Varaždin ima barok, a sada već i Špancirfest, Opatija arhitekturu elitnog turizma, a Split Dioklecijana i njegovu palača. Možemo i u Osijeku govoriti o baroku jer imamo jedinstvenu baroknu cjelinu vojno-civilnog karaktera, gotovo u cijelosti očuvanu, ali je do danas nedovoljno iskorištena u oblikovanju identiteta. Mi govorimo o svojoj secesiji, ali se postavlja pitanje ima li ona za Osijek tu snagu da bude njegov identitet, u odnosu na ostale komponente.
Mi godinama imamo Osječko ljeto kulture, ali se pitam jesmo li u njegovom priređivanju i održavanju uspjeli kroz niz godina oblikovati barem identitet same te manifestacije (vraćam se na usporedbu sa Špancirfestom), ili je i ta kulturna manifestacija, čak i nakon toliko godina, samo „ad hoc“ konglomerat svega onoga što se u tom trenutku može ponuditi, jer zapravo ne postoji kontinuirani stvarni koncept ili strategija razvoja i usmjeravanja te manifestacije. Međutim, jedino se tako može oblikovati jedan identitet.
