Devedesetih godina smo također pojačali kontakte s onim gradovima s kojima smo bili dugogodišnji prijatelji. Već smo tada imali viziju o tome što će za nas značiti ako se ti gradovi kandidiraju.
Također, neposredno poslije rata, a prije vojno-redarstvenih operacija, u Osijek smo doveli Vijeće Euorpe, organizirali okrugli stol na kojemu se raspravljalo i o kulturi. Ostali gradovi kandidati tada nisu bili u takvim poizicijama.
Tada se nisu mogle očekivati spektakularne investicije, gledali smo kako preživjeti, ali smo ostvarili dimenziju osvješćivanja o postojanju nacionalnih manjina i njihovih prava, građanskog odgoja, prepoznavanja prava i potreba slabijih u društvu te hvatali ritam s drugim dijelovima Hrvatske. To su bili logični projekti i strategije kojima smo stekli određenu prednost.
