Delimir Rešicki

Delimir Rešicki, književnik I novinar, dobitnik svih najvažnijih hrvatskih književnih nagrada – Goranov vijenac (2011.), Vladimir Nazor (2006.), Kiklop (2005.) te dobitnik ugledne međunarodne književne nagrade Hubert Burda Preis (2008.)

Delimir Rešicki, književnik I novinar, dobitnik svih najvažnijih hrvatskih književnih nagrada – Goranov vijenac (2011.), Vladimir Nazor (2006.), Kiklop (2005.) te dobitnik ugledne međunarodne književne nagrade Hubert Burda Preis (2008.)

U Osijeku je premalo umjetnika i kulturnjaka uopće koji imalo komuniciraju s kulturnim “scenama” u svijetu, a što je najtragičnije, i u samoj Hrvatskoj

* Kako doživljavate osječku književnu scenu unazad dvadeset i nešto više godina?

– Nadam se, draga Majo, da se nećeš naljutiti kada ti sada kažem da mi se sintagma, inače u općoj uporabi, “književna scena” nije nikada posebno sviđala jer prilično teatralizira cijelu književnost, a ne, logično, samo onu dramsku. Shakespeare, znano je, cijeli je svijet, a ne samo nečiju književnu prošlost i sadašnjost, nazivao upravo – scenom.No u osječkom slučaju to možda i nije tako velika pogreška jer se i previše od književnog života ovdje događa baš kao u nekoj inscenaciji drame apsurda u poprilično autističnoj, palanačkoj varijanti – glumataju, naime, do iznemoglosti, književne, književno-znanstvene i ine veličine, cvjetaju nepotistička i sva druga duboko amoralna, protekcionaška i patološki tašta i ne samo književna carstva, s još uvijek istim mentoricama i mentorima, uvijek s logističkom potporom u okruženju laskave, uglavnom akademske dvorske svite.

O onome što se u posljednjih dvadesetak godina zbivalo na “osječkoj književnoj sceni” prilično sam jasno i iscrpno pisao u svojoj knjizi “Demoni u tranzicijskoj špilji”.

Tamo se oni koje to zanima mogu prilično iscrpno informirati o tome što ja mislim o recentnim osječkim, ali i hrvatskim  književnim, znanstvenim i ostalim i ne samo kulturnjačkim veličinama. To je knjiga s konkretnim imenima i prezimenima koja ovdje doista više nemam namjeru ponavljati. I da rezimiramo: Osijek je u posljednjih dvadesetak godina prvo u bescijenje (po)trošio ili bagatelizirao sve ono lijepo što ga je osamdesetih činilo iza Zagreba, glede urbane kulture, vjerojatno najjačim kulturnjačkim gradom u Hrvatskoj, da bi se potom, iz godine u godinu, polako pretvarao u potpunu, dezorijentiranu i apatičnu, varošicu. Osijeku se dogodio, u punom naponu kulturnjačkog i umjetničkog procvata, jedan krvavi rat i jedno predugo vrijeme ni rata ni mira, a poslije svega i jedna prilično jalova, zakulisna, konvertitska demokracija. No neke stvari od onih o kojima sam pisao u “Demonima…” presporo se, ali ipak, bar povremeno, normaliziraju.

* Gdje je Osijek danas?

– Iskreno, imam previše godina da bih ih trošio na danonoćno mudrovanje o “osječkoj književnoj sceni” danas. U vremenu koje mi je ostalo, a kada mi zdravlje to dopusti, htio bih razmišljati i pisati o, primjerice, Krasznahorkaiju, Sebaldu, Kertészu, Améryju, spominjem imena koja mi prva padaju na pamet, Blakeu, Zweigu, Brochu, Benjaminu, Bernhardu i zauvijek Mannu, Musilu i posebice Kafki… Toliko je toga  ostalo za (na)učiti. Ako baš nikome u ovome gradu ne smeta to kronično stanje protekcionaštva, klijentelizma, despotizma, uškopljenosti i anemije, nakon svega što sam napisao u “Demonima…” i samoga sebe tako, na svoju veliku radost, “prognao” iz domicilnoga kulturnjačkoga raja, to više ne smeta ni meni. “Tužno je biti u pravu”, piše na jednom mjestu Kertész.

