Janko Matko kao nekadašnji hitoidni proizvođač melodrama baziranih na faktografiji (njegova zahuktala proizvodnja seže od vremena Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina prošlog stoljeća) bio je stanoviti medij u kojem su se zrcalile mnoge neuralgične točke stvarnosti. Od socijalne problematike i kastinske podjele društava u povijesnim lomovima do pitanja ljubavi i mržnje, idealnih sastojaka u pogonima melodrame.

Kako u razgovoru za Oskulturu znalački rezonira intendant Božidar Šnajder, nedostatak druge dramske pozornice u Osijeku repertoarno nalaže HNK-u da zadovolji heterogena očekivanja publike i svoje kulturalne misije nacionalne teatarske kuće: „Ono što sigurno ovom gradu treba je još jedna pozornica, još jedno kazalište u kojem bi se radile eksperimentalne i komercijalne predstave. U tom bi kazalištu i mladi ljudi koji završavaju Umjetničku akademiju mogli prikazati svoja znanja, umijeća. Ta bi alternativna pozornica imala svoj specifičan repertoar koji bi bio daleko različitiji od onoga što treba imati HNK.“

DAVOR ŠPIŠIĆ