Najbolji način da baštinu sačuvate je da ju nekako funkcionalizirate u sadašnjosti.  Nemate pojma koliko bi ljudi izvana došlo prisustvovati događajima poput kovačke kiparske radionice (i platiti za to !), i to samo zato jer se radi o znanjima koja su  mahom zaboravljena i zato izgubljena za funkcionalizaciju u sadašnjosti. Negdje na istom tragu vidim i mogućnost uspostavljanja  suradnje među kulturnim institucijama. Takva je suradnja posve besmislena ukoliko ne stvara novu vrijednost, te ukoliko se bazira na „integraciji odozgo“, od strane grada, županije, ministarstva…

Kulturne institucije same moraju prepoznati projekte koji će ih integrirati i povezati njihove djelatnosti, a, valja priznati, to nije jednostavno. Tek tu bismo mogli govoriti o jasno definiranoj kulturnoj politici. Sve dok do takvog prepoznavanja ne dođe, ne možete očekivati čak niti elementarnu suradnju među institucijama, ali, ponavljam, prepoznavanje mora doći „iz baze“, iz suvremene svakodnevice i djelatnosti tih istih institucija…. Pritisnuto nedostatkom novca, nadležno ministarstvo (prilično nespretno) pokušava prisiliti institucije u kulturi da se posvete marketinškim aspektima svojih djelatnosti, što je načelno dobro jer zapravo od institucija traži da kao funkcionalne jedinice izađu na tržište, odnosno da se okrenu prema svakodnevici i stvore zajedničku platformu nastupanja na tom istom tržištu. No, to je i loše iz bar dva razloga.

VLADIMIR RISMONDO