Branko Kostelnik

Branko Kostelnik, novinar, publicist i glazbenik

Branko Kostelnik, novinar, publicist, glazbenik, producent i multimedijski djelatnik

Treba zbiti redove i zakopati sve ratne sjekire, sva ta provincijska naklapanja koja nepotrebno isisavaju  energiju

* Što prepoznajte kao najveći potencijal književne kulturne djelatnosti Osijeka? Je li on dovoljno iskorišten?

– Najveći su mi potencijal tih nekoliko imena koji su  nekoliko posljednjih godina došli ni odkuda. Hm, to naravno raduje, ali, iskreno rečeno, jest svojevrstan paradoks i to ne samo osječki već i opće hrvatski rekao bih, i čini mi se – barem prema infromacijama koje imam – da je više rezultat neke slučajnosti, općeg protoka informacija i razvoja medijske i tehnološke scene i samovoljnog „rada na sebi“ na terenu nego rezultat nekog temeljitijeg  razvoja scene koja bi kao (KAO! Prema Albahariju ključna riječ!) imala nekakvu platformu, koncept, strategiju ili nešto slično. To vam je poput stanja u cro sportu – toliko je tih talentiranih mulaca okolo (jučer Ivanišević, Kostelići, Šuker, Boban… danas Borna Čović, Šarić, Duvnjak,  Perkovićeva…) od kojih samo fanatičnim vježbanjem i upornim guranjem i ulaganjem – gotovo u pravilu roditelja (Kostelići, Vlašići…) nastaju  jaki pojednici koji postižu nevjerojatne rezultate dok je stanje tzv. sprotske baze i scene poprilično trulo (podsjetimo se samo  stanja u HNS-u, Dinamu i Hajduku, Ciboni, cro ligama etc).

Ja jesam za tezu da treba ulagati u jake individulace, u elitu, vjerujem u jake pojedince.

Oni vuku cijele ekipe (pozdrav Draženu i Milanu EKV tamo gore, a Đoniju u majci Nizozemskoj!), žanrove, grupe, branše, ali ipak je, priznat ćete, puno zdravije da ti pojedinci, u idealnoj situaciji dakako, izrastaju iz jake i formirane scene gdje svaki kotačić dobro „dela“ odnosno radi svoj posao: od kritičara (odumirućih!) preko časopisa (nepostojećih!) do tribina (nekontuiranih  i/ili rijetkih!), readinga-čitanja in live (splasnutih! nakon FAKA), pa sve do kvalitetnih izdanja koji bi trebali biti pravilo, a ne izuzetak, jakih izdavačkih  kuća, inteligentnih urednika, kreativnih radionica…


* Vjerujem da to možete potkrijepiti vlastitim iskustvima.

Ne mogu se ne dotaknuti zlatnih osamdesetih kada se ipak, bez lažne patetike i stupidnog  nostalgičarenja, stvorila   s c e n a   u kojoj je književnost i književena scena bila, predvođena časopisom Quorum i quorumašima, u najmanju ruku ravnopravna u cijeloj toj visoko delikatesnoj musaki multimedijalnih aktera, likova, grupa, događanja i žanrova (rock, performance, video, likovnost, strip, teatar, film, moda, dizajn…). A onda se opet ne mogu ne dotaknuti  da se to nama  tada omogućavalo: pa pogledajte samo na primjeru STUC-a.

Mi smo tamo visili u onim rupama, pluća, koža i kosa su mi/nam godinama „mirisala“ na tu memlu, ali stvorili smo    s c e n u.

I to ne bilo kakvu. Toliko jaku da se potkraj 80-ih s lakoćom djelili pljuske po Jugi na pet puta većem tržištu i jakoj konkurenciji. Pogledaje gdje su uostalom završile te perjanice scene: Rešicki je  defintivno ponabolji cro pjesnik zadnja tri desetljeća, Faktor je ušao  u art history nastupima na Biennalima, Mataković – koji je prve table objavio u osječkom TENU – je rasturio. Tu su još i perjanice  pera i medija, teatra i filma, poput Matanovićeve, Pogačnikove, Grgića, Brkića, Mikića, Anočića, Barišića, Lončara, Čokljata, Milasa, Crnojevićeve, Kristića, Kopljara, pa eto, zašto ne reći, i moje multimedijalne malenkosti. Tu su i mlađi Anočić, Jurić, Lončarićeva i Kočišova. Pa moji TENOVCI i TENOVKE:  Kolakova, Čoćićeva, Madunićeva, Vučićeva, Maljković, Rizvanović, Meštar, Milardović, Damir Jurić… Jel vidite šta im je zajedničko: gotovo svi su, osim sveučilišnog profe Rema i fotografa Topića, Jačimovića i Lončara, otišli u Zagreb! Unatoč vječnom rogoborenju protiv  hrvatske metropolice mnogih od njih, evo tu su, na Jelačićevom placu. Zašto je tomu tako ostavljam za jednu dublju analizu premda se svakom pametnom odgovor nameće sam po sebi, zar ne? Premda, povijesno gledano, uvijek su jaki individualci odlazili: od Knifera, Lustiga preko Makovića, Šmita, Kiće, Dade i  Žlice do…

No, danas doista živimo u medijskom selu koje su nekad predviđali tako da se preko skajpa, neta, fejsa mp3 i 4 možemo čuti svaku minutu i zajedno raditi prave stvari.