Uostalom, ja se već dugo ama baš ni po čemu osim po sadašnjoj adresi stanovanja baš nimalo ne osjećam dijelom “osječke književne scene”.

Ako mogu biti malo osoban, ne osjećam se više dijelom baš ničega takvoga. Osim što sam se uvijek osjećao čovjekom koji, kako je to rekao Handke, pokušava biti piscem. Samoća je oduvijek bila moje primarno stanje. Pa i tih prekrasnih, u mom slučaju prilično bitničkih i boemskih osamdesetih, kada sam doista vjerovao i prakticirao, skupa sa svojim prijateljima, i prilično jadnim pomagalima, i Rimbaudovo “sistematsko rastrojstvo čula” i blakeovsko “proširenje vrata percepcije” i slične mladalačke ljepote. Čitanje je i danas, kao i onda, moja najsnažnija, opsesivna strast. Ono što sam pisao i pišem danas dijelim s onima koji to (još uvijek) i ovdje i u nekoliko zemalja vani, u prijevodu, čitaju. I to je sve. Osijek volim na neki svoj, danas fatalistički i stoički način.

Osijek je, doista, lijep grad, još uvijek posve po mjeri čovjeka.

To je grad iz kojega sam za dvadesetak minuta biciklom u Baranji, koju volim kao svoju sudbinu (istovremeno, dakle, i epafaniju i prokletstvo), pa ma kakva ona bila jer sam suštinski, a tako se i osjećam, Baranjac rođen u Osijeku samo zato što 1960. godine u Baranji nije bilo rodilišta. Upravo u Baranji navikao sam od ranog djetinjstva živjeti u bogatstvu različitosti i krajoliku jedne nevjerojatne, pitome, ali i divlje ljepote. Na samo četrdesetak minuta od Osijeka, ako vas to zanima, možete se naći u potpunoj divljini Kopačkog rita. Biti zorom, danju ili u sumrak pokraj voda i šuma koje još uvijek žive u svojoj istinskoj netaknutosti. No ja Baranju volim, prije svega, kao maloprije spomenuti amalgam različitosti u kojemu su se ljudi poput moje obitelji (bar četveronacionalnoga identiteta) mogli osjećati i osjećali – baš kod kuće. Dakle, imam se pravo osjećati i Hrvatom, i Nijemcem, i Mađarom, i Židovom. Ili, ako hoću, najjednostavnije, bićem koje ne želi imati granice u bilo kojem smislu.

* Može li se vratiti na svoju nekadašnju poziciju? Što je potrebno napraviti?

– U kulturi se, kao i uopće u životu, nikada nije moguće vratiti u prošlost a da i prečesto niste u figuri ordinarnoga kiča, nostalgije ili ponekad gotovo smrtonosne melankolije. Ili, u najgorem slučaju – zavičajne mitomanije.

Heraklit nas je davno učio kako nikada ne možemo dva puta zakoraknuti u istu rijeku.

