Odjavna špica najnovijeg osječkog Čehova melankolična je i apokaliptična. Staro doba memorirano u (ne)pouzdanoj historiografiji dadilje Anfise zgrčilo se kao zgaženi kukac i još samo užarenim očima zvoni na uzbunu. Novo doba, naoko mlado i teoretski živo, već se beznadno mrcvari, runi i odumire. Uz posljednju Olginu pitalicu: „Da nam je znati…“, svi protagonisti drame „Tri sestre“ brehtijanskom ironijom očaja pjevaju o živosmrti kao trajnom žilavom stanju.