Stoga i ovaj vaš poziv, unatoč brojnim ranama  iz prošlosti, raduje. I daje nadu da nešto možemo zajedno pokrenuti. Svom sranju oko nas, usprkos!

Ali, pazite, netko nam je, to delanje u osamdesetima, omogućio.

Da uđemo u taj prostor. Da tiskamo te TENOVE, REVIJE, knjige, pjesme, da objavljujemo te ploče i kasete RODERICKA, SRETNIH ULICA, POGONSKA GORIVA… Da, i to tamo gdje sada – kako sam čuo – caruju (ili su već procarevale?) cajke i narodnjaci. Odnosno  to veliko – n i š t a. A tamo se proizvodila  kultura, naime.

* Na temelju čega graditi osječki kulturni identitet i na koji način ga promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Temeljnim načelima Euro kulture i kulture uopće: multikulturalnošću, otvaranjem, komunikacijom, suradnjom, interakcijom… ili kako kaže Dick Heabdige:   k r e t a nj e m.   Ali isto tako i radom i talentom. Razvojem i poticanjem kreativnosti. Stvaranjem uvjeta da ova sredina može iznjedriti nove Knifere i Lustige.

A to prije svega, naravno, znači da se moraju osigurati novci i prostori za rad. A to danas mogu samo političke elite.

E, sada, drugo je pitanje koliko oni to žele. I znaju. Koliko uopće njih zanima kultura. Jer, to dakako nije neki ukras koji ćete poput licitarskog srca  prodavati strancu na Jelačić placu. To znači i pustiti kritiku, i slušati drugačijeg. Nekog novog Đonija Štulića na primjer. A moja ga je generacija osamdesetih ipak dala tj. imala!

* Koliko je važna jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– Naravno da je  važna. Ali ne budimo birokrate ili l’ art pour l’ artisti da inzistiramo na formi, na nekakvim strategijama pod svaku cijenu. Mi moramo stvoriti uvjete. A nekada ih i inicirati ili čak provocirati, ako naravno nemamo figu u džepu. Kako? Pa, recimo umrežavanjem s alternativnim/podkulturnim scenama, pa s inozemnim srodnim art dušama,  ali istodobno i kupovanjem (opet lova, čudno u kapitalizmu, zar ne !?) jakih  igrača na tržištu. Ma šta jakih, najjačih! I davanjem dobrih uvjeta (čitaj: jaku plaću, stan – a toliko ih je trećerazrednih nogometaša do sada u Osijeku dobilo!). Pa, onda, omogućavanjem temeljnih sredstava za rad, za djelovanje recimo  kvalitetnih  scenografa, redatelja, muzičara…

Dakle,   u l a g a nj e,   k o n t i n u r i a n o.   S u s t a v n o.   E, tek onda možemo očekivati ozbiljne rezultate.

To je proces. Pa učimo malo od velikih: od Njemaca, od Britanaca. Od Danaca, majku mu. Ne  treba izmišljati toplu vodu.

Ne možemo se uvijek postavljati provincijski da smo a priori „naj na svitu“.

Nikad neću zaboraviti kad sam kao free lancer novinar pratio ranih devedesetih rad Tomaža Pandura u Mariboru. Evo, Maribor je našeg ranga grad. I gle čuda, bio je euro grad kulture prije par godina, koliko se sjećam. I taj vam je Pandur rasturao kao mladac – osobno sam se u to uvjerio – jer sam tamo boravio po nekoliko dana  pred svaku od  premjere trilogije Božanstvene komedije u njegovoj režiji koja je tada bila euro hit i vrh!!! Pazite, 1992!!! A on je dobio šansu od gradskih otaca i politike. I ogromnu lovu za produkciju. Kao mladac od 30 i kusur. Zamislite da sada rješimo ovaj problem u našem HNK i da bez utjecaja političarčića, apartčika i svih tih strančica dođe neki Pandur i dobije sva ta sredstava. Rasturio bi, uvjeren sam, grad  za 2-3 godine. Ali morali bi mijenjati suštinski sistem. Ne znam jel se zato ima snage i volje i znanja. Sjećam se, ljudi su iz Zagreba busevima hrlili na te predstave u mali Maribor.

