Na Umjetničkoj je akademiji u Osijeku 27. listopada održana prva tribina iz ovogodišnjeg ciklusa ovakvog tipa javnih rasprava u okviru sada već višegodišnjeg i uveliko tradicionalnog  Akademijinog programa pod nazivom „Susreti u knjižnici“. Uvijek birajući kulturno i/li društveno relevantne i/li provokativne teme, Umjetnička akademija je, dakle, novu sezonu svojih kontinuirano održavanih tribina otpočela na temu brendiranja grada, pozvavši kao sugovornike Korneliju Mlinarević (pročelnicu osječkog gradskog poglavarstva za projekte i programe EU te suautoricu kulturne strategije Grada Osijeka), Darka Mrkonjića (tajnika Zajednice društava turističkih vodiča Slavonije, Baranje i Srijema), Nikolu Fallera (akademskoga kipara i organizatora Land art festivala Slama) te Davora Mandića (novinara i kolumnista riječkog Novog lista).
Kako je na samom početku rasprave moderator tribine Igor Gajin rekao, podosta je još potencijalnih građana i subjekata s osječke scene kojima bi bilo mjesto na ovoj tribini zbog njihovih inicijativa i dosadašnjih doprinosa brendu grada Osijeka, ali se izbor na koncu suzio na gorenavedena imena kako bi iz perspektive svojih profesija predstavili publici spektar različitih iskustava i pristupa problematici brendiranja grada, dok će neki drugi zanimljivi sugrađani, uklopljivi u ovu tematiku, a izostavljeni da bi se izbjegla pretjerana širina i eventualno razvodnjavanje, svakako doći na red kada se programom ovih tribina u neko dogledno vrijeme najave srodne teme.
Isto tako, prema izrečenom uvodu s početka tribine, iluzorno je očekivati da baš ovaj susret rezultira konačnim pronalaskom poželjnoga osječkoga brenda, ali se Akademija odlučila za raspravu o toj temi i zbog niza dosadašnjih kampanja s više ili manje (ne)uspjelim ishodima brendiranja, kao i zbog činjenice da će se Osijek kroz proces kandidiranja za europsku prijestolnicu kulture zapravo na neki način i brendirati.

Inicijalno pitanje od kojeg je krenula rasprava bilo je postoji li uopće konsenzus oko razumijevanja što brend jest jer se čini da u razgovorima na temu brenda postoji širok raspon oprečnih shvaćanja.

Od poimanja brenda kao pukog suvenira do napuhane marketinške priče. Stoga su se svi sugovornici uglavnom složili da osječki brend treba biti njegova unikatna kvaliteta, dobro ispromovirana kako bi bila percipirana u širem okruženju i emitirala pozitivnu sliku ili asocijaciju o gradu Osijeku. Darko Mrkonjić je stoga nabrojao seriju „zamrlih“ osječkih brendova, po kojima je Osijek bio i prepoznatljiv (osječke šibice, npr.) i privlačan razlog dolaska u naš grad (poput Čingi Lingi čarde i Bijele lađe, za koje se i danas neki turisti raspituju).

Iz tog Mrkonjićevog izlaganja proizlazi da se Osijek prepoznaje više po onom što je bio, nego po onom što je sada.

Budući da je osoba koja ima neposredan kontakt s turistima koji iznose dojmove o imidžu Osijeka, izjavio je da turisti nerijetko imaju bolju predodžbu o Osijeku sve dok ga ne posjete.

Kornelija Mlinarević je pak pobrojala europske gradove koji su otprilike u istoj gospodarskoj i općoj poziciji kao i Osijek, a koji su uspjeli postati europska prijestolnica kulture, što su pak neki uspjeli iskoristiti za daljnji progres, dok su se neki stjecanjem tog statusa nepromišljeno zaletjeli u kratkoročne i neperspektivne investicije te u financijske dubioze. Mimo tog upozorenja, zapravo je željela naglasiti kako Osijek doista može biti uvažen kandidat i realan „osvajatelj“ te titule 2020. godine.

No problem je što je cijela kampanja loše iskomunicirana prema javnosti i slabo se uviđaju potencijalne koristi za gradsku zajednicu koje se pružaju kandidaturom.

Ne samo u smislu brendiranja kulturom, nego i u obliku konkretnih, materijalnih prihoda.

Nikola Faller je pak sudjelovao na tribini kao inicijator jednog od prepoznatljivijih i popularnijih događaja iz kulturne ponude grada Osijeka, krenuvši takoreći od nule da bi danas svako održavanje festivala Slama bilježilo iznimnu medijsku pozornost i prepoznatljivost među širom javnosti, nadmašujući time čak niz ambicioznijih i spektakularnijih osječkih kulturnih inicijativa.

