Ulice po kojima trošimo našu stvarnost nisu pravo lice i duša Osijeka

Imam jednu davnašnju želju: jako bih volio bih živjeti u gradu kojeg grade Mario Romulić i Dražen Stojčić. Ovaj dvojac turbourbanih terenaca već dugo i strpljivo radi na baušteli jedne nove renesanse Osijeka.
„Tvrđa je savršen simbol trenutne situacije po pitanju kulture u Osijeku: ogroman prostorni i ljudski potencijal, bogata povijest, nesporna privlačnost i nažalost – zapuštenost“, točno dijagnosticiraju Romulić i Stojčić najopakiji trn u rani grada: ZAPUŠTENOST! I to prije svega onu mentalnu, u glavama koje su odustale od pravog lica ovog grada. „Stoga smo skloniji reći da bi presudno za dobijanje titule Europske prijestolnice kulture moglo biti upravo ono čega Osijek nema, a mogao bi i želio bi imati! Naš najveći potencijal jest neiskorišteni potencijal i fokus kandidature treba biti upravo na tome da bi titula za Osijek otvorila mogućnost jednog novog kulturnog uzleta“
O smislenom miksu nezapuštanja, revaloriziranja starih kapitala i stvaralaštva novih, govori i arhitekt Oliver Grigić, ravnatelj Zavoda za prostorno uređenje Osječko-baranjske županije. On stručno podsjeća da osječko arhitektonsko naslijeđe „ne prestaje sa Secesijom nego se proteže sve do današnjih dana. Premalo se vrednuje period Moderne i urbanističko – arhitektonska dostignuća novijeg doba.“

DAVOR ŠPIŠIĆ

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s