Iako su kazališta trenutno zatvorena zbog epidemije koronavirusa, poznata osječka glumica kaže da joj nikad nije dosadno, ali da joj kazalište iznimno nedostaje. O otkazanim planovima i projektima, što joj trenutno nedostaje i čemu se najviše veseli nakon prolaska ove epidemije više govori Areta Ćurković, osječka glumica.

Uloga pripovjedačice u predstavi “Ljepotica i zvijer”
  • Kazališta su trenutno zatvorena zbog epidemije koronavirusa. Kako se nosite s tom situacijom?

Zapravo teško jer je nešto na silu otrgnuto. Nije situacija da trenutno nisi u podjeli pa malo ‘odmaraš’, nego je nešto iz nekog razloga zabranjeno i, što je najgore, neizvjesno, ali mi kao glumci naučeni smo prilagoditi se situaciji. Ima i boljih i lošijih dana i mislim da je to apsolutno normalno u ovakvoj situaciji. Treba živjeti dan po dan s nadom i vjerom da će sve što prije proći. S druge strane, mi glumci imamo taj blagoslov imaginacije, intenzivnog odlaska u svijet mašte i onda često vizualiziram kazalište, publiku, pozornicu i onaj predivni osjećaj kad krene predstava pa sve do naklona i pljeska, onog osjećaja povezanosti s publikom i prenesene emocije, kad osjetiš tu povratnu reakciju. Neponovljiv i svaki put unikatan osjećaj.

  • Kako Vam se situacija činila u početku? Kako ste joj se prilagodili?

Neizvjesno, u iščekivanju jer se ‘gasio’ projekt po projekt. Iako prilično  senzibilna, u duši sam vječni optimist. Kad je najteže, dobijem neku snagu i hrabrost nositi se sa situacijom u kojoj se nalazim u tom trenutku. Nije bilo druge, nego prihvatiti trenutnu situaciju.

  • Što vam najviše nedostaje iz života prije pandemije? Kako provodite vrijeme u ovoj situaciji?

Sve i ništa. Pod ovim ‘ništa’  mislim na tekuće stvari koje smo navikli konzumirati jer za sve pronađeš neku alternativu, snađeš se. Potres u Zagrebu strašno me pogodio i duboko sam suosjećala i suosjećam s mojim prijateljima, poznanicima, svim ljudima. Tako da bez ovih sitnica se može i mora trenutno. Pod ovim ‘sve’ mislim na zagrljaje jer se volim grliti pa mi nedostaju prijateljski zagrljaji, nedostaju mi ‘daske koje život znače’, nedostaju mi moji mladi (srednjoškolci) koji pohađaju dramski studio u našem kazalištu i kojima sam voditeljica, pedagog, ali i ono nešto više od toga. To je naša posebna kazališno/umjetnička ‘terapijska’ interakcija. Jako mi nedostaju, iako mi imamo svoju grupu i u kontaktu smo stalno.

S druge strane, uvijek si kažem da se nešto dogada s razlogom i tako to prihvatim i napravim si najbolje u tom trenutku. Toliko toga sam imala neobavljenog od burnog tempa tako da mi niti jedan dan nije dosadan i neispunjen, zapravo meni nikad nije dosadno, ali nikad. Oko Božića preselili smo se u novi dom pa je toliko posla oko toga, tekuće dnevne obveze, nepročitane knjige, neodgledane serije i filmovi.

MONODRAMA Želja mi je, kad se sve posloži, napraviti svoju monodramu pa intenzivno i tu ‘skupljam’ svoja promišljanja, ideje, čekam pravi tekst. Okidač koji će sve pokrenuti.

I da, u ovoj karanteni napravili smo svoj vrt s podignutim gredicama i jako smo ponosni na svoje biljčice i jedva čekamo prve plodove.

Vrt
  • Kada je krenula ova pandemija, u kojoj ste fazi rada prekinuti? Imate li otkazanih predstava i/ili drugih projekata?

Taman smo izašli s premijerom ‘Ljepotica i Zvijer’. Odigrali smo nekoliko predstava i trebali imati premijeru u Vinkovcima jer smo s njima u koprodukciji. Prva vijest koju smo dobili bila je da se otkazuje, točnije prolongira dok ne prođe situacija. Taman sam bila u najintenzivnijim pripremama za show “Zvijezde pjevaju” na Hrt-u. Trebali smo raditi predstavu za Osječko ljeto kulture, a tu su i godišnja produkcija i završna predstava s dramskim studiom za srednjoškolce.

OSJEČKO LJETO KULTURE Ove sam godine pozvana u grad da budem u timu, član organizacijskog odbora za jubilarno OLJK i počela sam intenzivno skupljati predstave koje sam zeljela predložiti i imala komunikaciju s kolegama iz Zagreba, Splita, Sarajeva. Pripremali smo se pošteno i predano.

Bilo je još puno predstava kojih je trebalo odigrati do kraja sezone – i u mome matičnome kazalištu i u HNK.

Isječak iz filma “Dnevnik Diane Budisavljević” – glumica Areta Ćurković s kolegicom Almom Prica
  • Trenutno nastupate u online predstavama Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku. Koliko se razlikuje ovakav način izvođenja predstave od onoga klasičnoga, sa živom publikom?

Ma to se uopće ne može opisati.

ZADAĆA UMJETNIKA Zadaća nas umjetnika podizati je ljude u moralnom, kulturnom, duhovnom smislu. Mi uvijek trebamo biti tu za svoju publiku – dostupni i raspoloženi, disati za ljude kad “padnu”, kad im je teško.

Grad bez kulture mrtav je grad. Mislim da se u našem gradu događaju fenomenalne stvari i uvijek se nadograđuju jer svi znamo da možemo i moramo bolje. Naš grad razvija se u prihvaćanju i uvažavanju različitosti. Da ne ispadne da sam skrenula s teme, ono što želim reći i ova akcija/ reakcija da u zadanim uvjetima djelujemo kako možemo, a to je trenutno da našoj publici nudimo online izvedbe i zahvalni smo da makar i na taj način dolazimo do naše publike, ali nema do ugođaja izravne kazališne izvedbe. Svaka je toliko jedinstvena i neponovljiva. Kazalište budi silna čula – od mirisa, vizualnog doživljaja, glazbe, žive riječi.

Isječak iz predstave “Ljepotica i zvijer”
  • Čemu se najviše veselite nakon prolaska ove epidemije?

Slobodi. Izboru da možes raditi sve što želiš, bez ograničenja i distanci.

  • Kakvi su vaši planovi kada se ponovno vratite na kazališne dasku i pred živu publiku?

Ne volim bas upotrebljavati riječ “planirati” jer nam se to može poremetiti u milisekundi kao sto trenutno svjedočimo i živimo takvu situaciju. Uvijek nekako volim reći da želim da sve ono što je namijenjeno meni bude najljepše i najproduktivnije u tom trenutku.

ŽELJE Želim biti zdrava duhovno i fizički da mogu stvarati, želim kreirati još puno toga vrijednog i lijepog.

Nadam se da ćemo uspjeti nastaviti tamo gdje smo stali, gdje smo zaustavljeni, da ćemo se još luđe zabavljati kad sve ovo prođe i voljeti te uvažavati jedni druge, igrati predstave…puno predstava i da će nam i one velike i male ručice ushićeno pljeskati i nositi svoje snove i uspomene u svom srcu, jer kultura ostavlja baš tu nematerijalnu baštinu koju ne može pobijediti niti jedan virus i zato je najveća i neprocjenjiva.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorija

Nekategorizirano, Scena

Oznake

, ,