Izložba Film koji samo ja gledam, multimedijalnog umjetnika Ivana Faktora, prvo je  samostalno predstavljanje u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti u dvadeset godina. Nudi kružni pogled na stvaralaštvo umjetnika kroz najvažnije dionice kako se predstavljaju u 20-tak radova, od kasnih 1970-ih sve do najnovijeg filma iz 2016. Posebna cjelina postava posvećena je multimedijalnom projektu Kangaroo court, ujedno i najrecentniji otkup MLU iz 2016. godine. Izložba je naslovljena po radu iz 1980. godine. Kustosica izložbe je Valentina Radoš koja zajedno s umjetnikom potpisuje autorski koncept. Uz predgovor kustosice, uvodni tekst napisala je Leonida Kovač. Autor vizualnog identiteta izložbe je Igor Kuduz.

“Pri postavljanju ove izložbe intencija je bila prikazati motivske krugove umjetničkog procesa dugog četiri desetljeća, kao diakronijska kretnja bez jasnog i iscrtanog početka i kraja. Na to upućuje i rad koji je naslovio izložbu: Film koji samo ja gledam (1980). Iako prisutan u autorovoj službenom popisu radova, krhkih je obrisa poput ljudskog sjećanja i bez opipljivih materijalnih tragova. Film koji samo ja gledam intimni je performans koji je umjetnik izveo doslovce sâm u sobi gledajuću u čisto svjetlo projektora. Kao takav, ovaj radi unutar sebe nosi sve morfološke značajke Faktorova rada. Soba na kućnoj adresi u Istarskoj ulici u kojoj umjetnik izvodi performans pozicionira nas u privatni i autoreferencijalni prostor umjetnika, iliti prostor svih prostora. Vrijeme je (ne)određeno između fizičke izdržljivosti oka suočenim sa svjetlošću projektora i beskonačnog umjetničkog eksperimenta. Postavši leitmotivom izložbe, oslobođeni težine retrospektivne etikete s kronološkom ili tematskom osi, nastavlja sljedeću dionicu ovog opusa u trajnom nastanku.”

Valentina Radoš, kustosica izložbe
iz predgovora “Bilješke iz ateljea”

“Objašnjavaš mi da to što gledamo na platnu nije prava slika onoga što vidimo, jer postoji mnoštvo prepreka između našeg oka i projicirane slike. Pričaš o brzini filma u kojoj su dvadesetčetiri susljedne sličice obuhvaćene trajanjem jedne sekunde, i kažeš da zahvaljujući niskoj frekvenciji stapanja svojstvenoj ljudskom oku u filmu zapravo gledamo trideset posto mraka a da taj mrak ne primjećujemo. O događanju filma u našoj glavi govoriš poput Petera Gidala koji definira strukturalni/materijalistički film kao film koji nastoji biti neiluzionističkim. Tvrdeći kako je mentalno aktiviranje promatrača neophodno za postojanje filma, on zaključuje da svaki film nije samo strukturalan nego i strukturirajući, zato što promatrač/ica jednako tako stvara, možda čak i manje-više suprotni “film” u svojoj glavi, neprestano anticipirajući, korigirajući i iznova korigirajući, dakle konstantno intervenirajući u području dane stvarnosti, tj. u izoliranom području rada svakog filma i svake filmske proizvodnje”

Leonida Kovač
iz predgovora “Pismo Ivanu Faktoru ili može li se skakavac dosađivati?”

Detalje potražite na FB eventu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorija

Likovnost, Nekategorizirano, Scena

Oznake

, , , , , ,