Janko Matko kao nekadašnji hitoidni proizvođač melodrama baziranih na faktografiji (njegova zahuktala proizvodnja seže od vremena Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina prošlog stoljeća) bio je stanoviti medij u kojem su se zrcalile mnoge neuralgične točke stvarnosti. Od socijalne problematike i kastinske podjele društava u povijesnim lomovima do pitanja ljubavi i mržnje, idealnih sastojaka u pogonima melodrame.
Kako u razgovoru za Oskulturu znalački rezonira intendant Božidar Šnajder, nedostatak druge dramske pozornice u Osijeku repertoarno nalaže HNK-u da zadovolji heterogena očekivanja publike i svoje kulturalne misije nacionalne teatarske kuće: „Ono što sigurno ovom gradu treba je još jedna pozornica, još jedno kazalište u kojem bi se radile eksperimentalne i komercijalne predstave. U tom bi kazalištu i mladi ljudi koji završavaju Umjetničku akademiju mogli prikazati svoja znanja, umijeća. Ta bi alternativna pozornica imala svoj specifičan repertoar koji bi bio daleko različitiji od onoga što treba imati HNK.“