U razmatranju originalnih kulturnih potencijala koje Grad može ponuditi i svojim stanovnicima i gostima, pravo prvenstva još uvijek ima jedna tvrda i nerafinirana paradigma Slavonije i Baranje, čiji se korijeni vuku barem jedno stoljeće. Ovo što ću navesti kao primjer gotovo je objedinjeni citat mojih prijatelja i poznanika diljem Hrvatske. Ni Osijek ni istočni dio Hrvatske nije ruralna varoš, s „debelim, simpatičnim i rumenim Slavoncima koji u šlinganim gaćama, a uz zvuk tamburice, pod miškom kulen nose“.
Kao i Osijek, i ostali gradovi u Hrvatskoj su u zadnjih dvadesetak godina možda malo previše ruralizirani. Etnološka kulturna baština, a za koju znamo da je izrazito bogata pogotovo u ovom dijelu Hrvatske, počela se razvodnjavati i kao takva prelijevati u područje sentimentalnosti, površnosti i kiča.
Osijek se ruralizaciji ne opire na asertivan način, da ponudi nešto novo i prihvati mogućnosti koje donose i Osječani i oni koji u gradu djeluju, jer mobilnost je činjenica i nužna, već to radi jednim tvrdim kulturnim elitizmom i ekskluzijom.
OSKULTURA 