Dakle, moguće je. No mora valjda netko gore tako odlučiti. Biti obrazovan. Kreativan. Htjeti, i ne imati tu famoznu hrvatsku figu u džepu, of kors. A zna se tko odlučuje. Tko ima moć.

No, s druge strane, očekujem i od novih klinaca koji imaju tu energiju, da otvaraju, da kopaju, da se bune, da se (iz)bore… bez obzira nas sva sranja oko nas. Budimo realni (tražimo nemoguće!) – uvijek su neka sranja na ovim prostorima. Ali nigdar ni bilo da ni bilo i… jel ni nama nitko nije dao baš sve na tacni, ju nou…

* Smatrate li da osječka kultura ima problema? Što je tome uzrok?

– Naravno da ima problema. No, dakako nije jedina… danas i ovdje… nešto možemo već i sintetizirati iz dosadašnjih odgovora, ali… nemojte podcjenjivati naše čitatelje. Oni su već skužili poruku. No dobro, možemo, ako baš inzistirate, reći neku vrst formule da ne brbljamo uvijek preveč:

Nedostatak novca plus odljev mozgova plus isprazni duh epohe plus subjektivne slabosti plus.

* Osijek je (bio) poznat po svojoj kulturnoj raznolikosti. Što bi, prema vašem mišljenju, moglo presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Naravno da je bio poznat po kulturnoj raznolikosti i da treba biti – i danas i sutra. Valjda se barem tu, nakon svega, svi slažemo. Njegov bitak, njegova srž kao grada je, po meni, bila, uz tu srednjoeuropsku furku, upravo ta heterogenost, te različitosti, pa ako baš hoćete, ta multikulutralnost. Presudno bi, uz razne utjecaje i lobije, moglo biti upravo isticanje tih svojih posebnosti. Ili ukratko rečeno:

Budi svoj Esseče!

* Što vidite kao prednosti ove titule? Što bi Osijek njome dobio?

– Prednosti bi bile neprocjenjive, prvenstveno za razvoj grada, za njegov oporavak, za urbanitet. Građanska klasa koja odumire došla bi na svoje, i srednji staleži, of kors. Bilo bi to kao odskočna daska, kao vjetar u leđa.

Uvijek se sjetim kako je odfrknuo Zagreb kada je dobio Univerzijadu 1987.

To nisu bile samo nove dvorane i bazeni. Odjednom je bilo prepuno kafića, urbanih priča, muvinga, arta i kulture. I rock and rola  naravno. I opet: netko je to odlučio. Htio. Znao. Mogao… I pogodio. Stvari od tada u Agramu nisu više  iste. U direktnom smislu, ali i metaforički. Sjećam se da smo moja ekipa i ja znali skočiti na muving na par dana u Agram, često stopom. Nismo spavali po nekoliko dana. I donosili ideje u naš Esseck. Dakle, opet: kretali smo se.

* U slučaju da Osijek zaista postane Europskom prijestolnicom kulture, koje bi programe odnosno infrastrukturne projekte trebalo pokrenuti?

– Budimo realni. To će biti teška tekma. Ali nije nemoguće. Sjetite se kako je 1999. moj Manchester United pobjedio u finalu za prvaka Europe bolji Bayern (tj. Nijemce koji su, kako je rekao upravo Englez Gary Linecker, do tada uvijek pobjeđavali) golovima u zadnjoj  minuti i produžetku.   S V E   je moguće, nema predaje.

Ali, opet pošteno govoreći, puno bi lakše i logičnije bilo da se u Essecku kontinuirano godinama razvila jaka art i kulturna scena i da onda dobivanje te titule euro grada bude samo logična posljedica toga rada i djelovanja.

Ovako, na žalost uvijek, moramo ići na one trzaje s početka ovog razgovara. Ali ja i dalje mislim da je moguće. Treba zbiti redove. Zakopati  sve ratne sjekire i sva ta provincijska naklapanja koja nepotrebno isisavaju  energiju. Napraviti   s t ru č n i   tim od primjerice iskusnih lisaca poput nas koji smo puno naučili „na privremenom radu u Agramu“ i domaćih essekerskih lavova te mladih snaga. Ta sinteza je znala u povijesti  davati  začudne rezultate.

* Što Osijeku treba ostati u godinama nakon ove važne titule?

– Ako pobjedimo u zadnjoj minuti ili čak produžetku trebalo bi to shvatiti ne da smo Bogom dani već da je to Maradonina Božja ruka. A to znači tek onda pojačano zasukati rukave i vratiti/opravdati  taj dar. Vratiti Essecku sjaj…

 

Join the conversation! 1 Comment

  1. Koliko vrijedi jedno srce, licitarsko….kao zaštičeni znak UNESCO-ve kulturne nematerijalne baštine jednoga grada koji toliko silno teži biti prijestolnicom.

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s