Upravo genijalno, o prošlosti i povijesti kao, u nenormalnoj dozi, fatalnome teretu, Nietzsche je napisao neke od svojih ponajboljih stranica. Borges je pak u jednoj svojoj predivnoj knjizi pripovijedao o čudnoj sekti koja se zvala, a i danas se valjda zove, “Laudatores temporis acti” ili “Hvalitelji prošlih vremena”. Ja nikada nisam htio pripadati, ni kao dopisni član, toj sekti, ne zato što nemam dovoljno lijepih i posve dragocjenih i posve unikatnih sjećanja na jedan sasvim drukčiji i ne samo književni grad i svijet, nego zato što je to u velikim i svakodnevnim dozama potpuno besmisleno i u krajnjoj točki vrlo jadno i vrlo umarajuće. Previše poštujem Kleeovog “Angelusa Novusa” i besmrtnu Benjaminovu interpretaciju te čudesne slike a da bih do kraja života snatrio nad kod nekih počesto i premnogo perverzno izmaštanoj vlastitoj i, što je najgore, tuđoj prošlosti.
Ali, nisu izmaštani fenomenalni koncerti Rodericka i drugih sjajnih osječkih bendova s kraja osamdesetih, nije izmaštana neiscrpna energija Branka Kostelnika koju je, uz glazbu, uložio u to da tadašnje osječko omladinsko novinsko glasilo “Ten” učini novinama koje i prate, ali i kreiraju te zlatne dane osječke (sub)kulture.

Prisjetimo se da su upravo u “Tenu” svoje prve novinarske korake učinili danas mnogi važni i ne samo medijski djelatnici – Jagna Pogačnik, Nives Madunić Barišić, Miroslava Vučić, Saša Kopljar…

Nije izmaštan Darko Jerković i njegova nevjerojatna informiranost kao rock-kritičara i esejista koju je zadržao sve do danas, nisu izmaštane sjajne fotografije Zorana Jaćimovića i još mnoge druge, predivne stvari. Uostalom, to što osječka kulturnjačka mladost danas nema svoje glasilo, ni na netu ni na papiru, jedan je od glavnih razloga njezine inhibiranosti. I nije nevažno spomenuti, rock-glazba bila je, bar što se mene tiče, jedan od prevažnih motora jednoga bitnoga dijela osječke kulture osamdesetih.
No da se vratimo u sadašnjost – svaka nova knjiga puno me više zanima od onih prethodnih koje, gotovo nikada, vjerovala ili ne, ne uzimam u ruke. To je moj književni princip već tridesetak godina. Osječki kulturnjaci, ali i građani uopće, konačno, jednom i zauvijek trebali bi, prije svega, razmišljati kako o svojoj književnoj tako i o svakoj drugoj sadašnjosti i budućnosti.

Vremena koja nas čekaju u doba posve totalitarne bio i svake druge tehnologizacije i virtualizacije baš svega oko nas neće biti nimalo laka za doista kreativne ljude, a ne klonirano roblje…

Svetlana Boym je u svojoj sjajnoj knjizi “Budućnost nostalgije” (objavljenoj u doba buđenja nostalgije u svim posttotalitarnim državama, kada su ljudi shvatili da kapitalizam nije pečeno pile na prvoj grani i da i sam gubi svoje ljudsko i brzo zadobiva posve globalno, dehumanizirajuće, pljačkaško, “neoliberalno” izdanje) genijalno napisala kako je izmišljanje bolje prošlosti puno neizvjesnije od same budućnosti. To je tada, prije desetak godina, doista bila istina. No čini mi se da to više, nažalost, nije nimalo tako. Potpuna tehnologizacija, simulakrum i biotehnologija, o kojoj je tako sjajno i davno pisao Foucault, doista mogu biti krajem ljudskoga svijeta, bar onakvoga kakvoga znamo od početaka civilizacije do danas. Osamdesete se ne mogu ponoviti jer se, između ostaloga, i informacijska i svaka druga epistemološka paradigma potpuno izmijenila – u smjeru istinske apokalipse humanoga.

* Što vidite kao najveći književni potencijal Osijeka?

– Najveći potencijal književnoga Osijeka danas vidim u pisanju Ivane Šojat Kuči, briljantnoj esejistici Darija Grgića, koji uskoro objavljuje i dva romana koje jedva čekam čitati, i povijesničarskom i književnome djelu Stanka Andrića. Njegov “Simurg” epohalna je knjiga. Glede književno-znanstvene produkcije tu svakako treba istaknuti sasvim poseban rad Kristine Peternai Andrić. Milovana Tatarina podjednako, Dubravke Brunčić… Puno očekujem od onoga što vrijedno radi moj dragi mladi prijatelj Luka Kuveždić. Što se tiče filozofije i teologije, imamo tako potrebne knjige Ivice Šole… Uglavnom, potencijal su oni ljudi koji doista bez straha misle svojom glavom.

