Gospodarska je slika Osijeka takva da najširi broj njegovih stanovnika nema uvjeta za dokolicu i sve to dovodi do toga da kultura i kulturne vrijednosti padaju u drugi, treći, a često i u peti, šesti plan

* Organizirali ste pjesničke večeri u noćnom klubu Cadillac. Kako se rodila ta ideja i koliko ste zadovoljni odazivom publike?

– Ideja je nastala prirodno i nekim logičkim slijedom budući da sam tijekom studiranja, a i nakon fakulteta organizirala brojne književne večeri u Osijeku i okolici.

Neka temeljna ideja oduvijek je bila okupiti mlađe pisce i pjesnike s ovih prostora i osigurati neku stabilnost u predstavljanju publici i svojevrsnom druženju jer to je ono što, po mom mišljenju, toj sceni kronično nedostaje.

Novitet u projektu Cadillac bio je poziv na sudjelovanje svih koji pišu, neka dođu i pročitaju svoje uradke u  nekom neformalnijem prostoru pa je jednom tjedno  večer bila namijenjena književnom gostu, a drugi put svima koji bi došli pročitati nešto svoje. Književne večeri ugasile su se nakon nekog vremena, ali sam zadovoljna odazivom publike i samim radom. No uvijek ima prostora za napredak, koji će biti u sljedećim projektima.

* Može li se govoriti o osječkoj književnoj sceni?  

– Naravno da može. Imamo odlične mlađe i starije pjesnike/pisce/književnike, od kojih neki imaju kultni status u cijeloj Hrvatskoj, poput Delimira Rešickog. Nevolja je u tome što ta scena nije povezana, svatko se drži za sebe, probija za sebe, kronično nedostaje komunikacije i češćih zajedničkih projekata koji bi, po mom mišljenju, uzdigli osječku književnu scenu među najjače i najbolje u Hrvatskoj jer ona to može biti svojom kvalitetom.

Trenutno postoji, koliko ja znam, barem desetak izvrsnih pjesnika mlađe generacije koji se muče s  objavljivanjem knjiga i predstavljanjem publici.

Tu je i srednja generacija koja piše i muče ju slični problemi jer su nekako pali u zaborav i izgubili kontakte. Danas se može govoriti o nekoliko ljudi koji su aktivno prisutni na sceni i, nažalost, češto su poznatiji u ostalim dijelovima Hrvatske nego u Osijeku. Po mom mišljenju, osječka književna scena je zakržljala i trebalo bi ju što prije dovesti u stanje koje zaslužuje.  Usporedite samo likovnu i glazbenu scenu, brojne koncerte, izložbe, festivale i druženja koje organiziraju s književnim večerima i prestavljanjima knjiga i sve je jasno.

* Što je potrebno činiti da bi kulturne vrijednosti postale dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana?

– Nedavno su u nekom intervjuu upitali Josipu Lisac što misli o ljubavi. Ona je odgovorila jednostavno i genijalno: O ljubavi ne treba govoriti, nju treba živjeti. Isto je i s kulturom.

Dokle god su nam usta puna kulture, kultura ovo, kultura ono, mi samo pričamo o njoj, ali ju ne živimo.

Danas se često priča o tim apstraktnim pojmovima slobode, tolerancije, kulture i to je znak da toga nedostaje, da toga nema.
Gledano historijski, Osijek je grad velikog i obimnog kulturnog naslijeđa, to je neupitno. Međutim, ljudima nedostaje znanje o tome ili su jednostavno, zbog svakodevne borbe za egzistenciju, to zaboravili. Ako nedostaje to znanje i takvo gledanje na Osijek, nedostaje i svijesti, tj. samosvijesti o tome gdje živimo i koliko je to vrijedno pa tako nema ni ponosa. S druge strane, da parafraziram Aristotela, dok nema dokolice, slobodnog vremena u kojem se može bezbrižno i neopterećeno uživati, nema ni uzdizanja na neke više duševne sfere. Gospodarska je slika Osijeka takva da najširi broj njegovih stanovnika nema uvjeta za dokolicu i sve to dovodi do toga da kultura i kulturne vrijednosti padaju u drugi, treći, a često i u peti, šesti plan.

* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?

– Možda je i prije bilo tako, ali svjedoci smo vremena u kojem u svim sferama života veliku većinu prostora zauzimaju podobni, a ne stručni i sposobni. Tako je u školstvu, državnoj upravi, politici, a nažalost i u kulturi. I zbog toga pati učinkovitost i kvalitete u svim sferama.

Osobno smatram da bi osječka kulturna scena profitirala, posebno u kandidaturi za Europsku prijestolnicu kulture 2020., kada bi se više prostora dalo talentiranijim pojedinicima i saslušalo njihove ideje, a Osijek ih ima.

Time bi se dobilo na kvaliteti sadržaja, a ne, kao što se ponekad događa, kvantiteti i  pukom ispunjavanju sadržaja koji to nije. Ponekad je manje više, a vjerujem da bi se tako mogli uštedjeti novci koji bi se opet preusmjerili na kvalitetnije sadržaje i projekte.

* Možemo li danas govoriti o osječkom književno-kulturnom identitetu ili se on može temeljiti tek na nekim prošlim vremenima?

– Može, ali u tragovima. On je rascjepkan i nažalost, nedovoljno definiran. Nadam se da će se u budućnosti ta scena povezati i izgraditi identitet koji zaslužuje.