Na tribini je festival Slama, uz Panonian Challenge, naveden kao primjer uspjelog novostasalog brenda koji promovira Osijek kao mjesto originalnosti i energije, spajajući ikonički, vizualno prepoznatljiv materijal Slavonije (slama) s kreativnošću (skulpture) i lijepim ili ugodnim (estetizirano korištenje slame u umjetničke svrhe).

Kao gost „sa strane“ i kao osoba koja s odmakom može iznijeti pogled na imidž Osijeka, a u usporedbi sa sličnim nastojanima grada Rijeke, novinar i kolumnist riječkog Novog lista Davor Mandić je ukazao na nepodudaranje stvarnog identiteta grada Rijeke i slike koja u ostatku Hrvatske prevladava o tom gradu (ljevičarski orijentiran, tolerantan, snažne urbane kulture i progresivne neovisne scene), osuđujući i promašena uporišta na kojima Rijeka planira graditi svoja uporišta za kandidaturu za europsku prijestolnicu kulture. Komentirajući brendiranje kulturom, Mandić je zaključio da o tome nema govora sve dok sirotinjski gradski proračuni za kulturu, pa i nešto (odnosno, značajno) bolji gradski proračuni za kulturu (u slučaju nevjerojatnih 10 posto koje grad Rijeka izdvaja za kulturu), „poždere“ jalovi mastodont zvan HNK (i u Osijeku i u Rijeci na HNK „otpadne“ više od polovice predviđenih proračunskih sredstava za kulturu, odnosno od 60 do 80 posto). Kultura naših gradova bi procvjetala da sav taj ogroman novac ne pojede samo ta institucija, i to ih još pojede uglavnom za svoje plaće – navodi Mandić, komentirajući da su daljni problemi kulturne politike u hrvatskim gradovima i fragmentirano financiranje „svima po malo“ umjesto isključivo najkvalitetnijim inicijativama, tako da svatko s tim pomalo zapravo ništa epohalno ne može ni realizirati. Što vlasti odgovara, napominje Mandić, jer su tim sitnišem kupljeni izborni glasovi, a nitko nije dobio previše novaca da bi postao preopasan za vlast. I na posljetku, sudjelujući u gradskim tijelima za kulturu, Mandić napominje kako definitivno ne uspijeva projektno planiranje gradske kulture tzv. pristupom odozgo, odnosno plansko projektiranje kulturne živosti grada, tim više što se stvaralačka energija guši gorenavedenim praksama.

Uspješni primjeri brendiranja grada kulturom, kao u slučaju Slame ili Panonian Challenge su tek nevjerojatne iznimke.

One više duguju entuzijazmu i nadprosječnom trudu inicijatora nego očigledno nepostojećem sluhu odgovornih i nadležnih za podržavanje takvih perspektivnih projekata. Sinergija je ključna riječ – dodala je Kornelija Mlinarević, a Osijeku nedostaje sinergije, Osijek je strahovito nesinergičan grad…

Dio rasprave o brendiranju grada imao je ambiciju usmjeriti tijek razgovora prema problemu nepopravljivog brendiranja Osijeka imidžem njegovih političara, odnosno prema problemu percipiranja gradova na temelju medijski svepristunih političkih zvijezda, ali Osječani su se na taj poticaj za polemiku odreda oglušili, dok je neopterećeni Davor Mandić s podsmjehom komentirao kako Rijeka svoj imidž ljevičarske liberaralnosti i tolerancije duguje upravo višegodišnjoj političko-ideološkoj opciji koja im je na vlasti.
Zaključci ove tribine su zapravo dospjeli iz publike, koja se na koncu uključila u raspravu. Publika je inicirala pitanje o tome koliko se Osječani zapravo podcjenuju ili omalovažavaju u javnoj reprezentaciji, uz to šireći depresivnu sliku i negativne informacije o Osijeku, na što se nadovezao Mandić komentarima da je ugodno iznenađen živošću Osijeka (naročito impresioniran živom glazbom u gotovo svakom kafiću), konstatirajući da je Rijeka po sadržajima mrtvija od grada na Dravi.

Iz publike je također naglašeno da treba razlučiti kako mi vidimo vlastiti grad i kako bismo željeli da nas drugi percipiraju, a što stranci doista zapažaju kao našu posebnost i kvalitetu.

Često je tu riječ o nevjerojatnim mimoilaženjima, mi bismo se možda htjeli predstaviti kao grad nobelovaca ili grad bicikala, a stranci koji nam dođu iznenade se otkrićem niza specifičnosti koje onda iznesu riječima: kako je vaš grad pun zelenila. Ili kako vaši automobili stanu da bi propustili baš svakog pješaka, to nismo nigdje drugdje vidjeli. Možda su to osječki brendovi, koji su nama samima nevidljivi, htijući se predstavljati nečim što bi nas činilo ljepšim u vlastitim očima, umjesto da uvažimo što nas ističe i definira u očima drugih, rečeno je iz publike.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorija

Nekategorizirano, Strategija

Oznake

, , , , , , ,