* Na čemu Osijek može i treba (li uopće) graditi svoj književni kulturni identitet?

– Ovo je, bar po meni, pitanje svih pitanja, a na koje je doista najlakše odgovoriti. Osijek svoj kulturnjački i svaki drugi civilizacijski identitet treba graditi poštujući tek i jedino svoju vlastitu, višekulturnu i uopće multietničku raznolikost, posve usuprot povremenim i na sreću jenjavajućim pokušajima da ga se posvema kulturocidno pokušava promovirati u, primjerice, urbanu šokačku prijestolnicu (!?). Ostavimo to onim gradovima koji to doista nedvojbeno jesu – Vinkovcima, Đakovu…

Osijek bi, poštujući sam sebe, trebao njegovati i svoje njemstvo, i svoje mađarstvo, i svoje gotovo potpuno za II. svjetskoga nestalo i poubijano židovstvo.

Raditi to na način na koji to godinama čini, primjerice, gospodin Nikola Mak, na način na koji to akribijski radi, primjerice, Vlado Obad i njemu slični, vrijedni, tihi i pošteni ljudi. U Osijeku bih se volio moliti, da mi je to namjera, u katoličkoj konkatedrali ili baroknoj crkvi u Tvrđi, evangelističkoj i pravoslavnoj crkvi i svakako, last but not least, sinagogi. Uostalom, Osijek je i što se tiče hrvatstva posve raznorodan grad u kojemu žive bližim podrijetlom Dalmatinci, Hercegovci, Ličani, iza rata i prije njega doseljeni Hrvati iz svih krajeva Bosne i, naravno, Šokci. Osijek je grad predivnih različitosti koji i danas odolijeva permanentnoj identitenoj redukciji upravo zato što je nemoguće iskorijeniti njegov istinski, kozmopolitski, sjajni, dakle srednjoeuropski, građanski duh. Na tome bi Osijek trebao i dalje graditi svoj književni i svaki drugi identitet. Ništa ni više ni manje nego slušati ono što mu pričaju vlastite ulice, zidovi, groblja, tavani i podrumi. Odrastao sam, kako rekoh, u Baranji, u šokačkom selu Branjinom Vrhu i mislim da se, za razliku od onih koji se time busaju u prsa, prilično razumijem u tragediju, pa i intenzivno je osjećam u sebi, koja se šokaštvu dogodila u dvadesetom stoljeću.

Šokaštvo i šokačku tradiciju treba, prije svega, čuvati na njezinome istinskome, a izmičućem tlu.

Dovoljno je obići bilo koje šokačko groblje, primjerice u Baranji, pa da se vidi kako propadaju dirljivi nadgrobni spomenici o kojima već godinama nema tko brinuti. Nema više nikakvoga odlaganja. Ono što je ostalo treba pokušati spasiti već danas, jer će već doslovce sutra biti itekako prekasno.

* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto je ona potrebna?

– U Osijeku već i predugo, upravo godinama, nema apsolutno, pa ni u naznakama, nikakve kulturne politike. A tko da ju i smisli? Stranački birokrati koje se smješta u kulturnjački “sektor” da ih se nekako uhljebi, po mogućnosti do kraja života? Upravo to i jest razlog zašto u Osijeku nema nikakve kulturne politike, a posljedica svega toga sveopća je mediokritetizacija i gubitak ikakve kulturnjačke samokritičnosti i samosvijesti.

Problem je to veći što u Osijeku, među umjetnicima i kulturnjacima, ali i ne samo njima, nema baš ničega osim pukoga klijentelizma i konformizma najgore vrste.

