Dražen Jerabek, ilustrator

Dok se današnji čovjek bori za pravo egzistencije teško će  razmišljati o kulturi i njenim vrijednostima

* Kao likovni umjetnik, ilustrator i profesor Škole primjenjene umjetnosti i dizajna usko surađujete i s drugim umjetnicima. Postoji li jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika?

– “Likovni umjetnik”, “ilustrator”,”profesor”… sve su to nazivi djelatnosti kojima se netko bavi. Ono ne definira i ne opisuje nečiju osobu ili njegovu bit. I premda se susrećemo po pitanju neke strukovne suradnje kao u vidu  zajedničkih projekata na primjer; susret se uvijek dešava i na jednoj dubljoj razini, koja nam ponekad otkriva prave razloge i prave “projekte”koje smo donjeli sa sobom u ovaj život.

O politici znam samo toliko, da je zaobilazim u širokom luku… suradnja s kolegicama i kolegama koji se bave na ovaj ili onaj način nekim vidom umjetnosti, svakako postoji kao i suradnja s kulturnim ustanovama. Budući da se bavim područjem ilustracije, u tom segmentu neizbježno surađujem s knjižnicama, galerijama, nakladnicima…

Što se tiče samog pitanja, znam da postoje različite manifestacije, izložbe, radionice, susreti… tako se već desetak godina održava Biennale ilustracija u Klovićevim dvorima koji od svog samog početka ima međunarodni karakter; zatim manifestacija za nagradu “Ovca u kutiji” na kojoj se vrednuje umjetnička vrijednost i produkcija slikovnica kroz proteklu godinu, gdje se u sastavu stručnog žirija nalaze  književnici, književni kritičari,dizajneri i ilustratori, uključujući i ne manje važan – dječji žiri; pa prva najpoznatija i najstarija Nagrada za dječju knjigu “Grigor Vitez”… samo su neke od različitih manifestacija suradnje u području ilustracije i njene popularizacije, a koja nezaobilazno proizlazi kao posljedica rada s djecom, školama i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama.

* Puno ste posvećeni radu s djecom i sigurno potencijal kulturne djelatnosti vidite upravo u njima. No, koje je preduvjete potrebno ispuniti da bi rad s djecom urodio plodom?

– Rad s ljudima općenito je vrlo zahtijevan i odgovoran. Rad s djecom, posebno je osjetljiv i zahtijeva pun angažman, cijelu osobu. Pred djecom se ne isplati pretvarati ili se predstavljati za nešto što niste (jedino ukoliko se ne radi o kazališnoj predstavi). Djeca vide, prepoznaju i razlikuju istinu od neistine. Zato nas rad s djecom uvijek suočava s vlastitom Istinom, jer nas ona znaju često “raskrinkati”i “razoružati tj. osloboditi” od titula, koje smo sami ili nam ih je društvo “nakačilo”.
Zato  moje iskustvo u radu s djecom nosi spoznaju da sam toliko toga naučio o sebi i shvatio o sebi, koliko nisam za cijelokupno svoje školovanje.
Dakle, možda odgovor na Vaše pitanje glasi, kako je potrebno prihvatiti sebe bezuvjetno (a što podrazumijeva ljubav i  praštanje sebi), kako bi mogli razumijeti i prihvatiti druge. A onda rad i suradnja s djecom može biti skladnija, jer teče međusobno uvažavanje i razumijevanje.

Prepoznati potrebu djece znači, prepoznati potrebu svog Djeteta u Sebi; pristupiti djetetu s razumijevanjem pružajući mu poticaj i podršku, te mu ponuditi smjernice razvoja znači, preuzeti odgovornost kao iskusniji i mudriji Odrasli.

* Kako kulturne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Što su to “kulturne vrijednosti”? Što čini “kulturne vrijednosti”? Što je kultura uopće? Da li se misli na umjetničku, urbanističku, arheološku, etnografsku, književnu, glazbenu i inu ostavštinu koju su nam ostavili preci? U kojoj mjeri je ta ostavština pridonijela boljem razumijevanju i prihvaćanju različitosti među ljudima, narodima…u današnje vrijeme?
Moje shvaćanje kulture podrazumijeva “pojavu kulture” kao posljedicu međusobno uvažavajućih i skladnih odnosa unutar neke društvene zajednice, gdje vlada “obilje”duhovnih i materijalnih vrijednosti koje slobodno prožimaju društvo, u pozitivnom i poticajnom ozračju za dobrobit svih, uključujući okoliš tj. floru i faunu.
Dokle god svijest pojedinca  ne razvije osjećaj međusobne povezanosti sa Svime, te u skladu s time i razumijevanje o uzročno-posljedičnim zbivanjima u vlastitome životu i okolini; tzv.“kulturne vrijednosti” postaju isprazne, tj. nevrijedne.

Dok se današnji čovjek bori za pravo egzistencije sebe i svoje obitelji, te dostojan život; dok je okružen ispraznim obećanjima političara; manipuliran informacijama o krizama, prijetnjama nestašica, bolesti, nezaposlenosti…jednom rječju hranjen strahom; teško će u takvom okruženju razmišljati o kulturi i njenim vrijednostima.

