Aleksandra Brčina

 

Aleksandra Brčina, arhitektica

Aleksandra Brčina, arhitektica

Da je svjesnost pristuna, odnos prema arhitektonskoj baštini bio bi drugačiji

* Kakav je vaš dojam, smatra li se arhitektura u Osijeku dijelom kulture i umjetnosti?

– S obzirom da je jedan od najvećih potencijala poput Tvrđe zapostavljen, te da kulturno naslijeđe Osijeka propada, arhitektura, malo, skoro nikako ima ulogu u kulturi i umjetnosti Osijeka.

* Jesu li Osječani svjesni svoje arhitektonske baštine, ali i novih arhitektonskih dostignuća.

– Ovdje se mogu nadovezati na predhodno pitanje. Dаnаs, arhitektonske baštine Osijeka su većim dijelom skoro napuštena i devаstirаna područja, djelimično izvаn izvorne funkcije, funkcionаlno odvojena od kulturno-historijske cjeline kojoj pripаdаju. Da je svjesnost pristuna, odnos prema arhitektonskoj baštini bio bi drugačiji.

* Koja biste novija arhitektnoska rješenja izdvojili?

– Kao novodoseljenik u Osijek, iz metropole poput Beograda, pogled mi je neprestano usmjeren na stara barokna zdanja, s obzirom da sam nepopravljiv romantik. Međutim, svakako bih izdvojila Sveučilišni kampus u Osijeku.

Ideja sveučilišnog grada podržava ulogu Osijeka kao kulturno-obrazovnog žarišta Slavonije.

Arhitektura sveučilišta ili institucije koja nas uči, trebala bi nam omogućiti slobodu naših koraka kako bi nam pogled bio usmjeren na više strana. Na taj način arhitektura uspijeva različitim senzibilitetima privući pažnju. Mislim da će se upravo takva arhitektura dogoditi na prostoru sveučilišnog kampusa.

* Koji je najveći potencijal osječke arhitekture, a koji bi nam mogao pomoći u dostizanju titule Europska prijestolnica kulture?

– Danas se u arhitekturi često javlja tema revitalizacije postojećih prostora. To su prostori koje je vrijeme pregazilo, te gube svoju svrhu, postaju napušteni ili zbog svojih loših karakteristika ne nude više potreban komfor koji se danas očekuje. Osječka arhitektura se sastoji i od takvih prostora, te milsim da bi koncept prenamijene i revitalizacije prostora u obliku strateškog razvoja mogao pozitivno utjecati na putu dostizanja titule.

* Na čemu Osijek, a kada govorimo o arhitekturi, može graditi svoj kulturni identitet? Je li on prepoznat i unutar/izvan Osijeka?

– Dok opisujem ‘svoj novi grad’, koristim pojmove poput ‘mali srednjovekovni gradić’, ‘promenada uz obalu rijeke’, ‘obilje zelenila i parkova’, ‘grad s jedne strane obale, ‘čarobne fasade’, itd.

Osijek svakako ima na čemu graditi svoj kulturni identitet, međutim, nisam sigurna je li prepoznat uopće.

Jer da je, mislim da bi drugačiji bili komentari građana koji dijelom reagiraju negativno, nakon što saznaju da se netko preselio iz ‘velegrada’ u Osijek.

* Na koji način promicati taj identitet na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Osijek uskoro dobiva Arhitektonski fakultet. Samim tim i novu obrazovnu grupu, koja uz svoje profesionalno sazrievanje može i treba utjecati na promicanje takvog identiteta. Pretpostavljam da će se lokalni i gostujući predavači, stručni kadar i mladi potencijali prvi naći u toj ulozi. Zamišljam taj čin kao točku privlačenja, koja bi veoma brzo mogla postati interaktivna i tako kulturni identitet Osijeka dovesti i na europsku razinu.

* Mnogi ističu kako Osijek ima dovoljno prostora koji bi mogao biti prenamijenjen u prostor za kulturnu djelatnost. Slažete li se s tim ili mislite kako je u Osijeku ipak potrebno nešto novo izgraditi, a kako bismo opravdali ovu titulu?

– Hajde ovako.

Zamislimo kandidaturu za titulu Europske prijestolnice kulture kao arhitektonski dijagram.

Dijagram djeluje kao posredovanje koje se fokusira na vezu autorskog subjekta i arhitektonskog objekta. U pitanju je sloj koji među njima postoji. U ovom procesu je potreban vanjski uvjet, nešto što će uvesti generativni ili transformativni agens. Vanjski agens nije ekspresija željenog subjekta, već radije mora pristići iz onoga što je izvan arhitekture kao predhodno nefigurativno, a da je imanentno bilo određenom položaju, programu ili povijesti. Mogao bi zadobiti formu transparentnog šablona ili ekrana, koji prouzrokuje pojavljivanje onoga što je već utisnuto u drugim figuracijama, istovremeno zamagljujući i otkrivajući ono što već postoji. Tako sliči djelovanju filtera, jer dopušta da se ti vanjski tragovi mogu vidjeti oslobođeni od svog ranijeg arhitektonskog konteksta.
Jedan od motiva dijagrama je da osigura prelazno stanje između prošlosti i sadašnjosti, a cilj projekta da ponudi niz popravki i intervencija na postojećem kompleksu, uz očuvanje njenih izvornih karakteristika. Tako dijagram kao slika ideje je najadekvatniji alat u suvremenom arhitektonskom diskursu, pomoću kojeg se manifestira veza između subjekta i objekta.

Dijagram zadobiva funkciju filtera u kontekstu projektiranja. On neformirane materije čini formiranim, te se tako dijagrami prostorne funkcije transformiraju u izgrađenu prostornu formu.

Ovim aludiram da prije svega treba dozvoliti postojećem arhitektonskom kontektsu da se ponudi još jednom, te profiltrirati sve postojeće komeplekse, čija bi prenamjena služila između ostalog i u svrsi kultune djelatnosti.

* Koje su uopće prednosti titule Europska prijestolnica kulture? Što bi Osijek njome mogao dobiti?

– Mislim da bi titula Europske prijestolnice kulture kao prvo osvjestila osječko društvo i okupirala pažnju šire javnosti.

Titula bi omogućila da se zapostavljeni potencijal obnovi i iskoristi, pa makar i uz programsku prenamjenu.

U tom slučaju, manjak financijskih sredstava ne bi se mogao koristiti kao izgovor ili ‘opravdanje’ za kulturnu stagnaciju.

* Što bi Osijeku trebalo ostati nakon 2020.?

– Osvješćeno društvo i prvi korak ka stvaranju novih kulturnih vrijednosti.