Svima je, izgleda, dobro i lijepo, svi šute, nitko se ovdje neće zamjeriti baš nikome. Zbog toga osječka umjetnička i kulturna scena i zaslužuje upravo takve tutore kakve danas i ima. Konsenzus kulturnjaka oko najvažnijih smjernica i pitanja kulturne politike već se odavno, odavno, trebao jednostavno podrazumijevati. No sve je to skupa posljedica jedne prave pravcate hrvatske političke metastaze – hrvatske stranke naime, same u sebi, i danas funkcioniraju gotovo potpuno totalitarno, i potpuno bezidejno.

Pitanje stranačke podobnosti i poslušnosti, da ne napišem stege, i dalje je pitanje svih, pa i kulturnjačkih kadroviranja.

Penetriranje takve, totalitarne svijesti u kulturu i njezine institucije je, dakle, i nažalost – za sada neizbježno. Srećom, postoje i izuzeci od tog pravila, ali oni su, nažalost, rijetki.

* Koje mogućnosti nam pruža geografska smještenost Osijeka? Koliko je ona danas iskorištena?

– Osijek u tom smislu proživljava potpunu, doslovnu tragediju.

Uostalom, kako da za europski grad kulture konkurira mjesto iz kojega više ni vlakom ni autobusom ne možete ni do Budimpešte, grad iz kojega više nema željezničke veze do Pečuha, do kojega možete jednom autobusom linijom i to samo petkom i nedjeljom?

A upravo je Pečuh bio europski grad kulture. Možda pješice ili biciklom? Ne šalim se uopće, kao strastveni biciklist, kada mi to zdravlje dopusti, pokušat ću do tamo, pa makar i biciklom. I inače, Pečuh je iz mnogo razloga grad koji jednostavno iskreno, iskreno volim. Ondje se nisam, uostalom kao i u Beču ili Budimpešti, nikada osjećao nimalo klaustrofobično.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture. Ima li nam izlaza iz tog problema?

– Temeljni je problem osječke kulture maloprije spomenuta, potpuna stranačka kontrola i lakrdija političke podobnosti i konvertitstva kao jedinoga kriterija kojim se u Osijeku dolazi do šefovanja u, nažalost, gotovo svim kulturnim institucijama. Naravno da postoji izlaz – poštovanje talenta i stručnosti onih koji su Osijek izabrali za mjesto svojega života.

I, što je podjednako važno, uvažavanje i inkorporizacija u bitne projekte svih onih koji žive u Hrvatskoj ili negdje drugdje, poput, primjerice, Zvonka Makovića u Zagrebu ili poput Davora Vrankića u Parizu.

Potpuno je besmisleno ne raditi na tome da takvi ljudi svojim iskustvom, talentom i idejama aktivno sudjeluju u što većem broju kulturnih aktivnosti svojega grada. Ovome nizu zasigurno treba pridodati i umjetnike, poput, primjerice, mojih dragih, dragih prijatelja Kate Mijatović i Zorana Pavelića, koji su, prisjetimo se, 1988. godine u Baranji osnovali jednu prekrasnu, neformalnu umjetničku grupu naziva “Močvara”, koja je imala nekoliko izvrsnih grupnih izložbi u Baranji i Osijeku. Poslije rata, u razdoblju od 2004. do 2010., vodili su Baranjsku umjetničku koloniju, inkorporirajući u njezin rad kremu suvremene hrvatske umjetnosti. Kata Mijatović, prisjetimo se, bila je 2013. hrvatska predstavnica na Venecijanskom biennalu, Zoran Pavelić priznati je konceptualni umjetnik o kojemu je napisana jedna jako zanimljiva knjiga. Oboje danas žive u Zagrebu i tu su, nadohvat ruke, uvijek spremni za pametnu suradnju. Oni su, možda, ponajbolji primjer kako talent i upornost jako brzo brišu baš sve granice, pa i onu između tzv. centra i tzv. provincije. Ne postoji provincija, ako je već sami ne želite za svoju sudbinu.

* Što bi za Osijek značila titula Europska prijestolnica kulture?