Svijest da promjena počinje od nas samih; da vlastite vrijednosti prenosimo i manifestiramo u okolinu, na svoju djecu, na prijatelje, partnere, kolektiv… otvara nam mogućnosti neslućenih promjena. Promjena znači; rad na sebi i preuzimanje odgovornosti.” Obnovom i uređivanjem fasada zgrade” nećemo umanjiti bijedu i dotrajalost “unutrašnjih prostora, tj. stanova”.

* Na čemu treba graditi kulturni identitet i prema čemu ga usmjeriti? Kako biste ga vi zaštitili na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?

– Pitanje identiteta, jako je dobro pitanje, a koje zapravo glasi:” Tko smo mi? Odakle dolazimo? Zašto smo tu? Ako smo definirali na neki način “kulturne vrijednosti”kao pojavnu posljedicu sklada i uvažavanja unutar neke zajednice, onda je logično zapitati se; odakle proizlazi taj sklad i to uvažavanje? Odgovor je jednostavan i glasi: upoznavanju Sebe i svoje prirode! Kako u procesu samootkrivanja upoznajemo svoje vrijednosti, ali i svoje nedostatke, razvija se razumijevanje za prihvaćanjem različitosti, kao manifestaciju različitih duhovnih izričaja i kvaliteta. Ljepota i jest u različitosti, u varijacijama i njihovoj dinamici i igri! Zaštita tog identiteta proizlazi iz njegove autentičnosti i objave koja je iskrena i živa; a tu svoju autentičnost svjedoči. kroz svaki vid umjetničkog izražavanja koja oplemenjuje i potiče ljubav.

* Što to Osijek ima, a što bi moglo presuditi u dobivanju titule Europska prijestolnica kulture? Gdje je Osijek u procesu kulturne integracije?

– Koliko meni osobno znače titule, naslućujete iz predhodno navedenog.
Dok sam radio u osnovnoj školi, u početku sam se često odazivao na raznorazne natječaje za učenike osnovne škole, gdje su na poticaj različitih tema, učenici imali zadatak izraditi likovni rad. Natječaj je uvijek natjecateljskog karaktera i trebao bi potaknuti kreativni impuls, koji bi zatim bio adekvatno nagrađen. U pravilu. Od recimo stotinjak djece samo iz moje škole, preko stotinjak škola samo iz grada Zagreba; djece iz većina škola iz svih Županija…a samo do tri nagrađena rada!!!
Zamislite sada frustriranost djece čiji radovi nisu nagrađeni ili čak ni pohvaljeni!? Čemu zapravo služe nagrade, titule i ostalo? Potvrda kvalitetnog uradka i rješenja. Što je sa svima ostalima koji su sudjelovali u natječajima i zasigurno uložili svoje talente i vještine, no nisu zadovoljili kriterije nekolicine iz stručnog žirija.

Mentalni sklop u ljudi, da nešto vrijedi samo zato što je odlučio neki tamo žiri koji se sastoji od osoba o kojimami ne znamo ništa, a koji zato navodno znaju sve u svezi procjene kvalitete biločega… naprosto je smiješna. Skloni smo lako povjerovati i prihvatiti nečiju prosudbu i mišljenje, a da se ne pitamo sami, kako mi osobno stojimo s time? Što Ja osjećam u s vezi toga?

Zato je dobro pitanje:”Što stoji iza Te titule ?” i “Koji je pravi motiv pokretanja bilo kakvih aktivnosti u tom pravcu?”
Ukoliko svjesno radite na oplemenjivanju i unapređivanju sadržaja radi što ugodnijeg, sretnijeg i za sve, zdravijeg okruženja u kojem živite i radite; nije li to samo za sebe prednost koju će svatko prepoznati i kojoj će težiti?

* Koje su prednosti ove titule? Što bi Osijek njome mogao dobiti, a što mu treba ostati u godinama nakon 2020.-e?

– Prednosti ove titule bi bile – ukoliko bi je Osijek dobio – da sva infrastruktura koja bi bila izgrađena ili obnovljena; uređen ( pošumljen) okoliš, humanije osmišljeni i uklopljeni kulturni i rekreacijski sadržaji itd., budu i kasnije korišteni, održavani i unapređivani na dobrobit njegovih korisnika i svih njenih stanovnika.

* Ukoliko postoji, navedite jedan temeljan problem osječke kulture?

– Premda sam kao ilustrator prisutan u osječkoj kulturnoj sredini tek (ili već) 6 godina, problem koji postoji, prisutan je i u drugim većim ili manjim sredinama… nerazumijevanje i neuvažavanje drugačijih izričaja i pogleda, prvenstveno ukoliko ona utječu na neko programsko određenje pojedine kulturno-umjetničke skupine. U ljudskom tijelu imamo toliko sličnih i različitih organa. Svaki organ ima specifičnu i jedinstvenu funkciju, a opet djeluje u skladu sa svim ostalim organima…dakle, kada bi samo jedan ili pojedini organi sabotirali ili djelovali drugačije od svog genetski zadanog programa… imali bi dosta velik problem.