Pravi je užitak svjedočiti visprenim i dalekovidnim stavovima Jesenke Ricl i Lidije Neznanović, koje prezentno i neuvijeno govore o kulturi kao o svojevrsnoj robi. A o punktovima njezine proizvodnje i potrošnje, kao o tvornicama i marketima. Poštujući, dakako, sve njezine fragilne osobine i ćudljivosti. Dapače, rekao bih da u njihovoj promišljenoj njezi kulturnoga bitka, ima više inspiracije, hrabrosti i sadržaja, nego u mnogim samozvanim čuvarima kulture. Idolatrijskim razaračima kulture najdraža je ona jalova zakletva o čuvanju identiteta, kao nečega što je jednom zauvijek kanonizirano i ne treba živjeti u dinamici vremena.

DAVOR ŠPIŠIĆ

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorija

Glazba, Kulturni amaterizam, Nekategorizirano

Oznake

, , ,