– Značila bi, naravno, jako, jako puno. Imao sam čast nastupati na nekoliko književnih festivala u gradovima koji su u to vrijeme bili europskim gradovima kulture, ili su to bili ranije. Više puta u Pečuhu, Krakovu, Berlinu… Ali, budimo realni. U samome Osijeku premalo je umjetnika i kulturnjaka uopće koji imalo komuniciraju s kulturnim “scenama” u svijetu, a što je najtragičnije, i u samoj Hrvatskoj. U Osijeku, doduše, žive genijalci poput Ivana Faktora, Stanka Andrića… Ali, sve se to može izmijeniti.

I  suluda nada možda je bolja od nikakve.

O tome što treba učiniti da Osijek doista jednom bude europski grad kulture možda u ovome trenutku ponajviše znaju, primjerice, Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak, koje su maestralno ostvarile golem i zahtjevan projekt istraživanja, obrade i izlaganja umjetničke ostavštine obitelji Pejačević, toga istinskoga dijela hrvatske, ali, podjednako važno, i europske kulturne elite i pripadajuće joj baštine. To zasigurno znaju i svi oni koji su na scenu, onako kako to već i jesu, postavili Ivanin “Unterstadt”. To, zasigurno, zna i moj dragi prijatelj Ivica Vuletić, čija je knjižara Nova mjesto na kojemu se i danas zbivaju iznimno zanimljive književne, ali i ine tribine i promocije. Ivica Vuletić divan je primjer kako nikada ne treba odustati.

* Mnogi u ovome projektu vide mogućnost za ostvarenja želja i potreba Osijeka i to za: koncertnom dvoranom, kulturnim centrom, više galerija… ovisno o tome kojem segmentu kulture pripadaju. Što vi vidite kao prioritet?

Ja kao prioritet vidim, prije svega, optimalizaciju rada onih kulturnih institucija koje već postoje.

Što će nam nove kada malošto rade i one koje već imamo? Ponovno, čast izuzecima. One nikako ne bi trebale biti “zemlje dembelije”, čija je jedina, i ne samo kulturnjačka, aktivnost primanje plaća za programe koji se nikada neće ostvariti. Nije nimalo sporno da titula europskog grada kulture znači ogromnu financijsku injekciju za svaki grad kojemu se to dogodi. Ali, još bi se mnogo toga u Osijeku trebalo posložiti pa da se jednom, kada se možda to i dogodi, sve opet ne završi na povratku u slatku, staru, samosažalnu apatiju ili pak mitomansku euforiju.

* Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?

– Bio ili ne bio te ili neke druge godine europski grad kulture, potpuno je svejedno, Osijek uvijek treba krasiti vjera u vlastitu umjetničku i općenito kulturnjačku sinergiju. Potpuna otvorenost za sve različito i Drugo, istinski suživot najrazličitijih umjetničkih ideja i poetika. I  po tko zna koji put rečeno u ovome razgovoru, treba ga krasiti poštovanje vlastitoga, istinskoga identiteta otvorenoga grada.

Mnoge osječke višednevne ili jednodnevne manifestacije toliko su puta pokazale kako u gradu na Dravi postoji itekakva potreba za istinskom umjetnošću, a ne njezinim surogatima.

Upravo ta publika – od “mainstreamaške” do elitističke ili “alternativne” – istinski je heroj osječke kulture u posljednjih dvadesetak godina.
Umjetničko stvaranje duboko je individualan čin i nije ništa drugo do potpuni kič ako repetira, pa makar i nesvjesno, kolektivne mode, fascinacije i predrasude. Osijek nikada ne smije biti utočištem najrazličitijih diletanata i hohštaplera kojima je neko vrijeme tek usputna postaja ili, bolje rečeno, mjesto odrađivanja najrazličitijih gaža, između većih “projekata” u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili na Madagaskaru, potpuno je svejedno.

Osijek nije, pogledajmo malo istini u oči na kraju ovoga razgovora, nikada pretjerano volio svoje ponajbolje umjetnike.

