Manijakalna etičnost i estetičnost predstave „Vučjak“ u rukama redatelja Zlatka Svibena i unisone izvedbene momčadi – od neposrednih performera do pozadinskih udarnica i udarnika iz radionica ove napregnute kuće – ne samo da vam daje snage da se u vremenu jeftinih trivijalnosti duboko poklonite ljudskom umijeću, nego se, zajedno s njima, napajate društvenom odgovornošću. Bogatom kaucijom za svaki ponovljeni svevremenski Krležin vrisak, za svaku uloženu kunu poreznih obveznika.

Predstava je to za koju se temeljno mogu usidriti razmišljanja Biljane Urban, nizozemske pijanistice i glazbene pedagoginje osječkih korijena: „Ukoliko kulturni identitet grada posjeduje uz svoju specifičnost i univerzalnu vrijednost, onu komponentu u kojoj se  da prepoznati i kao evropski, grad postaje otvorenom kulturom. Glazba je jezik koji počinje ‘govoriti’ tamo gdje prestaje riječ pa je zato najsretnija komunikacija koja kao slavoluk teži Drugome i time nas povezuje. Previše inzistiranja na identitetu ukazuje na krizu identiteta.

DAVOR ŠPIŠIĆ

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorija

Glazba, Nekategorizirano, Scena

Oznake

, , , ,