrebno je ulagati u budućnost, ali, nažalost, mnogi projekti i „projekti“ traju jedan mandat jedne vlasti, onda se na, recimo, uspješne osječke zborove gleda kao: naši i vaši zborovi, a SVI su naši, osječki i trebamo se radovati uspjehu svakog zbora. Zborove sam uzeo kao primjer razmišljanja i ponašanja.
Identitet Osijeka je i osječki tramvaj i Tvrđa, Solarski trg i „ Bendek“ i konkatedrala, Osijek je i „lega“, Osijek je pecanje ( 1/5 svih pecaroša u Hrvatskoj registrirano je u Osijeku i okolici), itd., itd. Već 14 godina radim na knjizi „ Osječki pecaroški priručnik“ koja bi trebala „pomoći“ izgradnji tog osječkog identiteta jer ne govori samo o pecanju nego bilježi jedno vrijeme i specifičnu osječku leksiku koja upravo dokazuje taj specifični, osječki identitet. Ali, kako tu knjigu približiti građanima kada nema novaca za njeno izdavanje. Siguran sam da u Osijeku ima puno kreativnih ljudi koji bi imali što reći, ali „zapnu“ s novcima.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto su one važne?

– Već sam ranije o tome rekao. Ne postoji jasna kulturna politika. Kao u mnogim drugim područjima postoji neka stihija, potezi su razine: od danas do sutra. Kultura je sustav kao što postoji čitav niz drugih sustava. Da bi sustav funkcionirao on mora biti osmišljen, financiran , vođen i praćen , rezultati valorizirani, mjereni.

Sudionici u kulturi moraju surađivati na zajedničkim projektima, moraju biti otvoreni jedni prema drugima, a ne se zatvarati u svoje područje, u svoju instituciju.

Vrijeme je multidisciplinarnosti, a kako sam na početku rekao, ljudi su se skloni zatvarati u fileove, razmišljati „po šemi“, a često je ta šema naslijeđena iz nekih soc-realističkih vremena.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Jedan temeljni problem? Nema ništa jednoga i temeljnoga, apsolutnoga problema kojim bi se naslikalo stanje osječke kulture. Već sam ranije izrekao nekoliko problema, između redova. Kako je kultura sustav, onda kada nema sustava u kulturi nema ni kulture. Ona danas većinom ovisi o entuzijastima koji su često nestručni. Drugi problem su „četverogodišnji držači kese“ koji nisu dorasli svom položaju zbog neznanja , nezainteresiranosti i podjela na „ naši i vaši“ ili kako je to najbolje izrekao bivši premijer: „ ili mi ili oni“. Taj boljševički mentalni sklop je najveći problem u kulturi. Kako u kulturi tako i u društvu. S vrhova vlasti, taj mentalni sklop se preslikava i na niže hijerarhije, a nažalost i na mlade ljude koji danas imaju mogućnosti izražavanja, imaju slobodu izražavanja i stvaranja.

Nažalost, vidim nezainteresiranost mladih. Danas nema onakvih, šezdesetosmaških buntovnih mladih ljudi koji bi mijenjali svijet. „Ne da mi se“, „neka netko DRUGI riješi moje probleme“.

Zato je potrebno animirati mlade ljude u razne aktivnosti od tehničke kulture na dalje, a ponavljam: za to mora postojati vizija, strategija, plan i naravno novci.

* Kako kulturne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana? Je li tko zakazao?

– Na neki način već sam prije odgovorio na ova pitanja. To jest bit: „kulturne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana“. Da bi se to ostvarilo potrebno je puno raditi. Znanost, institucije se trebaju približiti „običnom čovjeku“. Joj kako mrzim tu riječ.

Potrebno je kulturu popularizirati kao što to rade s popularizacijom znanosti.

Dobiti nagradu, biti uvršten među europske gradove po kriteriju kulture je lijepo, ali meni je važnije da Osijek, moj rodni grad, bude bolji, ljepši, civiliziraniji s više sadržaja u kulturi da u gradu postoji npr. jazz-club, da grad ima koncertnu dvoranu gdje se mogu ugostiti vrhunski izvođači iz Europe i Svijeta, da ima npr. gudački kvartet, da se događaju festivali, a ne samo fišijade u raznim oblicima, da u Osijeku bude bogata izdavačka djelatnost, da kreativni dobiju šansu reći svoje, ono što imaju reći i OBOGATITI nas sve. Da, osim toga, a ne manje važno: da biciklisti ne „prelijeću“ zebre, nego da siđu s bicikla i preguraju ga pješice, a da mladi čovjek u tramvaju ponudi sjedalo starijoj gospođi. Te kinderštube smo ZABORAVILI. Obnovimo ih. Tanka je granica između civiliziranosti i kulture.