Imao sam tu čast da kao novinar “Glasa Slavonije” napravim jedan od posljednjih razgovora s, primjerice, Julijem Kniferom. Nevjerojatna je ljubav kojom se Julije i prije, ali i kada sam isključio diktafon, sjećao svoje osječke mladosti. A što je ovaj grad učinio da mu se doista dostojno oduži?

Zasluge za sjećanje na Knifera dugujemo ponajviše Zvonku Makoviću i Branku Čegecu, koji je svoju nakladu nazvao “Meandar” prije dvadeset i više godina, a ne licemjernome društvancu koje bi se malo podičilo kako, eto, i ono zna što je za europsku kulturu značio Julije Knifer.

Ne radi se, da me se krivo ne razumije, o tome da Osijek svoje ponajbolje umjetnike treba doživotno tetošiti i maziti. Premda, u svim velikim kulturama postoji takva praksa. Samo neka im, takav kakav jest, bar ne stoji na putu. To bi bilo već jako, jako mnogo za opće dobro, pa tako možda i dobitak u želji da jednom doista i bude europski grad kulture.
Jednostavno, grad kulture ili niste ili jeste.

* Kako Vi osobno možete unaprijediti kulturu grada?

– Postoje, dakako, vremena uzleta i vremena strmoglavih padova.

U pedeset i četvrtoj godini ne osjećam se pozvanim, osim savjetom, biti konceptorom kulturne politike grada 2020., kada će mi biti 60 godina.

Ostavio bih to ipak bar malo mlađima. Mnogi vrijedni ljudi kojih, nažalost, više nema, poput Branislava Krivokapića, i moja malenkost kao dio jednoga spontanoga tima koji je upravo on stvarao u osječkome STUC-u, od samoga početka osamdesetih, kada u STUC stižu, primjerice, Faktorovi filmski program, kada se ustanovljuje likovni program koji su, između ostalih, vodile Blaženka Vojvodić, Neda Delević i drugi, žrtvovali su puno slobodnoga vremena i počesto bez ikakve financijske naknade i sebi i drugima stvarali jedan pristojan grad pun događanja, u kojemu se, bar u kafiću “Valentino”, tada znalo satima razgovarati o umjetnosti. Nevjerojatna je i užasna arogancija da se Branislava Krivokapića, a svi smo ga zvali Krivi, danas više nitko, a neki posve namjerno, ne sjeća. A upravo je on bio Pravi – čovjek s hrabrošću i vizijom, koji je i ucrtao gotovo sve smjernice STUC-a, koje su poslije funkcionirale i bez njega, kada se odselio u Zagreb. No ono čega je onda bilo u izobilju danas nema – ni u naznakama. To što nedostaje, taj famozni “missing link”, zove se i zvao se nekada – entuzijazam.
Primjerice, jedan prekrasan i za osječku kulturu i osamdesetih i u vrijeme rata i poslije njega silno bitan čovjek, moj dragi prijatelj Ivica Zec, kao ni ja, nismo čekali da nam se plati pa da onda nešto učinimo, nego smo prvo učinili i tek onda čekali siću za “Valentino”. Njegova supruga, Ksenija Zec, neizmjerno je zaslužna da Osijek i Hrvatska dobiju jednu fantastičnu generaciju glumaca i kazalištaraca, spomenut ću ovom prigodom samo Nelu Kocsis, Sandru Lončarić Tankosić, Tatjanu Bertok, Krešu Mikića, Sašu Anočića…

Nisam posve siguran da dobar dio mlađe, srednjogeneracijske populacije danas zna što, zapravo, znači ta riječ, entuzijazam.

Neka si oni koji su danas istih godina kao Zeko i ja tada, dostojanstveno i beskompromisno, izbore pravo na svoj, otvoreni grad. Takvome naporu ja ću uvijek biti, koliko to već danas mogu i znam, iskrenom, bezrezervnom potporom. To će onda, kao i nekada, kao i povremeno danas, biti i moj grad.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s