Takav Osijek je prikazan kao veliko marijaterezijansko selo negdje u Panoniji, napola srušeni i napušteni objekti, zlovoljno i ksenofobično stanovništvo koje živi i umire od alkohola, narodne glazbe i proizvodnje domaće hrane.

Srećom, neki od njih ipak dođu u Osijek i tada, naravno, ostanu šokirani u pozitivnom smislu jer je, uslijed aktualnijih zbivanja, ta nezainteresirana “generalna” vanjska percepcija Osijeka nekako zaobišla sve osim politike: čak i secesijski niz i Tvrđu, Uraniju, parkove i Dravu, a da ne govorimo o nekim biserima moderne arhitekture, o vrhunskoj kulturnoj proizvodnji osamdesetih i ranih devedesetih (osječka kultura i umjetnost nikada nisu bile prepoznatljive publici izvan grada kao u tom razdoblju), o svemu od čega se sastoji i onaj neki “drugi” Osijek danas.

LUKA BEKAVAC