Osijek sigurno ima more potencijala, to je poznato. Jake glazbenike, kazališne umjetnike, jaku likovnu scenu, književnu… I upravo njihovim stvaralaštvom je Osijek danas najmarkantniji. Pogotovo što više praktički ne postoje druge industrije osim kulturne industrije. Tu činjenicu bismo morali osvijestiti. Ono što nije dovoljno iskorišteno je sinergija svih tih umjetničkih scena. Nekako jedni za druge uopće ne znamo ili ne želimo znati. A samo ispreplitanjem svojih energija bit ćemo još jači.
Naslijeđeno bogatstvo identiteta i jest pred nama da ga se propituje u suvremenosti. Konkretno, osječko Hrvatsko narodno kazalište ne bi nikad premašilo stotu a da nisu uvijek bile najaktivnije njegove snage koje su ga vukle prema naprijed. Čak i u godinama stagnacije, koliko god to paradoksalno izgledalo. Podsjećam da smo ’91. ovdje igrali Becketta i da su se s “haenkaovske” pozornice pržili Nick Cave i Laibach.
OSKULTURA 