Odjavna špica najnovijeg osječkog Čehova melankolična je i apokaliptična. Staro doba memorirano u (ne)pouzdanoj historiografiji dadilje Anfise zgrčilo se kao zgaženi kukac i još samo užarenim očima zvoni na uzbunu. Novo doba, naoko mlado i teoretski živo, već se beznadno mrcvari, runi i odumire. Uz posljednju Olginu pitalicu: „Da nam je znati…“, svi protagonisti drame „Tri sestre“ brehtijanskom ironijom očaja pjevaju o živosmrti kao trajnom žilavom stanju.

DAVOR ŠPIŠIĆ

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorija

Nekategorizirano, Scena

Oznake

, , , , ,