Grad i njegovu okolicu, kako preporučuje Jasna Horvat u svojoj literatnoj osječkoj povjesnici – romanu Bizarij, treba istraživati kroz priče romanesknih likova, šetati Baranjom s Isabellom von Habsburg i Eugenom od Savoje, upoznati Tvrđu kroz priču supruge vojnoga inženjerskog pukovnika Maksimilijana Gosseaua de Heneffa koji je 18. svibnja 1709. godine primio imenovanje Dvorske komore za nadležnost u izradi planova izgradnje osječke utvrde, doživjeti Dravu koja drujući već sama po sebi unosi europski genetski materijal u Osijekvukući gasa svoga izvorišta u južnom Tirolu u Italiji kroz priču Antuna Berharda, o mostovima u Osijeku i njihovoj simbolici učiti iz opsjednuća Mehmed-paše Sokolovića i izmaštane plesačice Sulejmane; priču o Muzeju Slavonije mogla bi i znala ispričati sama zgrada – nekadašnja kuća bogatoga trgovca Lekića, a likovnu bi osječku scenu znatiželjnicima mogao, recimo, predstaviti Adolf Waldinger u istoimenoj kavani ili galeriji.
Donji bi se grad mogao upoznati kroz priče Jagode Truhelke ili pak Josipa Cvenića, a 20. st. u svim svojim povijesnim mijenama preko osobnih povijesti likova iz Unterstadta Ivane Šojat, dok bise o autentičnosti osječke rock kulturena Valentinovskom šanku moglo učiti iz pisma Gorana Rema…To su naravno samo neke od mogućnosti. Nisam uopće spomenula velika imena iz svijeta kazališta, glume, kompozitore, kipare…
